Zimija (arapski: zimmī, , zbirno ehlil zimmah / zimmah — "ljudi pod zaštitom" ili "narod ugovora"), ili muʿāhid (), je historijski termin za nemuslimane koji žive u islamskoj državi sa zakonskom zaštitom i određenim ograničenjima. Riječ doslovno znači "zaštićena osoba", što se odnosi na obavezu države prema šerijatu da štiti život, imovinu i slobodu vjeroispovijesti pojedinca, u zamjenu za lojalnost državi i plaćanje poreza džizja, za razliku od zekata ili obavezne milostinje koju su plaćali muslimanski podanici. Zimijama je bilo zabranjeno nošenje oružja, te nisu služili vojni rok i nisu imali druge privilegije koje su bile dodijeljene isključivo muslimanima. Bili su dužni plaćati glavarinu (džizju), ali su imali određena prava prema zakonima o imovini, ugovorima i obavezama.H. Patrick Glenn, Legal Traditions of the World. Oxford University Press, 2007, p. 219.The French scholar Gustave Le Bon (the author of La civilisation des Arabes) writes "that despite the fact that the incidence of taxation fell more heavily on a Muslim than a non-Muslim, the non-Muslim was free to enjoy equally well with every Muslim all the privileges afforded to the citizens of the state. The only privilege that was reserved for the Muslims was the seat of the caliphate, and this, because of certain religious functions attached to it, which could not naturally be discharged by a non-Muslim." Mun'im Sirry (2014), Scriptural Polemics: The Qur'an and Other Religions, p. 179. Oxford University Press. .
Zimije su također bile podložne specifičnim ograničenjima, koja su bila kodificirana u sporazumima poput Omerovog ugovora. To je uključivalo zabrane izgradnje novih bogomolja, popravljanja postojećih u područjima gdje su živjeli muslimani, podučavanja djece Kur'anu i sprečavanja rođaka da pređu na islam. Ovisno o specifičnim područjima i periodima, zimijama su također bile ograničene profesije kojima su se mogle baviti, bila su im ograničena putovanja izvan određenih područja, posjedovanje imovine, te su periodično bili izloženi prisilnim konverzijama i masakrima. Također su morali nositi žutu oznaku ili drugu prepoznatljivu odjeću, suzdržavati se od nošenja oružja i izbjegavati jahanje na sedlima.
Historija Historijski gledano, status zimije se prvobitno primjenjivao na Jevreje, kršćane i Sabejce, koji se u islamskom vjerovanju smatraju "Sljedbenicima Knjige". Kasnije je ovaj status primijenjen i na zoroastrijance, sike, hinduse, džainiste i budiste. Jevreji, kršćani i drugi bili su dužni plaćati džizju, a prisilne konverzije bila su zabranjena.Waines (2003) "An Introduction to Islam" Cambridge University Press. p. 53Winter, T. J, & Williams, J. A. (2002). Understanding Islam and the Muslims: The Muslim Family Islam and World Peace. Louisville, Kentucky: Fons Vitae. p. 82. . Quote: The laws of Muslim warfare forbid any forced conversions, and regard them as invalid if they occur. Uprkos ovoj nominalnoj zabrani, dobro su dokumentovani slučajevi prisilnih preobraćenja.
Tokom vladavine El-Mutawakkila, desetog abasidskog halife, brojna ograničenja pojačala su status zimija kao građana drugog reda i prisilila njihove zajednice u geta. Naprimjer, od njih se zahtijevalo da se po odjeći razlikuju od svojih muslimanskih susjeda.The Torah itself set forth rules for dress that set Jews apart from the communities in which they lived.Eric Silverman, A Cultural History of Jewish Dress, A&C Black, 2013 pp. 47, xv, 24:'At 2 Maccabees 4:12 it is recorded that the Maccabees slaughtered Jewish youths guilty of Hellenizing in wearing caps typical of Greek youths. The first of the other Abrahamic religions to impose a distinctive mode of dress on Jews was Islam, beginning with decrees set forth by the Abbasid caliph Al-Mutawakkil obliging non-Muslims (dhimmis) to wear distinctive marks, – buttons on their caps, patches on their sleeves, and generally honey-coloured garbs, – on their clothing in order to mark them off from members of the Muslim communities.'; ‘a twelfth century [Christian] synod decreed the first of many edicts which required Jews to don peculiar garb. These outfits marked Jews as Otherly-to be shunned, despised, …and sometimes murdered… . But Jews also dressed differently in premodern Europe because their rabbis understood any emulation of non-Jews as a violation of the divine law as revealed by God to Moses atop Mount Sinai. The Five Books of Moses, after all, together called the Torah, clearly specify that Jews must adhere to a particular dress code-modesty, for example, and fringes. The very structure of the cosmos demanded nothing less. Clothing, too, served as a "fence" that protected Jews from the profanities and pollutions of the non-Jewish societies in which they dwelled. From this angle, Jews dressed distinctively as God's elect.' Prema Omerovom ugovoru, nije im bilo dozvoljeno graditi nove crkve ili sinagoge, niti popravljati stare crkve bez pristanka muslimana.
Prema šerijatu, zajednice zimija obično su se upravljale prema vlastitim zakonima umjesto nekih zakona primjenjivih na muslimansku zajednicu. Naprimjer, jevrejskoj zajednici u Medini bilo je dozvoljeno imati vlastite halahičke sudove, a osmanlijski sistem mileta u Osmanskom Carstvu omogućio je različitim zajednicama zimija da se samostalno upravljaju pod odvojenim pravnim sudovima. Ovi sudovi nisu obuhvatali slučajeve koji su uključivali vjerske grupe izvan njihovih vlastitih zajednica, niti prijestupe za koje je propisana smrtna kazna. Zajednicama zimija također je bilo dozvoljeno baviti se određenim praksama koje su za muslimansku zajednicu obično bile zabranjene, poput konzumiranja alkohola i svinjetine.Al-Misri, Reliance of the Traveler (edited and translated by Nuh Ha Mim Keller), p. 608. Amana Publications, 1994.Al-Misri, Reliance of the Traveler (ed. and trans. Nuh Ha Mim Keller), pp. 977, 986. Amana Publications, 1994.
Neki muslimani odbacuju sistem zimija, tvrdeći da je riječ o sistemu koji je neprikladan u dobu nacionalnih država i demokratija."[…] the overwhelming majority of moderate Muslims reject the dhimma system as ahistorical, in the sense that it is inappropriate for the age of nation-states and democracies." Među islamskim učenjacima 20. vijeka i savremenog doba postoji niz mišljenja o tome je li pojam zimije prikladan za moderno doba i, ako jeste, u kojem bi ga obliku trebalo primijeniti u islamskoj državi.
Postoje razlike među islamskim mezhebima u vezi s tim koji nemuslimani mogu plaćati džizju i imati status zimije. Hanefijski i malikijski mezheb generalno dopuštaju nemuslimanima da imaju status zimije. Nasuprot tome, šafijski i hanbelijski dopuštaju isključivo kršćanima, unitarijancima, Jevrejima, Sabejcima i zoroastrijancima da imaju status zimije, te tvrde da svi ostali nemuslimani moraju ili preći na islam ili će se protiv njih voditi rat.
Ugovor "Zimma" Zasnovano na ajetima iz Kur'ana i islamskoj tradiciji, šerijatsko pravo pravi razliku između muslimana, sljedbenika drugih abrahamskih religija i mnogobožaca ili osoba koje pripadaju drugim politeističkim religijama. Kao monoteisti, Jevreji i kršćani tradicionalno su se smatrali "Sljedbenicima Knjige", te im je dodijeljen poseban pravni status poznat kao zimije proizašao iz teorijskog ugovora — "zimma" ili "boravak u zamjenu za poreze". Islamski pravni sistemi zasnovani na šerijatskom pravu inkorporirali su vjerske zakone i sudove kršćana, Jevreja i hindusa, kao što se moglo vidjeti u ranom hilafetu, El-Endelusu, na Indijskom potkontinentu i u osmanlijskom sistemu mileta Osmanskog Carstva.
U izvorima jemenskih Jevreja, sačinjen je sporazum između Muhammeda i njegovih jevrejskih podanika, poznat kao kitāb zimmat el-nabi, napisan 17. godine po Hidžri (638. n. e), koji je Jevrejima koji su živjeli u Arabiji dao izričitu slobodu da poštuju Šabat i da puštaju zulufe, ali je zahtijevao da plaćaju džizju (glavarinu) svake godine za svoju zaštitu.Shelomo Dov Goitein, The Yemenites – History, Communal Organization, Spiritual Life (Selected Studies), editor: Menahem Ben-Sasson, Jerusalem 1983, pp. 288–299. Muslimanske vlade u slivu Inda spremno su proširile status zimija na hinduse i budiste u Indiji.Marshall Hodgson, The Venture of Islam Conscience and History in a World Civilization Vol 2. University of Chicago, 1958, p. 278. Na kraju je najveća škola islamskog prava primijenila ovaj termin na sve nemuslimane koji žive na muslimanskim teritorijama izvan svetog područja oko Meke u Arabiji.al-Misri, Ahmad ibn Naqib (edited and translated from Arabic (with commentary) by Nuh Ha Mim Keller) (1994 revised ed), p. 603.
U srednjovjekovnim islamskim društvima, kadija (islamski sudija) obično se nije mogao miješati u poslove nemuslimana osim ako strane nisu dobrovoljno odabrale da im se sudi prema islamskom pravu, pa su zajednice zimija koje su živjele u islamskim državama obično imale svoje zakone nezavisne od šerijatskog prava, kao u slučaju Jevreja koji bi imali svoje rabinske sudove. Ovi sudovi nisu obuhvatali slučajeve koji su uključivali druge vjerske grupe, niti prijestupe za koje je propisana smrtna kazna ili prijetnje javnom redu. Do 18. vijeka, međutim, zimije su često prisustvovale osmanlijskim muslimanskim sudovima, gdje su postupke protiv njih pokretali muslimani, ili su oni pokretali postupke protiv muslimana ili drugih zimija. Zakletve koje su zimije polagale na ovim sudovima bile su prilagođene njihovim uvjerenjima. Nemuslimanima je bilo dozvoljeno baviti se određenim praksama (poput konzumiranja alkohola i svinjetine) koje su inače bile zabranjene islamskim pravom, štaviše, svaki musliman koji prolije njihovo vino ili ga nasilno prisvoji dužan je platiti odštetu. Neki islamski učenjaci smatrali su da se i zoroastrijski "incestuozni brakovi", koji se po šerijatu smatraju incestuoznim, također trebaju tolerisati. Ibn Kajjim el-Dževzije (1292–1350) smatrao je da većina učenjaka hanbelijske škole zastupa stav da su nemuslimani imali pravo na takve prakse, pod uslovom da se one ne iznose pred šerijatske sudove i da ih dotične vjerske manjine smatraju dozvoljenim. Ova se odluka temeljila na presedanu da nije bilo zapisa o tome da je poslanik Muhammed zabranio takve incestuozne brakove među zoroastrijancima, uprkos tome što je dolazio u kontakt sa zoroastrijancima i znao za tu praksu.Jackson, Sherman A. (2005). p. 144 (via Google Books). Retrieved 19 September 2011. Vjerske manjine također su bile slobodne raditi šta god žele u svojim domovima, pod uslovom da se nisu javno upuštale u nedozvoljene seksualne aktivnosti na načine koji bi mogli ugroziti javni moral.Jackson, Sherman A. (2005). p. 145 (via Google Books). Retrieved 19 September 2011.
Postoje paralele za to u rimskom i jevrejskom pravu.Glenn, H. Patrick (2007). Legal Traditions of the World: Sustainable Diversity in Law (3rd edition). New York City; Oxford: Oxford University Press. . pp. 217–219. Prema profesoru prava H. Patricku Glennu sa Univerziteta McGill, "danas se kaže da su zimije 'isključene iz specifično muslimanskih privilegija, ali su s druge strane isključene iz specifično muslimanskih dužnosti' dok (i tu postoje jasne paralele sa zapadnim javnim i privatnim pravnim tretmanom stranaca—Fremdenrecht, la condition de estrangers), 'u ostalom, musliman i zimija jednaki su u praktično cjelokupnom pravu o vlasništvu i ugovorima i obavezama'."Glenn, H. Patrick (2007). Legal Traditions of the World&: Sustainable Diversity in Law (3rd ed). New York: Oxford: Oxford University Press. . p. 219. Citirajući Kur'ansku izjavu: "i sljedbenicima Indžila smo bili naredili da sude prema onome što je Allah objavio u njemu. Oni koji nisu sudili prema onome što je Allah objavio – pravi su grješnici", Muhammad Hamidullah piše da je islam decentralizovao i "prepustio lokalnim zajednicama" zakon i pravdu. Međutim, klasični ugovor o zimijama više se ne primjenjuje. Zapadni uticaj na muslimanski svijet bio je ključan u eliminisanju ograničenja i zaštite ugovora o zimijama.