Otpor je u psihoanalizi pojam koji označava nastojanja pojedinca da spriječi integraciju potisnutih nagona, osjećanja ili misli u svjesno iskustvo.

Koncept otpora razvio je Sigmund Freud, osnivač psihoanalitičke teorije, tokom rada s pacijentima koji su tokom analitičkih seansi iznenada počinjali ispoljavati nekooperativno ponašanje. Freud je zaključio da osobe koje pate od psihičkih teškoća, a koje prema psihoanalitičkom shvatanju proizlaze iz prisustva potisnutih neprihvatljivih nagona ili misli, mogu nesvjesno pružati otpor svakom pokušaju suočavanja s tim nesvjesnim sadržajima. Takav otpor predstavlja odbrambeni proces kojim se osoba štiti od emocionalne nelagode koju bi moglo izazvati osvještavanje potisnutih iskustava, želja ili konflikata.

Otpor i nesvjesno

U jednom od svojih ranih prikaza psihoanalitičke metode Freud je isticao da se otkrivanje nesvjesnog i njegovo dovođenje u svijest odvija suočeno sa stalnim otporom pacijenta. Prema njegovom mišljenju, proces osvještavanja potisnutog psihičkog sadržaja povezan je s emocionalnom boli, zbog čega osoba iznova odbacuje ili potiskuje takve sadržaje.

Freud je smatrao da se u psihičkom životu pacijenta odvija sukob između težnje da nesvjesni sadržaji ostanu potisnuti i nastojanja terapijskog procesa da ih učini dostupnim svijesti. Zadatak terapeuta je da posreduje u tom sukobu i pomogne pacijentu da, zahvaljujući boljem razumijevanju vlastitih psihičkih procesa, prihvati ono što je ranije odbacivao ili potiskivao.

Uloga primarne i sekundarne dobiti od bolesti u otporu

Iako se pojam otpora u savremenoj psihoterapiji prvenstveno povezuje sa Sigmundom Freudom, ideja da se neki pacijenti "drže svoje bolesti" bila je široko rasprostranjena u medicini 19. vijeka. Ovaj koncept odnosio se na pretpostavku da određene tegobe traju zato što osoba ostvaruje različite koristi povezane s bolešću, kao što su povećana pažnja i podrška okoline, oslobađanje od obaveza ili određene materijalne i društvene pogodnosti. Takve koristi nazivaju se sekundarna dobit od bolesti.

Freud je bio upoznat s konceptom sekundarne dobiti, posebno u vezi s neurotskim poremećajima, ali je svoju pažnju prvenstveno usmjerio na nesvjesne psihičke procese koji stoje u osnovi onoga što je nazivao primarnom dobiti od bolesti. Prema njegovom shvatanju, psihički simptomi ne predstavljaju samo izraz unutrašnjeg konflikta, već istovremeno služe i kao način njegovog privremenog razrješavanja. Simptom omogućava osobi da izbjegne suočavanje s bolnim emocijama, neprihvatljivim željama ili unutrašnjim konfliktima, čime ostvaruje određenu psihološku korist.

Freudov model polazi od pretpostavke da psihički simptomi predstavljaju nesvjesni kompromis. Prema tom shvatanju, osoba kroz simptom nesvjesno "plaća cijenu" kako bi bila pošteđena drugih, subjektivno težih i neugodnijih psiholoških iskustava. Takvi simptomi nastaju kao rezultat onoga što je Freud nazvao "kompromisnom formacijom", odnosno privremenim rješenjem unutrašnjeg konflikta između suprotstavljenih psihičkih sila. Freud je smatrao da je stvaranje simptoma jedan od najprihvatljivijih načina razrješavanja unutrašnjeg konflikta, jer omogućava djelimično zadovoljenje potisnutih težnji, a istovremeno štiti osobu od anksioznosti, osjećaja krivice ili drugih oblika psihičke patnje koji bi nastali kada bi ti sadržaji postali potpuno svjesni. U tom smislu simptom ne predstavlja samo znak poremećaja, nego i pokušaj psihe da održi unutrašku ravnotežu i izbjegne još veći psihološki stres.

Otpor kao proizvod konflikta psihičkih instanci

Prema Freudu, primarne dobiti koje se nalaze u osnovi pacijentovog otpora proizlaze iz intrapsihičkog kompromisa postignutog između dvije ili više suprotstavljenih psihičkih instanci. Psihoanaliza polazi od pretpostavke da su određene misli, osjećaji i želje postali izolovani od svijesti i ostali nesvjesni zato što im se aktivno suprotstavljaju drugi dijelovi psihičkog aparata.

Freud je smatrao da otpor nastaje upravo iz tog unutrašnjeg sukoba. Jedna psihička instanca nastoji održati neprihvatljive sadržaje izvan svijesti, dok druga teži njihovom izražavanju i zadovoljenju. U svojim ranijim radovima Freud je instancu odgovornu za potiskivanje opisivao kao "potiskujuću svijest", dok je sadržaje koji su predmet potiskivanja povezivao s nesvjesnim. U kasnijem razvoju svoje teorije te je nesvjesne nagonske i potisnute sadržaje označio pojmom id (ono).

Cilj kompromisa kojem teže suprotstavljene psihičke instance jeste postizanje što većeg zadovoljenja nagonskih težnji uz što manju količinu psihičke boli i negativnih posljedica koje mogu proizaći iz unutrašnjih ili vanjskih reakcija. Freud je smatrao da psihopatologija nastaje onda kada takvi kompromisi nisu uspješno ostvareni. Prema njegovom shvatanju, neuroza predstavlja neuspješno rješenje unutrašnjeg konflikta, pri čemu simptomi postupno udaljavaju osobu od stvarnosti i otežavaju njeno prilagođavanje realnom životu. Nasuprot tome, Freud je govorio o uspješnoj odbrani kao procesu u kojem se unutrašnji konflikti rješavaju na način koji ne dovodi do razvoja izraženih psihičkih simptoma, omogućavajući pojedincu da zadrži privid psihičkog zdravlja i funkcionalnosti.

U osnovi Freudove teorije otpora nalazi se koncept "kompromisnog rješenja", odnosno ideja da je simptom rezultat kompromisa između suprotstavljenih psihičkih sila. Među najvažnijim elementima ovog procesa Freud navodi potiskivanje (koje se često poistovjećuje s pojmom antikatekse), odbrana, neugoda, anksioznost, osjećaj opasnosti, kompromis i sam simptom. Prema Freudu, simptom nastaje kao "kompromisna formacija" koja omogućava djelimično zadovoljenje potisnutih nagonskih težnji, istovremeno ih držeći pod kontrolom kako bi se izbjegla psihička neugoda i anksioznost. U tom procesu posebnu ulogu ima antikateksa, odnosno psihička energija usmjerena na održavanje potiskivanja i sprječavanje prodora neprihvatljivih sadržaja u svijest. Freud je naglašavao da se djelovanje tih zaštitnih mehanizama može neposredno uočiti tokom psihoanalitičkog tretmana kroz pojavu otpora. Kako je zapisao: "Djelovanje poduzeto radi zaštite potiskivanja može se u analitičkom tretmanu posmatrati kao otpor. Otpor pretpostavlja postojanje onoga što sam nazvao antikateksom".

Oblici otpora

Godine 1926. Freud je izmijenio svoje shvatanje anksioznosti, što je imalo važne posljedice i za njegovo razumijevanje otpora.

Freud je i dalje smatrao da je otpor blisko povezan s pojavom transfera.

I danas većina značajnijih psihoterapijskih pravaca, čak i kada transfer i otpor ne prihvataju kao temeljne koncepte svog teorijskog sistema, u najmanju ruku priznaje njihov značaj u razumijevanju terapijskog procesa i odnosa između terapeuta i klijenta.

Ipak, njegova nova konceptualizacija uloge anksioznosti navela ga je da preoblikuje i sam fenomen otpora. Freud je smatrao da se analitičar mora boriti s čak pet različitih vrsta otpora koji dolaze iz tri pravca – ida, ega i super-ega.

Prema ovoj podjeli, Freud je smatrao da je ego izvor tri vrste otpora: potiskivanja, transfera i dobiti od bolesti. Četvrti vrstu vrstu definisao je kao "otpor ida", koji proizlazi iz samog ida i povezan je s fenomenom kompulzivnog ponavljanja. Ova vrsta otpora, prema Freudu, ne može se ukloniti jednostavnim uvidom, već zahtijeva dugotrajan proces "prorade" u terapiji. Peti oblik otpora Freud je povezao sa super-egom. Smatrao ga je posljednjim otkrivenim oblikom otpora i opisivao ga kao otpor koji proizlazi iz osjećaja krivice ili potrebe za kažnjavanjem. Ovaj oblik često se manifestuje kroz samosabotirajuće obrasce ponašanja, u kojima osoba nesvjesno ometa vlastiti napredak ili oporavak kako bi zadovoljila unutrašnju potrebu za kaznom.

Svi ovi oblici otpora imaju zajedničku funkciju - zaštitu ega od osjećaja neugode i psihičke patnje. Kako je Freud isticao, egu je teško usmjeriti pažnju na opažanja i misli koje je do tada sistematski izbjegavao, kao što mu je teško prihvatiti da određeni nagoni i impulsi pripadaju njemu samome kada su oni u potpunoj suprotnosti sa slikom koju ima o sebi.

Potiskivanje

Potiskivanje predstavlja oblik otpora u kojem ego neprihvatljiva sjećanja, ideje, želje i impulse potiskuje u nesvjesno. Na taj način osoba nesvjesno uklanja iz svjesnog iskustva sadržaje koji izazivaju anksioznost, osjećaj krivice, stid ili druge oblike psihičke neugode. Prema psihoanalitičkom shvatanju, potisnuti sadržaji ne nestaju iz psihičkog života, već nastavljaju djelovati iz nesvjesnog, utičući na mišljenje, emocije i ponašanje pojedinca. Tokom psihoterapijskog procesa potiskivanje se može manifestovati kao teškoća prisjećanja određenih događaja, izbjegavanje pojedinih tema, iznenadni prekidi toka misli ili nemogućnost povezivanja emocionalnih reakcija s njihovim stvarnim izvorom. Freud je smatrao da je potiskivanje jedan od osnovnih odbrambenih mehanizama ega i temeljni proces u nastanku neurotskih simptoma. Istovremeno, ono predstavlja i jedan od najvažnijih izvora otpora u psihoanalitičkom radu, jer osoba nesvjesno nastoji spriječiti da potisnuti sadržaji ponovo postanu dostupni svijesti.

Transfer

Transfer predstavlja oblik otpora u kojem pacijent nesvjesno prenosi prošla iskustva (osjećaje, očekivanja, stavove i obrasce odnosa iz ranijih važnih životnih doživljaja) na njegove trenutne odnose. Tokom terapijskog procesa terapeut može, svjesno ili nesvjesno, podsjetiti pacijenta na osobu koja je imala značajan utjecaj u njenom ranom životu, poput roditelja, staratelja ili druge autoritativne figure. Kao posljedica toga, pacijent može početi doživljavati terapeuta kroz prizmu ranijih emocionalnih iskustava, a ne na osnovu stvarnog terapijskog odnosa. Ovi osjećaji mogu biti pozitivni, poput divljenja, povjerenja i idealizacije, ali i negativni, poput nepovjerenja, ljutnje, straha ili neprijateljstva, zavisno od prirode ranijih odnosa koji se nesvjesno obnavljaju u terapiji.

Otpor ega

Otpor ega predstavlja oblik otpora koji se manifestuje kao neurotska regresija (povratak) prema ranijem, dječijem stanju sigurnosti. U ovom slučaju, ego se opire terapijskoj promjeni jer nesvjesno nastoji očuvati postojeće obrasce ponašanja koji pružaju osjećaj zaštite, čak i kada su oni povezani s psihičkom patnjom. To se obično ogleda u pacijentovim pokušajima da pridobije pažnju i suosjećanje naglašavanjem lakših simptoma, kao što su glavobolja, mučnina ili depresivno raspoloženje.

Otpor ida

Otpor ida odnosi se na nesvjesno protivljenje ida svakoj promjeni njegovih ustaljenih obrazaca zadovoljenja nagona. Ovaj oblik otpora odražava nesvjesnu potrebu za održavanjem kontinuiteta i stabilnosti u zadovoljenju nagonskih potreba, pri čemu se njegovo funkcionisanje zasniva na principu zadovoljstva. Budući da je id najprimitivniji i urođeni dio psihičkog aparata, Freud je smatrao da se otpor ida ne može prevladati isključivo racionalnim objašnjenjima ili svjesnim uvidom. Zbog njegove duboke ukorijenjenosti u nesvjesnom, psihoanalitičar mora postepeno otkrivati odbrambene pacijenta koje se najčešće ispoljavaju i koriste kroz mehanizam transfera.

Freudova analiza

Kako se Freudova klinička praksa razvijala, uočio je da ni postizanje svjesnog uvida niti prihvatanje postojanja neurotskih obrazaca ne dovodi automatski do njihove promjene. Primijetio je da pacijenti, čak i nakon što prepoznaju svoje nesvjesne konflikte i započnu proces njihove prorade, i dalje pokazuju snažnu tendenciju vraćanja starim obrascima ponašanja i emocionalnog reagovanja. Freud je ovu pojavu pripisivao otporu ida. Smatrao je da iza tog otpora djeluje sila kompulzivnog ponavljanja, zbog koje pojedinac nesvjesno iznova obnavlja iste konflikte, odnose i obrasce ponašanja, čak i kada oni uzrokuju patnju. Prema Freudu, nesvjesni prototipi ranijih iskustava i potisnutih nagonskih procesa posjeduju snažnu privlačnu moć koja održava postojeće obrasce funkcionisanja i otežava njihovu promjenu.

Kasniji razvoj koncepta