mini|Minijatura Nasrudina iz 17. vijeka, iz kolekcije muzeja u Topkapi-saraju.|205x205px
Nasrudin Hodža (, , ili Nasrudin (varijante uključuju mula Nasrudin-hodža, Mula Nasrudin, Hodža Nasrudin) (1208–1285) lik je koji se često nalazi u folkloru muslimanskog svijeta i junak je humorističnih kratkih priča i satiričnih anegdota. Postoje česte tvrdnje o njegovom postojanju u stvarnom životu, pa čak i arheološki dokazi na određenim mjestima, na primjer, nadgrobni spomenik u gradu Akşehiru, Turska. Trenutno nema potvrđenih informacija niti ozbiljnih osnova za razgovor o tačnom datumu ili mjestu Nasrudinovog rođenja, a njegova historičnost ostaje otvoreno pitanje.
Nasrudin se pojavljuje u hiljadama priča, ponekad duhovit, ponekad mudar, ali u mnogima je predstavljen kao (sveta) budala ili kao predmet šale. Priča o Nasrudinu obično ima suptilan humor i pedagošku prirodu. Međunarodni festival Nasrudin-hodže slavi se između 5. i 10. jula svake godine u Akşehiru.
Godine 2020, vlade Azerbejdžana, Kazahstana, Kirgistana, Uzbekistana, Tadžikistana, Turske i Turkmenistana zajednički su podnijele aplikaciju za uvrštavanje "Tradicije pričanja komičnih priča o Nasrudin-hodži" na UNESCO-ov spisak nematerijalne kulturne baštine.
Porijeklo i naslijeđe Mnoge etničke grupe tvrde da potječe od njih. Mnogi izvori kao mjesto Nasrudinovog rođenja navode selo Hortu u Sivrihisaru, provincija Eskişehir, u današnjoj Turskoj, u 13. vijeku, nakon čega se preselio u Akşehir, a kasnije u Konyu pod vlašću Seldžuka, gdje je umro 1275/6. ili 1285/6. godine. Tvrdi se da se Nasrudinov grob nalazi u Akşehiru, a Međunarodni festival Nasrudin-hodže održava se svake godine u tom gradu, od 5. do 10. jula.
Postoje i suprotstavljeni stavovi prema kojima Nasrudinovo porijeklo leži u Srednjoj Aziji.
Arapska verzija lika, poznata kao Juḥa (), najstarija je potvrđena verzija lika. Najrazličitija verzija spominje se u knjizi El-Džahiza "O mulama" (). Prema knjizi El-Zehebija "Mjerilo umjerenosti u kritici ljudi" (), njegovo puno ime bilo je Ebu el-Gusn Dudžejn el-Fizari, živio je pod Emevijskim halifatom u Kufi, a govorilo se da je njegova majka bila sluškinja Enesa ibn Malika. Bio je jedan od tabeina u sunitskoj tradiciji.الذهبي ميزان الاعتدال (المجلد 1)، ص 326
Najstariji rukopis o Nasrudinu datira iz 1571. Neke od priča, međutim, nalaze se u zbirci Filogelos i Ezopovim basnama.Der Hodscha Nasreddin, Albert Wesselski, sidenote to story 201
Danas se priče o Nasrudinu pričaju u mnogim zemljama – posebno onima u muslimanskom svijetu – i prevedene su na mnoge jezike. Određene regije nezavisno su razvile lik 'mudre budale' sličan Nasrudinu, a priče su postale dio veće cjeline. U mnogim regijama, Nasrudin predstavlja veliki dio kulture te se često citira ili spominje u svakodnevnom životu. Budući da postoje hiljade različitih priča o Nasrudinu, može se pronaći jedna koja odgovara gotovo svakoj prilici.Ohebsion, Rodney (2004) A Collection of Wisdom, Immediex Publishing, . Nasrudin se često pojavljuje kao hirovit lik u opsežnoj narodnoj tradiciji vinjeta u perzijaniziranoj kulturi.
Azerbejdžanski naučnici i tvrdili su da je folklorni junak Mula Nasrudin bio ministar iz perioda Ilhanata, Nasirudin Tusi. Razlozi za to su činjenica da su živjeli u istom periodu, da je Tusi uključio anegdote u jedno od svojih djela te ismijavao astrologe kao naučnik, da je Mula Nasrudin išao kod emira Timura kao predstavnik zemlje, kao i paralela između toga što je vladar Alamuta poslao Nasirudina Tusija Hulagu-kanu te činjenice da su obojica imali isto ime – Hasan. Međutim, Məmmədhüsejn Tehmasib izjavio je da ove informacije nisu konačan dokaz.
Ime mini|Gohina platnena priča čiji je autor Ahmed Yossery (2007), koja prikazuje verziju priče o mlinaru, njegovom sinu i magarcu, Dječiji muzej Indianapolisa
Mnogi narodi Bliskog i Srednjeg istoka, Južne i Srednje Azije prisvajaju Nasrudina kao svog (npr. Turci,The outrageous Wisdom of Nasruddin, Mullah Nasruddin . Retrieved 19 February 2007.Sysindia.com , Mulla Nasreddin Stories. Retrieved 20 February 2007.Silk-road.com , Nasreddin Hoca Afganistanci, Iranci, i Uzbeci). Njegovo ime piše se na mnogo različitih načina: Nastradin, Nasrudeen, Nasrudin, Nasruddin, Nasriddin, Nasr ud-Din, Nasredin, Nasiruddin, Naseeruddin, Nasr Eddin, Nastradhin, Nasreddine, Nastratin, Nusrettin, Nasrettin, Nostradin, Nastradin (dosl.: Pobjeda vjere) i Nazaruddin. Ponekad mu prethodi ili ga slijedi titula ili počasni naziv koji se koristi u dotičnim kulturama: "Hoxha", "Khwaje", "Koja", "Hodža", "Hoja", "Hojja", "Hodscha", "Hodža", "Hoca", "Hocca", "Hooka", "Hogea", "Mula", "Mulla", "Mula", "Molla", "Efendija", "Afandi", "Ependi" ( 'afandī), "Hadžija". U nekoliko kultura poznat je samo po tituli.
U zemljama arapskog govornog područja ovaj lik poznat je kao "Juha", "Jiha", "Djoha", "Djuha", "Dschuha", "Chotzas", "Goha" ( juḥā). Juha je prvobitno bio zaseban folklorni lik koji se u arapskoj književnosti našao već u 9. vijeku, a postao je široko popularan do 11. vijeka. Predaja o ova dva lika spojila se u 19. vijeku, kada su zbirke prevedene s arapskog na turski i perzijski jezik.
Na Siciliji i u južnoj Italiji poznat je kao "Giufà", ime izvedeno od arapskog lika Juhe. Na malteškom jeziku njegovo ime glasi 'Ġaħan'.
U kulturi svahilija i kulturi Indonezije mnoge njegove priče pričaju se pod imenom "Abunuwasi" ili "Abunawas", iako se time Nasrudin miješa s potpuno drugom osobom – pjesnikom Ebu-Nuvasom, poznatim po homoerotskoj poeziji.
mini|Kip Afantija u Xinjiangu, Kina U Kini, gdje su priče o njemu dobro poznate, poznat je po raznim transliteracijama svog ujgurskog imena, 阿凡提 (Āfántí) i 阿方提 (Āfāngtí). Ujguri vjeruju da je on bio iz Xinjianga, dok Uzbeci vjeruju da je bio iz Buhare. Shanghai Animation Film Studio producirao je 1979. godine animiranu seriju od 13 epizoda povezanu s Nasrudinom, pod nazivom 'Priča o Afantiju' / 阿凡提, koja je postala jedna od najutjecajnijih animacija u kineskoj historiji. Mjuzikl Nasirdin Apandim prikazuje legendu o Nasrudin-efendiji ("gospodinu"), a većim dijelom potječe iz ujgurskog folklora.
U Srednjoj Aziji obično je poznat kao "Afandi" ili "Afanti". Srednjoazijski narodi također tvrde da ima lokalno porijeklo, baš kao i Ujguri.
Afandi ili Afanti potječe od turskog "Efendi" (Efendija), što je titula koja se u Turskoj još uvijek koristi kao znak poštovanja. Kombinacija "Hodža Efendi" također se u Turskoj vrlo često koristi za islamske učenjake u modernom vremenu. Riječ "Efendi" na kraju je izvedena iz grčkog "Authentes" (αὐθέντης) u turski. "Nasreddin Hodža Efendi" vremenom je skraćen na "Efendi". Naknadno je "Efendi" u Srednjoj Aziji postalo vlastito ime "Affandi" za Nasrudin-hodžu.
Priče Priče o Nasrudinu poznate su širom Bliskog istoka i dotakle su kulture širom svijeta. Površno gledano, većina priča o Nasrudinu može se ispričati kao šala ili humoristična anegdota. Pričaju se u čajdžinicama i karavan-sarajima Azije, u domovima i na radiju. Međutim, inherentno je priči o Nasrudinu to da se može razumjeti na više nivoa. Prisutna je šala, praćena poukom i obično malim dodatkom koji svijest potencijalnog mistika vodi korak dalje na putu do spoznaje.Idris Shah (1964), The Sufis, London: W. H. Allen .Ron J. Suresha (2010), The Uncommon Sense of the Immortal Nasruddin, New Milford, Conn.: Bear Bones Books .
Primjeri Propovijed Nasrudin je jednom bio pozvan da održi propovijed. Kada se popeo na minberu, upitao je: Znate li šta ću reći? Publika je odgovorila: "ne", pa je on najavio: Nemam želju da govorim ljudima koji čak i ne znaju o čemu ću pričati! i otišao. Ljudi su se postidjeli te su ga pozvali nazad sljedećeg dana. Ovaj put, kada je postavio isto pitanje, ljudi su odgovorili da. Tada je Nasrudin rekao: Pa, pošto već znate šta ću reći, neću vam više trošiti vrijeme! i otišao. Sada su ljudi bili zaista zbunjeni. Odlučili su pokušati još jednom i ponovo pozvali mulu da govori sljedeće sedmice. Ponovo je postavio isto pitanje – Znate li šta ću reći? Ljudi su sada bili pripremljeni, pa je polovina njih odgovorila "da", dok je druga polovina odgovorila "ne". Tada je Nasrudin rekao: Neka polovina koja zna šta ću reći to ispriča polovini koja ne zna, i otišao.Many written versions of this tale exist, for example in
Kome vjeruješ? mini|Nasrudin-hodža u Buhari mini|Nasrudin-hodža u Ankari Komšija je došao do kapije dvorišta Nasrudin-hodže. Hodža mu je izašao u susret. "Hodža, da li bi ti smetalo", upita komšija, "možeš li mi danas posuditi svog magarca? Imam neku robu za prevesti do sljedećeg grada." Hodža nije bio voljan da posudi životinju tom čovjeku, ali, ne želeći izgledati nepristojno jednostavnim odbijanjem, odgovorio je: "Žao mi je, ali već sam ga nekome posudio." Odjednom je magarac glasno njištao iza zida dvorišta. "Ali Hodža", uzviknu komšija, "čujem ga iza tog zida!" "Kome vjeruješ", ogorčeno je odgovorio hodža, "magarcu ili svom hodži?"Widely retold, for instance in
Istog su ukusa Neka djeca vidjela su Nasrudina kako dolazi iz vinograda s dvije korpe pune grožđa natovarene na njegovog magarca. Okupili su se oko njega i zamolili ga da im da da probaju. Nasrudin je uzeo grozd i dao svakom djetetu po jedno zrno grožđa. "Imaš tako mnogo, a dao si nam tako malo", žalila su se djeca. "Nema razlike da li imate punu korpu ili mali komad. Svi su istog ukusa", odgovorio je Nasrudin i nastavio svojim putem.A similar story is presented in
Nasrudinov prsten Mula je izgubio prsten u dnevnoj sobi. Neko vrijeme ga je tražio, ali pošto ga nije mogao naći, izašao je u dvorište i počeo tamo tražiti. Njegova žena, vidjevši šta radi, upitala ga je: "Mula, izgubio si prsten u sobi, zašto ga tražiš u dvorištu?" Mula je pogladio bradu i rekao: "Soba je previše mračna i ne vidim baš najbolje. Izašao sam u dvorište da potražim svoj prsten jer ovdje ima mnogo više svjetlosti."
U književnosti i narodnoj tradiciji Srednje Azije i Kavkaza
Uzbeci smatraju Nasrudina Uzbekom koji je rođen i koji je živio u Buhari, a priče o njemu nazivaju se latifa ili afandi. Postoje najmanje dvije zbirke uzbečkih priča vezanih za Nasrudin-afandiju: "Afandining qirq bir passhasi" – (Četrdeset i jedna muha Afandija) – Zohir A'lam, Taškent "Afandining besh xotini" – (Pet žena Afandija) mini|Naslovnica časopisa Molla Nasraddin (1906, br. 2)|306x306px Nasrudin je bio glavni lik u časopisu, nazvanom jednostavno Molla Nasraddin, koji je objavljivan u Azerbejdžanu i koji se "čitao širom muslimanskog svijeta, od Maroka do Irana". Osmastranica azerbejdžanskog satiričnog časopisa objavljivana je u Tiflisu (od 1906. do 1917), Tabrizu (1921. godine) i Bakuu (od 1922. do 1931. godine) na azerskom, a povremeno i na ruskom jeziku. Časopis je osnovao Jalil Mammadguluzadeh, a prikazivao je nejednakost, kulturnu asimilaciju i korupciju, te je ismijavao zaostale načine života i vrijednosti sveštenstva i vjerskih fanatika.Molla Nasraddin – The Magazine: Laughter that Pricked the Conscience of a Nation by Jala Garibova. Azerbaijan International. Vol. 4:3 (Autumn 1996), pp. 22-23 Časopis je često zabranjivan,Molla Nasraddin, an entry from the Great Soviet Encyclopaedia by A.Sharif. Baku.ru ali je imao trajan utjecaj na azerbejdžansku i iransku književnost.Molla Nasraddin and Jalil Mammadguluzadeh by Ebrahim Nabavi. BBC Persian. 6. 7. 2006
U Indiji Poznat je kao Mullah Nasruddin u južnoazijskim dječijim knjigama. U Indiji je emitovana TV-serija o njemu pod nazivom Mulla Nasiruddin.
U evropskoj i zapadnoj narodnoj tradiciji i književnosti Neke Nasrudinove priče također se pojavljuju u zbirkama Ezopovih basni. Priča Mlinar, njegov sin i magarac jedan je od primjera. Ostale uključuju priče "Magarac s teretom soli" (Perryjev indeks 180) i "Satir i putnik".
U albanskim narodnim pričama iz Albanije i s Kosova, ime se pojavljuje kao "Nastradini". Dio Nasrudinovih priča također spominje protagonistu samo kao "nekoga".