thumb|280px| Nedavno izgrađena regeneracija močvarnog područja u Australiji, na lokaciji koja se ranije koristila za poljoprivredu thumb| Rehabilitacija dijela potoka Johnson Creek (rijeka Willamette) kako bi se obnovile biološke talase i funkcije kontrole poplava na zemljištu koje je dugo bilo pretvoreno u pašnjak za ispašu krava. Horizontalni balvani mogu plutati, ali su usidreni stubovima. Novozasađeno drveće će na kraju stabilizirati tlo. Srušena stabla s korijenjem koje strše u potok namijenjena su poboljšanju staništa divljih životinja. thumb|Sankeyjev dijagram za evoluciju ključnih riječi korištenih u publikacijama o ekološkoj obnovi u Kanadi tokom vremena Ekološka obnova ili ekosistemska obnova i ekološka remedijacija, jest proces pomoći u oporavku ekosistema koji je degradiran, oštećen, uništen ili transformiran. Razlikuje se od za očuvanje prirode, po tome što pokušava retroaktivno popraviti već oštećene ekosisteme, umjesto da preduzima preventivne mjere. Ekološka restauracija može pomoći u preokretanju gubitka biodiverziteta, borbi protiv klimatskih promjena, podršci pružanju ekosistemskih usluga i podršci lokalnim ekonomijama. Ujedinjene nacije proglasile su period od 2021. do 2030. Decenijom obnove ekosistema. Obnova staništa uključuje namjernu rehabilitaciju određenog područja kako bi se ponovo uspostavio funkcionalni ekosistem. Ovo se može razlikovati od historijskih osnova (prvobitnog stanja ekosistema u određenom trenutku). Da bi se postigla uspješna obnova staništa, neophodno je razumjeti životne cikluse i interakcije vrsta, kao i bitne elemente poput hrane, vode, hranjivih tvari, prostora i skloništa potrebne za održavanje populacija vrsta. Naučnici procjenjuju da je trenutna stopa izumiranja vrsta, ili stopa holocenskog izumiranja, 1.000 do 10.000 puta veća od normalne, pozadinske stope. Gubitak staništa je vodeći uzrok izumiranja vrsta i smanjenja usluga ekosistema. Dvije metode su identificirane za usporavanje stope izumiranja vrsta i smanjenja usluga ekosistema: očuvanje kvalitetnog staništa i obnova degradiranog staništa. Broj i veličina projekata ekološke obnove eksponencijalno su se povećali posljednjih godina, sa stotinama hiljada projekata širom svijeta.

Ciljevi restauracije odražavaju političke izbore i razlikuju se ovisno o mjestu i kulturi. Na globalnom nivou, koncept pozitivnog pristupa prirodi pojavio se kao društveni cilj za postizanje potpunog oporavka prirode do 2050, uključujući i obnovu degradiranih ekosistema kako bi se preokrenuo gubitak biodiverziteta.

Ekološka restauracija postala je važna globalna strategija za očuvanje biodiverziteta i održavanje ekosistemskih usluga. Inicijative za restauraciju često imaju za cilj vraćanje ekosistema u njihovo prvobitno stanje ili poboljšanje ekološkog integriteta i funkcije ekosistema.

Definicija Društvo za ekološku restauraciju definira restauraciju kao "proces pomoći u oporavku ekosistema koji je degradiran, oštećen ili uništen. " Ekologija restauracije je akademska nauka o restauraciji, dok je ekološka restauracija primjena od strane praktičara. Ekološka restauracija uključuje širok spektar metoda, uključujući kontrolu erozije, pošumljavanje, uklanjanje stranih vrsta i korova, obnovu vegetacije poremećenih područja, osvjetljavanje potoka, ponovno uvođenje domaćih vrsta, poboljšanje staništa i područja rasprostranjenosti ciljanih vrsta. i uspostavljanje koridora za divlje životinje. Mnogi naučnici i praktičari tvrde da ekološka obnova mora uključivati lokalne zajednice i zainteresovane strane: ovaj proces nazivaju "socijalno-ekološkom obnovom".Fernández‐Manjarrés, J.F., Roturier, S. and Bilhaut, A.‐G. (2018), The emergence of the social‐ecological restoration concept. Restor Ecol, 26: 404–410. Cilj obnove ekosistema zavisi od specifičnog konteksta svake lokacije. Tradicionalno, cilj je bio vratiti ekosisteme u prošlo stanje (historijsku osnovu), na osnovu ideje da prošli uslovi predstavljaju 'netaknuto' ili idealno funkcionalno stanje. Međutim, ovaj pristup sada se dovodi u pitanje jer promjene u okolišu uzrokovane ljudskim djelovanjem, uključujući klimatske promjene, kontinuirano mijenjaju ekosisteme, što rezultira pomjeranjem osnovne linije. Danas je široko priznato da može postojati nekoliko mogućih ciljeva za obnovu, na osnovu niza faktora. Ciljevi se postavljaju na osnovu faktora kao što su nivo degradacije ekosistema, koliko funkcionalnosti ekosistema realno može biti obnovljeno, stavovi lokalne zajednice i troškovi napora za obnovu.

Napori obnove imaju za cilj podršku samoodrživim ekološkim procesima i daljnju podršku interakcijama unutar ekosistema.

Obrazloženje Postoji mnogo razloga za obnovu ekosistema. Neki od njih uključuju: Obnavljanje prirodnog kapitala kao što su pitka voda ili populacije divljih životinja Obnavljanje degradiranog okoliša Pomoć ljudskim zajednicama i ekosistemima od kojih zavise da se prilagode uticajima klimatskih promjena (kroz adaptaciju zasnovanu na ekosistemu) Ublažavanje klimatskih promjena (npr. putem sekvestracije ugljika) Pomaganje zaštićenim ili ugroženim vrstamaSilva, S., Lowry, M., Macaya-Solis, C., Byatt, B., & Lucas, M. C. (2017). Can navigation locks be used to help migratory fishes with poor swimming performance pass tidal barrages? A test with lampreys. Ecological engineering, 102, 291–302 Estetski razlozi Moralni razlozi: ljudska intervencija je neprirodno uništila mnoga staništa i postoji urođena obaveza da se ta uništena staništa obnove. Regulisano korištenje/žetva, posebno za egzistenciju. Kulturni značaj za autohtono stanovništvo Ekološko zdravlje obližnjeg stanovništva

thumb|Projekt pošumljavanja zajednice Buffelsdraai: Obnova šuma u akciji na Projekt pošumljavanja zajednice na deponiji Buffelsdraai u Južnoj Africi Postoje značajne razlike u mišljenjima o tome kako postaviti ciljeve obnove i definirati njihov uspjeh. As Laura J. Martin writes, "Restoration targets are moral and political matters as well as logistical and scientific ones." Neki restauratori zagovaraju aktivnu obnovu (npr. ubijanje invazivnih životinja), dok drugi vjeruju da zaštićena područja trebaju imati minimalno ljudsko uplitanje, kao što je ponovno divljanje. thumb|Mlada stabla zasađena radi obnove oštećenog ekosistema Skeptici sumnjaju da koristi opravdavaju ekonomska ulaganja ili ukazuju na neuspješne projekte obnove i dovode u pitanje izvodljivost obnove u potpunosti. Može biti teško postaviti ciljeve obnove jer, kako piše Anthony Bradshaw, "ekosistemi nisu statični, već u stanju dinamičke ravnoteže. " Neki naučnici tvrde da, iako se ekosistem možda neće vratiti u prvobitno stanje, funkcije "novog ekosistema" i dalje su vrijedne.

Obnova ekosistema može ublažiti klimatske promjene kroz aktivnosti kao što je pošumljavanje. Međutim, pošumljavanje može imati negativne uticaje na biodiverzitet, posebno kada se razmatraju inicijative sadnje drveća u tropskim savanama. Uticaji pošumljavanja na vodosnabdijevanje i kvalitet vode također su predmet rasprave i razlikuju se ovisno o regiji, klimi i starosti projekata pošumljavanja. Kompenzacija ugljika, zasnovana na šumarstvu je kontroverzna i ponekad se kritizira kao ugljični kolonijalizam. Još jedan pokretač projekata obnove u Sjedinjenim Američkim Državama je pravni okvir Zakona o čistoj vodi, koji često zahtijeva ublažavanje štete nanesene vodenim sistemima razvojem ili drugim aktivnostima.

Teorijske osnove Ekološka restauracija se oslanja na širok spektar ekoloških koncepata.

Poremećaj Poremećaj je promjena uslova okoline koja remeti funkcionisanje ekosistema. Poremećaj se može javiti na različitim prostornim i vremenskim skalama i prirodna je komponenta mnogih zajednica. Naprimjer, mnoge obnove šuma i travnjaka primjenjuju šumski požar kao režim prirodnih poremećaja. Međutim, ozbiljnost i obim antropogenog utjecaja porasli su u posljednjih nekoliko stoljeća. Razlikovanje poremećaja uzrokovanih ljudskim djelovanjem i onih koji se prirodno javljaju važno je ako želimo razumjeti kako obnoviti prirodne procese i minimizirati antropogene utjecaje na ekosisteme.

Sukcesija Ekološka sukcesija je proces kojim se zajednica mijenja tokom vremena, posebno nakon poremećaja. U mnogim slučajevima, ekosistem će se promijeniti od jednostavnog nivoa organizacije s nekoliko dominantnih pionirskih vrsta, do sve složenije zajednice s mnogo međuzavisnih vrsta. Obnova se često sastoji od pokretanja, pomaganja ili ubrzavanja ekoloških sukcesijskih procesa, ovisno o ozbiljnosti poremećaja. Nakon blagih do umjerenih prirodnih i antropogenih poremećaja, obnova u ovim sistemima uključuje ubrzavanje prirodnih sukcesijskih putanja kroz pažljivo upravljanje. Međutim, u sistemu koji je pretrpio ozbiljniji poremećaj (kao što su urbani ekosistemi), obnova može zahtijevati intenzivne napore kako bi se ponovo stvorili uslovi okoline koji pogoduju prirodnim sukcesijskim procesima.

Fragmentacija Fragmentacija staništa opisuje prostorne diskontinuitete u biološkom sistemu, gdje se ekosistemi dijele na manje dijelove, zbog promjena u korištenju zemljišta (npr. poljoprivreda) i prirodnih poremećaja. To smanjuje veličinu populacije i povećava stepen izolacije. Ove manje i izolovane populacije su sklonije izumiranju. Fragmentacija ekosistema smanjuje kvalitet staništa. rub fragmenta ima drugačiji raspon uslova okoline i stoga podržava različite vrste nego unutrašnjost. Restorativni projekti mogu povećati efektivnu veličinu populacije dodavanjem odgovarajućeg staništa i smanjiti izolaciju stvaranjem koridora staništa koji povezuju izolirane fragmente. Preokretanje efekata fragmentacije važna je komponenta ekologije restauracije. Sastav okolnog pejzaža također može utjecati na učinkovitost projekata obnove. Na primjer, lokacija obnove koja je bliže preostaloj vegetaciji imat će veće šanse da se prirodno regenerira putem rasipanja sjemena nego lokacija koja je dalje.

Funkcija ekosistema Funkcija ekosistema opisuje najosnovnije i najbitnije temeljne procese bilo kojeg prirodnog sistema, uključujući cikluse hranjivih tvari i protok energije. Razumijevanje složenosti ovih funkcija ekosistema neophodno je za rješavanje svih ekoloških procesa koji mogu biti degradirani. Funkcije ekosistema su nova svojstva sistema kao cjeline, stoga su praćenje i upravljanje prirodnim resursima ključni za dugoročnu stabilnost ekosistema. Potpuno samoodržavajući i potpuno funkcionalan ekosistem je krajnji cilj restorativnih napora. Mora se razumjeti koja svojstva ekosistema utiču na druga kako bi se obnovile željene funkcije i dostigli taj cilj.

Okupljanje zajednice Okupljanje zajednice "je okvir koji može ujediniti gotovo cijelu ekologiju zajednice pod jednim konceptualnim kišobranom". Teorija ski zajednica pokušava objasniti postojanje ekološki sličnih mjesta s različitim skupinama vrsta. Pretpostavlja da vrste imaju slične zahtjeve za nišu, tako da je formiranje zajednica proizvod slučajnih fluktuacija iz zajedničkog fonda vrsta. U okupljanju, ako su sve vrste ekološki prilično ekvivalentne, onda nasumične varijacije u kolonizaciji, te stope migracije i izumiranja između vrsta, uzrokuju razlike u sastavu vrsta između lokacija sa sličnim uslovima okoline.

Populacijska genetika

Pokazalo se da je genetička raznolikost jednako važna kao i raznolikost vrsta za obnavljanje procesa ekosistema. Stoga ekološke restauracije sve više uključuju genetičkke procese u upravljačke prakse. Populacijskogenetički procesi koje je važno uzeti u obzir kod obnovljenih populacija uključuju efekt osnivača, inbridinšku i autbridinšku depresiju, te genetički drift, neadaptaciju i genski tok. Takvi procesi mogu predvidjeti hoće li se vrsta uspješno uspostaviti na mjestu restauracije.

Primjena

Akumulacija lisnog otpada