Obavezni prijavilac jeste osoba koja je zakonom obavezana prijaviti krivična djela ili sumnju na njihovo izvršenje, prvenstveno u slučajevima kada zna ili osnovano sumnja da je dijete ili druga ranjiva odrasla osoba izložena zlostavljanju, zanemarivanju ili riziku od takvog postupanja. Zakoni o obaveznom prijavljivanju mogu se proširiti i na odrasle osobe koje su posebno ranjive zbog invaliditeta, mentalne bolesti ili starije životne dobi. Ukoliko obavezni prijavilac ne prijavi ova krivična djela, može snositi građanskopravnu i krivičnopravnu odgovornost zbog propuštanja prijave. Među obaveznim prijavljivačima najčešće se nalaze profesije koje rade s djecom, ranjivim odraslim osobama ili u hitnim službama, kao što su nastavnici, ljekari, psiholozi, socijalni radnici i policijski službenici, dok u pojedinim državama obaveza prijavljivanja može važiti za sve punoljetne građane bez obzira na njihovu profesiju.
Historija Tokom 1962. američki ljekari C. Henry Kempe i Brandt Steele objavili su 1962. godine rad pod naslovom "Sindrom zlostavljanog djeteta" (The Battered Child Syndrome), koji je pomogao ljekarima da lakše prepoznaju zlostavljanje djece, njegove posljedice, kao i potrebu za prijavljivanjem teškog fizičkog zlostavljanja nadležnim pravnim organima. Objavljivanje ovog rada promijenilo je dotadašnja dominantna shvatanja u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje se zlostavljanje djece do tada smatralo rijetkom pojavom, a ne rasprostranjenim društvenim problemom.
Godine 1974. Kongres Sjedinjenih Američkih Država usvojio je Zakon o prevenciji i tretmanu zlostavljane djece (CAPTA), kojim su saveznim državama osigurana sredstva za razvoj službi za zaštitu djece i telefonskih linija za prijavu zlostavljanja, s ciljem sprječavanja teških povreda djece. Ovaj zakon, praćen medijskim izvještavanjem, zagovaranjem aktivista i naučnim istraživanjima, doveo je do postepene promjene društvenih očekivanja u pogledu obaveze prijavljivanja u Sjedinjenim Američkim Državama, a potom, različitim tempom, i u drugim zapadnim zemljama.
Širom svijeta sistemi obaveznog prijavljivanja prvobitno su uspostavljeni radi reagovanja na fizičko zlostavljanje djece. Vremenom je njihov opseg proširen kako bi obuhvatio i seksualno i emocionalno zlostavljanje, zanemarivanje djece, kao i izloženost djece nasilju u porodici. Ovo širenje pratili su i obimniji zahtjevi za prijavljivanje zlostavljanja: ranije su se prijave podnosile samo kada bi incident uzrokovao teške fizičke povrede, ali kako su se definicije mijenjale, počele su se uključivati i lakše fizičke povrede, razvojne i psihološke traume.
U Sjedinjenim Američkim Državama broj prijava sumnje na zlostavljanje i zanemarivanje djece značajno je rastao tokom posljednjih decenija. Međutim, veliki dio prijavljenih slučajeva nije bio potvrđen nakon službene istrage. Iako je broj prijava kontinuirano rastao, broj potvrđenih slučajeva ostao je relativno stabilan ili je u pojedinim periodima opadao. Pojedini autori ukazali su na to da se u javnim raspravama često poistovjećuje broj prijava sa stvarnim brojem slučajeva zlostavljanja djece. Takvo tumačenje može dovesti do precjenjivanja stvarnog obima problema, budući da svaka prijava ne rezultira potvrdom da je do zlostavljanja ili zanemarivanja zaista došlo.
Godine 2014, kao odgovor na seksualni skandal na Univerzitetu Penn State, tadašnji guverner Tom Corbett potpisao je zakon kojim je proširen krug profesionalaca obaveznih za prijavljivanje sumnje na zlostavljanje djece. Cilj ovih izmjena bio je povećati broj prijava i unaprijediti zaštitu djece od zlostavljanja. Međutim, analiza koju su objavili NBC News i ProPublica pokazala je da je broj prijavljene djece koja su bila predmet istrage značajno porastao nakon usvajanja zakonskih izmjena. U prvoj polovini 2010-ih (prije uvođenja ovih izmjena) istraga je provedena u 29.766 slučajeva, od kojih je 10.410 potvrđeno kao zlostavljanje ili zanemarivanje. U drugoj polovini decenije (nakon usvojenih izmjena) broj prijava je porastao na 42.366, dok je broj potvrđenih slučajeva ostao gotovo nepromijenjen i iznosio je 10.399. Kritičari zakona o obaveznom prijavljivanju navode da povećanje broja prijava nije nužno dovelo do smanjenja najtežih oblika zlostavljanja djece. Kao argument ističu podatke prema kojima je broj smrtnih slučajeva povezanih sa zlostavljanjem djece u Pennsylvaniji porastao sa 96 u 2014. na 194 u 2021. Zagovornici obaveznog prijavljivanja, s druge strane, smatraju da veći broj prijava omogućava ranije prepoznavanje rizičnih situacija i pružanje zaštite djeci, te upozoravaju da se uzroci promjena u stopama zlostavljanja ne mogu jednostavno pripisati samo zakonima o obaveznom prijavljivanju.
Kriteriji za obavezno prijavljivanje zlostavljanja djece prema pravnim sistemima Kriteriji za obavezno prijavljivanje zlostavljanja i zanemarivanja djece značajno se razlikuju među državama i pravnim sistemima. U većini jurisdikcija obaveza prijavljivanja odnosi se na osobe koje imaju osnovanu sumnju da je dijete izloženo zlostavljanju ili zanemarivanju. U pojedinim zemljama ova obaveza proširena je i na slučajeve sumnje na zlostavljanje ili zanemarivanje zavisnih odraslih osoba, osoba s invaliditetom ili starijih osoba. Neke jurisdikcije primjenjuju model "univerzalnog obaveznog prijavljivanja", prema kojem je svaki član društva dužan prijaviti sumnju na zlostavljanje, bez obzira na profesiju ili službeni položaj. U drugim državama obavezno prijavljivanje ograničeno je na određene profesionalne skupine koje tokom svog rada dolaze u kontakt s djecom ili drugim ranjivim osobama. Prema određenim analizama, neki oblik sistema obaveznog prijavljivanja postoji u većini država svijeta. Procjenjuje se da takvi sistemi postoje u približno 86% evropskih država, 77% afričkih država, 72% azijskih država i 90% država na američkom kontinentu. Međutim, obim zakonskih obaveza, krug obveznika prijavljivanja, postupci prijavljivanja i pravne posljedice neprijavljivanja značajno se razlikuju među pojedinim zemljama.
U Australiji, svi građani Sjeverne teritorije imaju zakonsku obavezu prijaviti sumnju na zlostavljanje djece. U ostalim australskim saveznim državama i teritorijama obaveza prijavljivanja odnosi se na određene profesionalne skupine i radna mjesta propisana zakonom.
U Brazilu je prijavljivanje sumnje na zlostavljanje ili zanemarivanje djece obavezno u zdravstvenom sistemu, obrazovnim ustanovama kao i od strane mreže Vijeća za zaštitu djece, koja djeluju u brojnim općinama.
U Maleziji, Zakon o zaštiti djece iz 2001. obavezuje svakog medicinskog službenika, ljekara, pružaoca usluga dječije zaštite ili člana porodice da nadležnom organu za zaštitu djece u zemlji prijavi svoje sumnje, saznanja ili uvjerenja da je dijete zlostavljano ili zanemareno. Propuštanje ove obaveze može dovesti do krivične odgovornosti.
U Južnoafričkoj Republici, član 110. Zakon o zaštiti djece iz 2005. obavezuje "svakog službenika kazneno-popravne ustanove, stomatologa, homeopatu, imigracijskog službenika, inspektora rada, pravnog zastupnika, ljekara, babicu, vjerskog službenika, medicinsku sestru, radnog terapeuta, fizioterapeuta, psihologa, vjerskog vođu, stručnjaka iz oblasti socijalnih službi, socijalnog radnika, logopeda, nastavnika, tradicionalnog zdravstvenog praktičara, tradicionalnog vođu, člana osoblja ili volontera u ustanovi za djelomičnu brigu, prihvatnom centru ili centru za brigu o djeci i mladima" da prijavi svaki slučaj u kojem sumnja da je dijete zlostavljano "na način koji uzrokuje fizičku povredu, seksualno zlostavljano ili namjerno zanemarivanje". S druge strane, Zakon o seksualnim deliktima iz 1957. obavezuje sve građane koji imaju saznanja o seksualnom iskorištavanju djece da to krivično djelo prijave policiji.
U Ujedinjenom Kraljevstvu, zakonska obaveza prijavljivanja sumnje da je djetetu potrebna zaštita i briga prvenstveno se odnosi na socijalne radnike lokalnih vlasti, socijalne radnike zdravstvenih i socijalnih službi u Sjevernoj Irskoj te policijske službenike. Iako profesionalni kodeksi i lokalne smjernice od nastavnika, ljekara i drugih stručnjaka očekuju prijavljivanje sumnji na zlostavljanje djece, takva obaveza uglavnom nije propisana zakonom. Izuzetak predstavlja obaveza prijavljivanja slučajeva sakaćenja ženskih genitalija, koja se odnosi na određene stručnjake koji rade s djecom i mladima.
U Bosni i Hercegovini zakoni o krivičnom postupku na sličan način taksativno definišu krug profesionalaca i odgovornih lica koji imaju strogu zakonsku dužnost zaštite maloljetnika. Prema ovim odredbama, "zdravstveni radnici, nastavnici, odgajatelji, roditelji, staraoci, usvojioci i druge osobe koje su ovlašćene ili dužne da pružaju zaštitu i pomoć maloljetnim osobama, da vrše nadzor, odgajanje i vaspitavanje maloljetnika" obavezni su da odmah obavijeste policiju ili tužilaštvo ukoliko saznaju ili ocijene da postoji sumnja da je maloljetna osoba žrtva seksualnog, fizičkog ili nekog drugog zlostavljanja. S druge strane, krivični zakoni u BiH obavezuju sve građane na prijavljivanje, propisujući da je svako dužan prijaviti izvršenje krivičnog djela kada neprijavljivanje tog djela (poput najtežih krivičnih djela za koja se može izreći kazna dugotrajnog zatvora) samo po sebi predstavlja krivično djelo.
Sjeverna Amerika U Sjedinjenim Američkim Državama, savezne države često dopunjuju svoje zakone, ali od 2019. sve savezne države, Distrikt Kolumbija i navedene teritorije (Američka Samoa, Guam, Sjeverna Marijanska Ostrva, Portoriko i Američka Djevičanska Ostrva) imaju propise kojima se utvrđuju obaveze prijavljivanja sumnje na loše postupanje prema djeci. U gotovo svim ovim jurisdikcijama, zakonom su definisane specifične profesije čiji su članovi dužni prijaviti sumnju na zlostavljanje ili zanemarivanje djeteta nadležnoj službi.
Od 2019, u 18 saveznih država i Portoriku, svaka osoba koje posumnja na zlostavljanje ili zanemarivanje djeteta dužna je to i prijaviti, bez obzira na svoju profesiju. U svim ostalim saveznim državama, teritorijama i Distriktu Kolumbija, prijavljivanje je dozvoljeno i svakom licu koje nema zakonsku obavezu.
Kanada propisuje obavezu prijavljivanja za sve građane, osim na Teritoriji Yukon, gdje je ta dužnost ograničena na osobe koje dolaze u kontakt s djecom u okviru svojih profesionalnih uloga.
Meksiko također ima zakonom propisane dužnosti prijavljivanja.
Evropska unija Vijeće Evrope pozvalo je sve države članice da uvedu obavezno prijavljivanje zlostavljanja djece, a uporedni podaci Agencije Evropske unije za temeljna prava (FRA) pokazuju stalni trend jačanja zakonskih obaveza širom Evropske unije.
Prema podacima iz 2023, većina država članica EU danas primjenjuje zakonsku obavezu prijavljivanja sumnje na zlostavljanje, zanemarivanje ili nasilje nad djecom za profesionalne profile koji dolaze u kontakt s djecom. Konkretno, u 17 država članica (među kojima su Bugarska, Danska, Estonija, Francuska, Hrvatska, Irska, Litvanija, Luksemburg, Mađarska, Malta, Poljska, Rumunija, Slovenija, Španija i Švedska) ova obaveza obuhvata sve stručne profile koji rade s djecom. Malta je, nakon ranijih zakonskih izmjena, u potpunosti integrisala obavezno prijavljivanje u svoj sistem zaštite. S druge strane, u državama poput Austrije, Belgije, Cipra, Češke, Finske, Grčke, Italije, Letonije, Portugala i Slovačke, zakonska dužnost je i dalje fokusirana na tačno određene profesionalne grupe, prvenstveno na socijalne radnike, prosvjetne radnike i zdravstveno osoblje.
Zemlje koje tradicionalno nisu imale opću zakonsku obavezu prijavljivanja prilagodile su svoje sisteme: Njemačka i Nizozemska su razvile specifične zakonske okvire i proceduralne korake za profesionalce. U Njemačkoj je uspostavljeno zakonsko pravo i procedura za procjenu rizika i saradnju sa službama za zaštitu mladih, dok Nizozemska koristi standardizovani kodeks ponašanja i obavezni protokol u pet koraka (Meldcode) koji stručnjaci moraju primijeniti u slučaju sumnje na nasilje.