Omer ibnul-Hattab () je jedan od ashaba i drugi po redoslijedu od četvorice pravednih halifa, izabran preporukom svog prethodnika Ebu-Bekra. Bio je jedan od najprominentnijih i najutjecajnijih muslimanskih vladara u historiji a tokom perioda od 634. do 644. obnašao je funkciju halife. Jedan je od desetorice poslanikovih ashaba kojima je još za života obećan džennet.
Kao drugi halifa Pravednog halifata 23. augusta 634. Omer je bio stariji pratilac i punac islamskog poslanika Muhammeda. Bio je i stručan muslimanski pravnik poznat po svojoj pobožnoj i pravednoj prirodi, koja mu je donijela epitet Al-Fārūq ("onaj koji razlikuje (između ispravnog i pogrešnog)"). Omer je prvi kome je dodijeljena titula Emir ul-Mu'minin.
Omer se u početku suprotstavljao Muhammedu, njegovom dalekom kurejšitskom rođaku i kasnijem zetu. Nakon prelaska na islam 616, postao je prvi musliman koji se otvoreno molio u Kabi. Omer je učestvovao u gotovo svim bitkama i pohodima pod Muhamedom, koji mu je dao titulu al-Fārūq za njegove presude. Nakon Muhamedove smrti u junu 632, Omer se zakleo na vjernost Ebu-Bekru (r. 632–634) kao prvom halifi i služio je kao njegov najbliži savjetnik do augusta 634, kada je umirući Ebu-Bekr imenovao Omera za svog nasljednika.
Pod Omerom, halifat se širio brzinom bez presedana, vladajući Sasanidskim Carstvom i više od dvije trećine Bizantijskog Carstva. Njegovi napadi na Sasanidsko Carstvo rezultirali su osvajanjem Perzije za manje od dvije godine (642-644). Prema jevrejskoj tradiciji, Omer je ukinuo kršćansku zabranu Jevreja i dopustio im ulazak u Jerusalem i bogosluženje. Omera je ubio perzijski rob Abu Lu'lu'a Firuz 644.
Historičari općenito smatraju da je Omer jedan od najmoćnijih i najutjecajnijih muslimanskih halifa u historiji.Ahmed, Nazeer, Islam in Global History: From the Death of Prophet Muhammad to the First World War, American Institute of Islamic History and Cul, 2001, str. 34. . On je cijenjen u sunitskoj islamskoj tradiciji kao veliki pravedni vladar i uzor islamskih vrlina, a neki hadisi ga identificiraju kao drugog najvećeg ashaba nakon Ebu-Bekra. Na njega se gleda negativno u tradiciji dvanaestoimamaca šiita.
Karakter i izgled Smatra se da je bio visok čovjek, obdaren izuzetnom fizičkom snagom, izrazito svijetle puti i crvenkaste kose. Bio je poznat među ashabima kao najučeniji u Kur'anu, kao osoba koja najdosljednije radi po propisima knjige i onaj koji najviše razumije islam. Dok je još bio nevjernik, poželio je ubiti Muhammeda, no nedugo nakon toga je prihvatio islam. Bio je poznat po pravednosti i istinoljubivosti, zbog čega ga je Muhammed prozvao El-Faruk, tj. onaj koji razdvaja istinu od neistine.
Biografija Omer, sin El-Hattaba i majke Hantame bint Hašima b. Mugira, rođen je u Mekki. Ne postoje pouzdani podaci o vremenu njegovog rođenja. Neki autori navode da je to 581. godina a neki da je rođen 13. godine od godine slona (584. godine). Bio je Muhammedov rođak a loze im se spajaju nekoliko generacija unazad. Omer potiče iz plemena Adijj ibn Ka'b, koji su ogranak kurejšijskog plemena Adnan. Pleme Adijj ibn Ka'b je bilo malobrojno i siromašno. I sam Omer ibnul-Hattab je bio odgajan u siromaštvu i u teškim životnim prilikama. Njegov je otac bio strog i grub prema njemu, što je uticalo na njegovu strogost, disciplinu i stav.
Predislamski period Po dolasku objave Muhammedu, Omer je bio na strani većine Kurejšija. Štaviše, on je od svih Kurejšija najviše zlostavljao i kažnjavao muslimane.Haykal, 1944. Chapter 1, str. 51. Tako je odlučio i ubiti Muhammeda,Haykal, 1944. Chapter 1, str. 53. ali tad je čuo da su njegova sestra i zet primili islam, pa se zaputio da se prvo s njima obračuna. U to vrijeme kod njih je bio Habbab ibn el-Erett i učio suru "Ta-ha".as-Suyuti, The History of Khalifahs Who Took The Right Way (London, 1995), str. 107–108. Kada je došao ispred kuće, začuo je učenje te je nakon prvobitnog bijesa zatražio da pročita ono što su učili. Kada je pročitao, rekao je: "Kako je divan i častan ovaj govor!" Tada mu Habbab ibn el-Erett reče: "Omere, tako mi Allaha, nadam se da te je Allah odabrao dovom Njegova Poslanika koju sam jučer čuo da uči: 'Allahu, osnaži islam Ebul-Hakemom ibn Hišamom ili Omerom ibnul-Hattabom'." Omer je tada otišao do kuće u kojoj je bio Muhammed s istim mačem s kojim je namjeravao ubiti Muhammeda i pred njim izgovorio šehadet. Imao je 39. godina kada je primio Islam.Tartib wa Tahthib Kitab al-Bidayah wan-Nihayah by ibn Kathir, published by Dar al-Wathan publications, Riyadh Kingdom of Saudi Arabia, 1422 Anno hegiræ (2002), compiled by Muhammad ibn Shamil as-Sulami, str. 170,
Život u islamu Čim je Omer primio islam, odmah je to javno obznanio i počeo se boriti protiv nevjernika. Do tog vremena muslimani nisu smjeli javno izjavljivati da su muslimani. Omer je bio prvi koji je to učinio. Borio se sa nevjernicima sve dok oni nisu popuštali i ostavljali muslimane na miru. O njegovoj hrabrosti se govori da je u vrijeme hidžre, dok su ostali muslimani krišom izašli iz Mekke, Omer je sa još dvojicom ashaba javno učinio hidžru.
Učestvovao je u svim velikim bitkama, kao što su: Bitka na Bedru, Bitka kod Uhuda, Bitka na Hendeku i bio uvijek u žaru borbe. Takav je bio i na Hudejbiji. Toga dana je Muhammed odlučio posjetiti Harem, obaviti tavaf oko Kabe i zaklati kurban. Kurejšije su se usprotivile njegovom ulasku u Mekku. Slali su svoje izaslanike na pregovore, pokušavajući postići primirje, a Omer ibnul-Hattab je sve to pratio. Bilo mu je teško u duši zbog onoga što se dešava te je otišao Ebu-Bekru i rekao mu:
"Ebu-Bekre... zar on nije Allahov Poslanik?"Ebu-Bekr odgovori: "Jeste"Omer ponovo upita: "Zar mi nismo muslimani?"-"Jesmo", odgovori Ebu-Bekr-"Pa zašto se ponižavamo!?"-"O Omere... pokori mu se, jer ja svjedočim da je on Allahov Poslanik."-"I ja svjedočim da je on Allahov Poslanik", reče Omer
No, razgovor sa Ebu-Bekrom Omera nije zadovoljio, pa odlazi Muhammedu, te ga upita:
"O, Allahov Poslaniče, zar ti nisi Allahov Poslanik!?"-"Jesam", reče Resulullah-"A zar mi nismo muslimani?", ponovo će Omer-"Jesmo"-"Zar oni nisu mušrici!?", upita ponovo Omer-"Jesu"-"Pa zašto se onda ponižavamo?"Allahov poslanik reče mu: "Ja sam Allahov rob i Njegov Poslanik, neću Mu se suprostaviti, niti će me On iznevjeriti"
Omer zašuti poslije ovakvog odgovora. Kasnije je često govorio: "Neprestano dijelim sadaku, postim, klanjam i oslobađam robove, zbog onoga što sam tada uradio. Strah me zbog onoga što sam tada rekao, smatrajući da je ispravno."
U stalnom druženju sa Muhammedom, Omer je stekao mnogo znanja i bio je poznat kao jedan od najučenijih muslimana toga doba. Tako Abdullah ibn Mesud za njega kaže: "Kada bi se Omerovo znanje stavilo na jedan tas vage, a znanje svih ljudi na drugi tas, prevagnuo bi Omerov tas"
Osnivanje halifata Omerov politički kapacitet se prvi put manifestirao kao arhitekta halifata nakon Muhammedove smrti 8. juna 632. Dok se dogovarala sahrana Muhammeda, grupa Muhammedovih sljedbenika koji su bili porijeklom iz Medine, Ensarije su organizovali sastanak na periferiji grada, efektivno blokirajući one drugove poznate kao Muhadžiri, uključujući Omera. Omer je saznao za ovaj sastanak na Sakifi, i, povevši sa sobom još dvojicu muhadžira, Ebu-Bekra i Ebu-Ubejda Amir ibnul-Džerrah, otišao je na sastanak, vjerovatno da bi spriječio planove Ensarija za političko odvajanje. Stigavši na sastanak, Omer je bio suočen sa ujedinjenom zajednicom plemena iz ensarija koji su odbili da prihvate vodstvo muhadžira. Međutim, Omer je bio nepokolebljiv u svom uvjerenju da hilafet treba biti pod kontrolom muhadžira. Iako se Benu Hazredž nisu slagali, Omer je, nakon napetih pregovora koji su trajali jedan ili dva dana, briljantno podijelio Ensarije na njihove stare zaraćene frakcije plemena Benu Avs ii Hazredž. Omer je razriješio podjele tako što je stavio ruku na Ebu-Bekra kao kandidata za jedinstvo za one okupljene u Sakifi. Drugi na Sakifi su slijedili njihov primjer, s izuzetkom plemena Hazredž i njihovog vođe, Sada ibn Ubejde, koji su zbog toga bili izopćeni. Za pleme Hazredž se kaže da nije predstavljalo značajnu prijetnju jer je bilo dovoljno ratnika iz medinskih plemena kao što su Benu Avs da ih odmah organizuju kao tjelohranitelje Ebu-Bekra.
Wilferd Madelung sažima Omerov doprinos:
Prema raznim šiitskim izvorima dvanaestoimamaca i Madelungu, Omer i Ebu-Bekr su zapravo napravili politički udar protiv Alija na Sakifi. Prema jednoj verziji predaja u primarnim izvorima, Omer i Ebu-Bekr su također koristili silu kako bi pokušali osigurati odanost Alija i njegove frakcije. U uglavnom perzijskim historijskim izvorima pisanim 300 godina kasnije, kao što je Historija El-Tabarija, navodi se da je nakon Alijevog odbijanja da da prisegu, Ebu-Bekr poslao Omera sa naoružanim kontingentom u Fatiminu kuću gde su se Alija i njegove pristalice okupili. Izvještava se da je Omer upozorio one unutra da će, osim ako Alija ne prihvati Ebu-Bekra, zapaliti kuću, i pod tim okolnostima Alija je bio prisiljen da kapitulira. Ovu verziju događaja, koju su u potpunosti prihvatili šiitski učenjaci, općenito odbacuju sunitski učenjaci koji, s obzirom na druge izvještaje u njihovoj literaturi, vjeruju da je Alija dao zakletvu na savez Ebu-Bekru bez ikakvih pritužbi. Ali drugi sunitski i šiitski izvori kažu da se Alija nije zakleo na vjernost Ebu-Bekru nakon njegovog izbora, već šest mjeseci kasnije nakon smrti njegove supruge Fatime, dovodeći u pitanje El-Tabarijevu priču. U svakom slučaju i sunitski i šiitski izvještaji prihvataju da je Alija smatrao da ga je Ebu-Bekr trebao obavijestiti prije nego što je otišao na sastanak sa ensarijama i da se Alija zakleo na vjernost Ebu-Bakru.
Zapadni učenjaci se obično slažu da je Alija vjerovao da ima jasan mandat da naslijedi Muhammeda, ali nude različite stavove o obimu upotrebe sile od strane Omera u pokušaju da zastraši Aliju i njegove pristalice. Na primjer, Madelung odbacuje mogućnost upotrebe sile i tvrdi da:
Prema Tomu Hollandu, Omerova historičnost je neosporna. Armenski biskup koji piše desetak godina nakon Kadisije opisuje Omera kao "moćnog i potentnog koji koordinira napredovanje Ismailovih sinova iz dubina pustinje".Sebeos 139 Tom Holland piše "Ono što je neuporedivo dodavalo njegovom prestižu je to što su njegove potresne kvalitete kao generalisimusa bile kombinovane s najizrazitijim vrlinama. Umjesto da bude majmunskih manira kao Cezar, kao što su to činili kraljevi Gasanida, on se oslanjao na primjer sasvim druge vrste Omerovih iznošenih haljina, njegove ishrane od hljeba, soli i vode, i njegovo odbacivanje ovozemaljskih bogatstava, podsjetili bi svakoga iz pustinjskih krajeva izvan Palestine na veoma posebnu vrstu osobe. Monasi u judejskoj pustinji dugo su se predstavljali kao Božji ratnici. Omerovo postignuće bilo je da takav jezik dovede do doslovnog i prije nezamislivog ekstrema."
Ebu-Bekrova era Zbog delikatne političke situacije u Arabiji, Omer se u početku protivio vojnim operacijama protiv tamošnjih pobunjeničkih plemena, nadajući se da će dobiti njihovu podršku u slučaju invazije Rimljana ili Perzijanaca. Kasnije se, međutim, složio sa Ebu-Bekrovom strategijom da silom uguši pobunu. Do kraja 632, Halid ibn Velid je uspješno ujedinio Arabiju nakon uzastopnih pobjeda protiv pobunjenika. Tokom svoje vlastite vladavine kasnije, Omer će uglavnom usvojiti politiku izbjegavanja ratova i konsolidacije svoje moći u inkorporiranim zemljama, umjesto da širi svoje carstvo kroz kontinuirano ratovanje.Medieval Islamic political thought, Patricia Crone, p. 18
Omer je savjetovao Ebu-Bekra da sastavi Kur'an u obliku knjige nakon što je 300 Hafiza (pamtitelja) Kur'ana poginulo u bici kod Jamame.
Drugi halifa Halife Prije Omer Poslije Ebu-Bekr 634–644. Osman