Kratka psihoterapija (također kratkotrajna psihoterapija ili planirana kratkotrajna terapija) predstavlja zajednički naziv za različite terapijske pristupe koji su vremenski ograničeni i usmjereni na specifične ciljeve. Za razliku od tradicionalnih modaliteta koji zahtijevaju višegodišnji rad, ovaj oblik intervencije fokusira se na brže postizanje promjene kroz rješavanje konkretnih problema i mobilizaciju klijentovih vlastitih resursa.
Osnovne karakteristike
Kratka psihoterapija razlikuje se od mnogih drugih psihoterapijskih pravaca po tome što naglašava dva osnovna principa: usmjerenost na konkretan problem i primjenu direktnih terapijskih intervencija.
U ovom pristupu, terapeut preuzima odgovornost za proaktivniji rad s klijentom kako bi se klinička i subjektivna stanja tretirala brže. Također se naglašava pažljivo posmatranje, korištenje postojećih snaga i resursa klijenta i privremeno suspendovanje nevjerice radi mogućnosti razmatranja novih perspektiva i načina razumijevanja problema.
Za razliku od terapijskih pristupa koji se prvenstveno bave detaljnom analizom prošlih događaja i njihovog utjecaja na sadašnje funkcionisanje, kratkotrajna psihoterapija fokusira se na sadašnje okolnosti i faktore koji održavaju problem. Cilj nije nužno potpuno razumijevanje historijskih uzroka teškoća, nego razvijanje novih i funkcionalnijih načina sagledavanja trenutne situacije. Ova terapija je često visoko strateška, eksplorativna i zasnovana na rješenjima, a manje orijentisana na sam problem. Terapeuti u kratkoj terapiji ne pridržavaju se jednog "ispravnog" pristupa, već prihvataju da, s obzirom na postojanje mnogih puteva, bilo koji od njih, na kraju može donijeti korist. Kada klijent usvoji drugačije obrasce razumijevanja vlastitih iskustava, često dolazi do spontanih promjena u mišljenju, osjećanjima i ponašanju.
Historijski razvoj i osnivači
Kratka psihoterapija se razvijala kroz nekoliko paralelnih tokova unutar psihodinamskih, sistemskih i bihevioralnih tradicija.
Milton Erickson bio je pionir moderne kratke terapije, koristeći kliničku hipnozu kao svoj primarni alat. U velikoj mjeri, ovaj pristup je razvio samostalno, a njegov rad je popularizovao Jay Haley u knjizi Uncommon therapy: The psychiatric techniques of Milton H. Erickson, M. D.
Richard Bandler, suosnivač neurolingvističkog programiranja, još je jedan čvrsti zagovornik ovog modela. Nakon dugogodišnjeg proučavanja Ericksonovog terapijskog rada, istakao je brzu kognitivnu preradu kao prirodan način učenja ljudskog uma:
Značajan doprinos razvoju dali su i stručnjaci okupljeni oko instituta Mental Research Institute (MRI) u Palo Altu, poput Paula Watzlawicka, koji su postavili temelje sistemske kratke terapije, dok je Steve de Shazer kasnije razvio kratku terapiju s fokusom na rješenje (SFBT).
Trajanje i odnos broja seansi i efekta
U savremenoj psihoterapijskoj praksi većina tretmana u realnim uslovima odvija se u kratkom vremenskom okviru, bilo da je to unaprijed planirano ili da se dogodi spontano tokom procesa. Pregledi klasičnih istraživanja pokazuju da srednja vrijednost broja seansi u različitim terapijskim pravcima i okruženjima iznosi između 5 i 6 susreta, pri čemu većina klijenata završava proces prije 20. seanse. Različite studije koje su analizirale prosječno trajanje tretmana - od javnih klinika do privatnih praksi - navode prosjek od 8 do 12 seansi, dok se gornja granica za definisanje kratke terapije obično postavlja na 25 seansi.
Kada je riječ o odnosu između broja seansi i terapijskog efekta (), odnosno pitanju da li veći broj susreta nužno donosi bolji ishod, empirijski podaci ukazuju na nelinearan napredak. Poboljšanje je proporcionalno najveće u početnim fazama rada, dok se s povećanjem broja seansi stopa napretka usporava. Najznačajnije promjene kod klijenata dešavaju se unutar prvih 6 do 8 seansi. Studije sugerišu da se između 56% i 71% ukupnih pozitivnih promjena uočava upravo u ovim ranim fazama tretmana. Iz tog razloga, vrijeme koje klijenti uobičajeno provedu na terapiji prirodno se podudara s periodom u kojem ostvaruju najveću dobit od tretmana.
Zajednički elementi planirane kratke terapije
Provođenje planirane kratke terapije prvenstveno proizlazi iz specifičnog ugla posmatranja problema i načina njihovog rješavanja. Budman i Gurman (1988) prave jasnu razliku između dominantnih vrijednosti terapeuta koji u svome radu koriste dugotrajnu i kratkotrajnu terapiju. Prema njihovim nalazima, terapeuti koji praktikuju planiranu kratku terapiju teže ekonomičnosti i najmanje radikalnim intervencijama, promjenu posmatraju kao neizbježan dio razvojne perspektive pojedinca, te naglašavaju snage i resurse samog klijenta.
Pored općih vrijednosti, u literaturi se izdvaja nekoliko osnovnih elemenata zajedničkih za gotovo sve pristupe unutar kratke psihoterapije:
Održavanje jasnog i specifičnog fokusa: Postavljanje i održavanje precizno definisanih i usaglašenih ciljeva predstavlja zajedničku praksu svih kratkih terapeuta. Visok nivo aktivnosti terapeuta: Terapeuti imaju aktivnu ulogu u strukturisanju seansi i postavljanju dnevnog reda, ostvarujući saradnički odnos s klijentom. Eksplicitno korištenje vremena: Terapijski ugovor obično podrazumijeva tačno utvrđen broj seansi, a dinamika susreta prilagođava se potrebama procesa. Uključivanje vanjskih faktora i sistema: Osim redovnog zadavanja domaćih zadaća, kratki terapeuti aktivno koriste resurse iz klijentove okoline (porodica, društvene mreže podrške). Korištenje epizoda njege: Terapeut i klijent prolaze kroz intenzivan, ali kratak ciklus terapije, nakon čega se klijent vraća svakodnevnom životu, uz otvorenu mogućnost da se ponovo javi na novi ciklus ukoliko se pojavi potreba.
Društveni kontekst i evaluacija
Savremeni trendovi u oblasti mentalnog zdravlja pokazuju sve veći interes za kratku psihoterapiju. Zdravstvena osiguranja, državna tijela i agencije za pružanje usluga sve češće zahtijevaju dokaze o ekonomskoj isplativosti i troškovnoj efikasnosti psihoterapijskih tretmana. Slično tome, poslodavci koji podržavaju programe pomoći zaposlenicima traže vremenski najefikasnije intervencije kako bi se obnovila produktivnost radnika. Na kraju, i sami klijenti prirodno teže tretmanima koji donose brže rješenje njihovih poteškoća.
Međutim, ovakav pritisak za brzim rezultatima otvara niz stručnih rasprava. Tradicionalniji pravci upućuju kritike da se pretjeranim fokusiranjem na tehničke elemente i simptome može zanemariti dublji terapijski odnos i bazični uzroci intrapsihičkih konflikata. Zagovornici kratke terapije na to odgovaraju da broj dopuštenih seansi nije puko mehaničko ograničenje, već odraz drugačije filozofije promjene koja klijenta posmatra kao sposobnog i kompetentnog za brzu adaptaciju.
Značajni terapeuti Nicholas Cummings (fokusirana kratka terapija) Milton H. Erickson (hipnoterapija, strateška terapija) Giorgio Nardone (strateška kratka terapija) Steve de Shazer (kratka terapija fokusirana na rješenje) Paul Watzlawick (konstruktivizam, teorija sistema)
Također pogledajte Kratka terapija s fokusom na rješenje Kognitivno-bihevioralna terapija Psihodinamika
Reference
Kategorija:Psihoterapija Kategorija:Savjetovanje Kategorija:Koncepti i metode neurolingvističkog programiranja