Yes je engleska progresivna rock grupa, koju su 1968. godine u Londonu osnovali pjevač Jon Anderson, basista Chris Squire, gitarista Peter Banks, klavijaturista Tony Kaye i bubnjar Bill Bruford. Uprkos mnogim promjenama članova, grupa traje preko trideset i pet godina, a 19 muzičara su bili punopravni članovi ove grupe. Ova grupa još uvijek privlači mnogo ljubitelja širom svijeta. Tokom svog postojanja grupa Yes je istraživala nekoliko muzičkih stilova, a posebno su smatrani pionirima progresivnog rocka. Njihovu muziku karakterišu dinamični kontrasti, duge kompozicije, kao i simfonijske i klasične strukture u njihovim pjesmama. Njihova kompleksna muzika je veoma uspješna kod njihove publike, ali i optuživana od muzičkih kritičara da je pretenciozna i suviše isproduucirana.
Yes su jedna od najuspješnijih, najutjecajnijih i najdugovječnijih progresivnih rock grupa. U SAD-a su prodali 13,5 miliona albuma. Godine 1985. osvojili su Grammy nagradu za najbolju rock instrumentalnu izvedbu pjesme "Cinema", a od 1985. do 1992. dobili su pet nominacija za Grammy. Zauzeli su 94. mjesto na VH1 listi 100 najvećih umjetnika Hard Rock-a. Yes su bili glavni naslov godišnje progresivne rock-tematike "krstarenje" (engleski, "cruise") od 2013. godine pod nazivom "Cruise to the Edge". Njihova diskografija obuhvata 21 studijski album. U aprilu 2017. godine, Yes su primljeni u Rock and Roll dvoranu slavnih, gdje je posebna čast poklonjena sadašnjim i bivšim članovima ove grupe: Jonu Andersonu, Chrisu Squire, Bill Brufordu, Tony Kaye, Steve Howe, Ricku Wakemanu, Alan White i Trevoru Rabinu.
Historija Osnivanje i muzički proboj (1968-70) Sve je poćelo 1967 godine kada je bas gitarista Chris Squire osnovao grupu Mabel Greer´s Toyshop."Yes: Perpetual Change" by David Watkinson, Plexus Publishing, 2001. U toj grupi su svirali bubnjar Bog Hagger, ritam gitarista i pjevać Clive Bayley, i drugi gitarista Peter Banks.Welch 2008, str. 33–34. U toj su postavi svirali po Marquee klubu u Londonu gdje je vlasnik obližnjeg Chasse kluba, Jack Barrie, dolazio da ih vidi. Prema njegovim riječima, Jedne noći doveo je svog prijatelja Jona Andersona koji je tad radio u kafani u La Chasse klubu. U početku su Squire i Anderson primijetili zajednički interes za harmoniju i grupe kao što su The Beatles i Simon & Garfunkel. Peter Banks je u to vrijeme napustio Mabel Greer's Toyshop i pridružio se grupi Neat Change iz koje je bio izbačen aprila 1968. Juna 1968 Haggera zamjenjuje džez bubnjar Bill Bruford, koji je dao oglas u ćasopisu Melody Maker. Napokon, njima se priključio i Tony Kaye, koji je u muzičkoj školi studirao klasičnu muziku, a bio je i klavijaturista u grupi Johnny Taylor's Star Combo and Federals. Novookupljena muzička grupa je između 10. juna i 9. jula 1968. imala svoju prvu probu u podrumu Lucky Horshoe Caffe-a u Londonu.
Ime "Yes" za grupu je bio prijedlog Petera Banks-a. Anderson je htio da se zovu "Life", dok je Chris Squire htio ime "World." Peter Banks je jednom prilikom u razgovoru sa novinarima objasnio: Svoj su prvi koncert održali su 4. 8. 1968 u East Madera, Middlesex u omladinskom kampu. Njihovi rani koncerti su se sajstojali od obrada pjesama grupa: TheBeatles, The 5th Dimmension, te Traffic. Zatim su 16. septembra svirali u Blasse klubu u Londonu gdje ih je publika dobro primila, kao i voditelj Roy Flynn, koji od tada postaje njihov prvi manadžer.
Početkom 1969. godine, članovi grupe Yes su prisustvovali ranom koncertu grupe King Crimson, kada su postali svjesni da postoji jaka konkurencija između muzičkih grupa u Londonu. Zatim su februara 1969. potpisali ugovor sa izdavačkom kućom Atlantic Records za koju su snimili svoj prvi album, jednostavno nazvan Yes, a izdali su ga u augustu. Na prvom albumu su se našle pjesme "Sweetness", koja je bila prva pjesma što su je Jon Anderson i Chris Squire zajedno napisali, "Looking Around", i "Survival", te dvije obrade, "Every Little Thing" od grupa The Beatles i "I See You" od Byrds-a. Ovaj album nije dospio na ljestvice popularnosti, ali je američki muzički kritičar Lester Bangs iz časopisa Rolling Stone pohvalio ovaj muzički album zbog njegovog stila. Početkom 1970. muzički impresario i novinar Tony Wilson iz časopisa Melody Maker proglasio je grupe Yes i Led Zeppelin kao dvije muzičke grupe koje ċe najvjerovatnije da uspiju u novoj deceniji.
1970-1971: Time And a Word i The Yes Album mini|hochkant|links|Steve Howe. Nakon turneje po Skandinaviji sa grupom The Small Faces, muzičari iz grupe Yes su održali svoj prvi koncert u Queen Elizabeth Hall-u 21.3.1970. U drugoj polovini koncerta odsvirali su odabrane pjesme sa tada novog albuma, Time And a Word, a na koncertu je gostovao omladinski orkestar sastavljen od 20 svirača. Peter Banks je napustio grupu Yes maja 1970., samo dva mjeseca prije izdavanja novog albuma. Razlog je bio njegovo razočaranje zbog sviranja sa orkestrom, ali je kasnije tvrdio da su ga Jon Anderson i Chris Squire otpustili, te da Bill Bruford i Tony Kaye nisu imali pojma da se to dešavalo. Album Time And A Word dostigao je 45 mjesto na Britanskoj ljestvici popularnih muzičkih albuma. Kao i na prvom albumu, mogu se čuti dvije obrade drugih muzičara, ovaj put to su pjesme "Everydays" od grupe Buffalo Springfield, te "No Opportunity Neccessary, No Experience Needed", od Richie Havens-a. Banksov zamjenik bio je bivši gitarista grupe Tomorrow, Steve Howe, ćija se slika može vidjeti na amerićkom izdanju albuma "Time And a Word", iako na njemu nije svirao.
Muzičari iz grupe Yes su u to vrijeme iznajmili kuću u Dorsetu gdje sa producentom Eddie Offordom i novim manadžerom Brianom Laneom zapoćinju rad. Ponekad bi snimanje trajalo i po 12 sati, a grupa bi snimila dijelove pjesama kako bi ih malo kasnije naučila svirati. Prije izdavanja novog albuma, u januaru 1971. idu na turneju po Evropi uz grupu Iron Butterfly od kojih su kupili zvučni sistem. Album, The Yes Album izdat je u februaru 1971. i dostigao je 4 mjesto u Velikoj Britaniji, te 40 mjesto u SAD-a. Prvi je album sa svim originalnim kompozicijama i prvi na kojem su svirali progresivnu rock muziku. Pjesma "I've Seen All Good People" je bila objavljena na singl ploči, "Your Move (All Good People)." Ostale pjesme s albuma bile su "Yours is no Disgrace," "Starship Trooper," i "Perpetual Change."
Ljeta 1971. odlaze na svoju prvu turneju po Sjevernoj Ameuici, koju poćinje sa koncertom u Edmontonu u Kanadi, gdje su svirali sa grupom Jethro Tull. Avgusta 1971. su održali koncert u Crystal Palace Ballroomu, koji je bio zadnji sa Tony Kayeom. On je te jeseni bio otpušten iz grupe, iako je tvrdio da je sam izašao. Tu je odluku uglavnom donio Steve Howe s obzirom da se Tony Kaye protivio da svira moderne elektronske instrumente (Melotron i Moog sintisajzer). Na njegovo mjesto dolazi bivši klavijaturista grupe "Strawbs" RIck Wakeman, koji je prije toga svirao kao gost sa muzičarima poput: T. Rex (grupa), David Bowie, Cat Stevens, i Elton John. Basista Chris Squire pamti tu audiciju, a po njegovim riječima: Wakemanova frizura te "šank" klavijature su postali zaštitni znak ove grupe tokom 1970-ih. 1971-1975: Fragile-Relayer mini|hochkant|Jon Anderson. Sa klavijaturistom Rickom Wakemonom muzičari iz grupe Yes snimili su četvrti album pod nazivom Fragile, koji je bio izdat 26. novembra 1971. Na tom albumu članovi grupe Yes su pokazali njihovo rastuće interesovanje za klasičnu muziku, sa odlomkom iz Žar ptice, baletno i orkestralno koncertno djelo ruskog kompozitora Igora Stravinskog kojeg su svirali na početku njihovih koncerata tokom turneje 1971. – 1972. Album je dostigao 7. mjesto na ljestvici popularnosti u Velikoj Britaniji te do 4. mjesta u SAD-a gdje je bio objavljen tek u januaru 1972. godine. Na albumu je svaki član grupe napisao po jednu pjesmu. Sa tog albuma objavljene su dvije pjesme na singl ploči i to Jon Andersonova pod nazivom "Long Distance Run-Around" te na B strani pjesma "Roundabout," koja je na ovom singlu izdata u kraćoj verziji 1972. Album "Fragile" je prvi njihov studijski album čiji omot je urađen u saradnji sa umjetnikom Rogerom Deanom koji im je osmislio logo, te crtao omote za sve njihove kasnije albume i postave bina. Februara 1972. snimili su obradu pjesme Simona i Garfunkela, "America." Pjesma se u novembru 1972. našla na albumu, The New Age of Atlantic, te na Yes kompilaciji Yesterdays tri godine kasnije.
Njihov peti album, Close to The Edge, izdat je septembra 1972. i smatra se jednim od njihovih najambicioznijih radova do tada. Sa naslovnom pjesmom koja traje 19 minuta i zauzima cijelu jedno polovinu albuma, koja kombinuje psihodelični rock, klasičnu muziku, pop, i džez. Album je dostigao 3. mjesto na listi popularnosti u Velikoj Britaniji i 4. u SAD-a. Rastuċi komercijalni uspjeh i pohvale koje su im upuċivali muzički kritičari nije bilo dovoljno za Billa Bruforda, koji je napustio grupu dva mjeseca prije objavljivanja albuma "Close to the Edge", da bi se te jeseni priljućio grupi King Crimson. Preostali članovi grupe Yes su ubrzo nakon toga tražili novog bubnjara prije početka koncertne turneje. Sreli su jednom Aynsley Dunbar-a, koji je tada svirao sa Frankom Zappom dok nisu izabrali bivšeg Plastic Ono Band bubnjara, Alana White-a. Sa novim članom grupa Yes je krenula na koncertne turneje 1972. - '73, a materijal sa tih koncerata snimljen je na trostruki živi album, njihov prvi, pod nazivom Yessongs, izdat maja 1973., koji je dostigao 7. mjesto na listi popularnosti u Velikoj Britaniji i 12. mjesto na amerićkim listama. Video snimak (sa dodatnim psihodeličnim vizuelnim slikama i efektima) sa njihovih koncerata u Rainbow Theatre u Londonu decembra 1972. bio je izdat dvije godine kasnije u decembru 1975.
Decembra 1973. objavili su svoj šesti studijski album pod nazivom Tales from Topographic Oceans, koji je ostvario veliki uspjeh kako kod njihove publike, tako i kod kritike. Prvi im je album koji je ostvario zlatni tiraž i prije nego što je dospio u prodavnice širom Velike Britanije. Ploča je dostigla vrh britanske ljestvice popularnosti, te 6. mjesto na američkoj ljestvici najpopularnijih albuma. Dupli album Tales from Topographic Oceans je bio nadahnut Andersonovom interpretacijom šastra spisa iz fusnote u knjizi indijskog duhovnog učitelja Paramahansa Jogananda Autobiografija jogina. Međutim, uprkos uspjehu, Rick Wakeman nije bio zadovoljan sa ovim muzičkim djelom, jer je osjeċao da neki dijelovi na albumu sadrže previše muzičke podloge. Napustio je grupu odmah poslje promocionalne turneje 1973. - 1974. da bi u maju 1974. snimio solo album Journey to the Centre of the Earth, koji je dostigao 1. mjesto na britanskoj ljestvici popularnosti. Turneja grupe Yes iz 1973. - 1974. je obuhvatila i pet uzastopno rasprodanih konerata u londonskom Rainbow Theatre, što je bilo prvi put da je neka rok grup postigla ovakav uspjeh. Preostali članovi grupe Yes su zatim poćeli tražiti zamjenu za Ricka Wakemana što se pokazalo teško. Među kandidatima bili su: Vangelis, Eddie Jobson iz grupe Roxy Music, te bivši klavijaturista grupe Atlantis i Cat Stevens-a, Jean Russell. Napokon su augusta 1974. izabrali bivšeg klavijaturistu grupe Refugee, Patricka Moraza koji je tek stigao iz Švicarske. Prikljućio se pred snimanje novog albuma Relayer koji je izdat novembra 1974. Ovaj LP je dostigao do 4. i 5. mjesta u Velikoj Britaniji i SAD-a, a prikazuje utjecaj džez rocka na muzičare iz ove grupe. Na albumu je predstavljena pjesma 22-minutna pjesma "The Gates of Delirium" kojom se ističe bitka i koja je u početku bila inspirisana knjigom Rat i mir od Lava Tolstoja. Njena zatvršna sekcija pod nazivom "Soon" bila je 1975. izdata kao singl.