mini|desno|300px|Na mapi zelenom bojom obilježena su područja u kojima żive narodi Maja u Srednjoj Americi. Maje su bile jedan od najdominantnijih autohtonih društava Mezoamerike (pojam koji se koristi za opisivanje područja Meksika i Srednje Amerike prije španskog osvajanja u 16. vijeku). Bili su nastanjeni na poluostrvu Yucatan u Meksiku, Belizeu, Gvatemali, dijelovima meksičkih država Tabasco i Chiapas, te zapadnim dijelovima Hondurasa i El Salvadora. Nekoliko miliona potomaka i danas živi na ovim područjima, a njihovi preci su stvorili veliku civilizaciju koja je trajala više od 2000 godina sve do 1524. godine kad su Španci počeli s brutalnim osvajanjem njihovih zemalja. Tokom ovog vremenskog perioda niz nezavisnih majanskih kraljevstava doživjelo je svoje uspone i padove širom raznovrsnih geografskih područja majanske domovine. Maje su živjele u selima i gradovima koji su se izdržavali od velikog bogatstva raznih usjeva kao i obilatog plijena iz šuma, rijeka, jezera i morskih obala. Najveći gradovi su bili glavni gradovi mnogih majanskih kraljevstava. U svakom od ovih gradova nalazili su se predivni hramovi, palate, isklesani spomenici, putevi, trgovi, pijace i kuće njihovih stanovnika. U mirnim vremenima ovi gradovi su uživali u blagostanju od trgovinske mreže koja je povezivala majanska kraljevstva. U vremenima rata čuveni kraljevi Maja su predvodili svoje narode u odbranu svojih kraljevstava ili u osvajanju područja od svojih neprijatelja.Sharer Robert J. "Daily Life in Maya Civilization," Library of US Congress, prvo izdanje 2009. godine, , str. 159, 203, 209, 215-216, 60-62, 89-90, 64-65, 129-130, 124-125, 1, 6, 241, 181, 161, 211-213, 208-209 Maje su bile na vrhuncu svoje moći i utjecaja oko 6. vijeka, a briljirali su u poljoprivredi, keramici, pisanju hijeroglifa i matematici. Napravili su vlastiti precizan kalendar, a ostavili su zapanjujuće veliki broj simboličkih umjetničkih djela i impresivne arhitekture. Većinu svojih velikih kamenih gradova Maje su napustili oko 900. n. e.. Njihova civilizacija je propala do dolaska konkvistadora, a nekad moćne gradove progutala je džungla. Od 19. vijeka pa do danas traje naučna rasprava šta je moglo da izazove ovaj dramatičan pad.
Geografija thumb|450px|desno|Geografske zone u kojima su živjeli Maje. Drevne Maje su živjeli na današnjem području Srednje Amerike koje pokriva područje površine blizu 324,000 km2 u rasponu od donjeg toka rijeke Lempa u El Salvadoru pa sve do prevlake Tehuantepec u Meksiku. Ono je obuhvatalo prostor: Gvatemale, Belizea, južnog Meksika (Chiapas i Tabasco pokrajine), zapadnih dijelova Hondurasa i El Salvadora]], te cjelokupnog poluostrva Yucatan. Cijela ova oblast se nalazi južno od rakove obratnice i sjeverno od ekvatora, a prostire se oko 900 kilometara od sjevera prema jugu i 550 kilometara od istoka ka zapadu. Majansko područje se odlikuje velikom geografskom i topografskom raznovrsnošću. Planinski vijenci na sjevernim i južnim visoravnima imaju vrhove visine do čak 4.220 metara. Sjeverne, središnje i južne nizine pokazuju raspon od umjerene do tropske klime. Južne nizine imaju riječne slivove, dok se u sjevernim nizinama voda nalazi u podzemnim potocima koji se nazivaju "cenotes" (španska izvedenica od majanske riječi "dzonot"). Poznati američki majanisti i arheolozi Robert Sharer i Loa Traxler podijelili su arheološko geografsko područje drevnih Maja po zonama, široko ih kategorišući na: tihookeanske primorske ravnice (u rasponu od južnog Chiapasa, Meksika, Gvatemale, pa sve do El Salvadora), planine sa područjima između 1.000 i 2.000 m nadmorske visine (u rasponu od meksičkih država Chiapas i Oaxaca, kao i Gvatemale, Hondurasa pa sve do sjevernog El Salvadora), nizine sa područjima između nivoa mora i 1000 m nadmorske visine (u rasponu od poluostrva Yucatan, meksičke države Veracruz pa sve do Belizea).
Tihookeanske primorske ravnice koje se protežu od južnog Chiapasa pa do El Salvadora, je plodno poljoprivredno zemljište koje se nalazi u podnožju vulkanske visoravni. Njihovo bogato vulkansko tlo je ispresijecano sa nekoliko rijeka koje teku ka jugu, od kojih je najveća rijeka Lempa u El Salvadoru. Priobalno područje ima tropsku klimu, s godišnjim temperaturama između 25 °C i 35 °C. Priobalna ravnica je predstavljala najstariju trgovačku rutu na području Maja, koju su možda najranije koristili olmečki trgovci iz obalnog područja Meksičkog zaliva na sjeverozapadu. Mnogi drevni majanski gradovi kao što su El Bau'l, Chocola, Takalik Abaj i Monte Alto su se nalazili na tihookeanskim priobalnim ravnicama.
Majanska visočja se dijele na južna i sjeverna područja. Tri kontinentalne ploče se susreću na ovim prostorima, što čini južna visočja (koja se naslanjaju sjeverno od priobalnih ravnica) geološki vrlo aktivnim područjem. Ipak, svojim veoma plodnim tlom i vremenskim uslovima koji čine "vječno proljeće" i dalje čine regiju atraktivnom za naseljavanje. Danas ovo područje ima najveću gustoću stanovništva u odnosu na sva majanska područja, a drevni gradovi Kaminaljuyu, El Porto'n i Chalchuapa svjedoče o privlačnosti ovog regiona u prošlosti. Nasuprot tome, sjeverna visočja se odlikuju krečnjačkim stijenama iz Kenozoika koje su u velikoj mjeri bile neometane geološkim aktivnostima. Drevne Maje su vadile dragocjeni kamen žad u ovom području. Danas, nacionalni park Alta Verapaz je očuvao stanište ptica Kvecal, čije perje je bilo visoko vrednovano i krasilo je perjanice na glavama vladajuće elite drevnih Maja.
Arheolozi su podijelili ravničarska područja na sjeverna i južna, definišući područje Petena kao središnji dio, uvjerljivo tvrdeći da ovo područje predstavlja postepeni prelaz u klimi od juga prema sjeveru. Južni nizinski krajevi postepeno izlaze iz sjevernih visoravni gvatemalskih pokrajina Huehuetenango, El Quiche', Alta Verapaz i Izabal. Ovi krajevi se odlikuju obilnim padavinama, 2000–3000 mm godišnje. Temperatura je slična kao u ravničarskim područjima uz obalu Tihog okeana i obično se kreče u rasponu od 25 °C - 35 °C. Drevni gradovi Dos Pilas, Altar de Sacrificio, Bonampak i Yaxchilan se nalaze u ovom području. Središnje nizine imaju manje kišnih padavina (oko 80 - 2.000 mm) na nižim visinama (oko 300 m) u odnosu na južna nizinska područja. Područje Petena u sjevernoj Gvatemali u kojoj se nalaze mnogi važni drevni gradovi Maja, nalazi se u središnjim nizinama. Među najvažnijim lokalitetima na ovom području su: Tikal, Calakmul, Palenque, Piedras Negras, Caracol i Uaxactun. Majanski grad Tayasal (koji nije bio osvojen od strane španaca sve do 1697. godine) također se nalazi na ovim prostorima uz jezero Peten Itza. Sjeverne nizije koje se nalaze na sjevernoj polovini poluostrva Yucatan odlikuju se niskim grmljem i gustom šumom. Teren je nizak i ravan, a sastoji se od poroznog vapnenca. Među drevnim gradovima Maja na poluostrvu Yucatan se nalaze: Uxmal, Chichen Itza, Ek Balam, Coba, Dzibilchaltun, Tulum, i Mayapan.
Jezik
Među najranijim Majama postojao je jedinstven jezik, ali do predklasičnog perioda među raznim narodima Maja razvija se jezička raznolikost. Od drevnog jezika Maja pa do danas razvilo se više srodnih jezika kojima se služe njihovi potomci Yucatec Maje, Mopán, Lacandon, Itzá, Cruzob i Icaiche. U današnjem Meksiku i Srednjoj Americi oko 5 miliona ljudi govori oko 70 Maja dijalekata. Većina njih govori i Španski jezik.
Plemena Maja mini|desno|450px|Rasprostranjenost majanskih plemena Prave Maje dijele se na šest plemena: Maya (Yucatec), Mopán, Lacandon, Itzá, Cruzob i Icaiche. Sve ostale grupe čine posebne grupe unutar majanske porodice i ne pripadaju pravim Majama, a to su: Huastecos, Chicomucelteco, Tzeltal, Tzotzil, Chol, Chontal, Chorti, Tojolabal ili Chañabal, Chuje, Kanjobal, Akatek, Jacaltec, Motozintlec, Tuzantec, Mame, Teco ili Tectiteco, Aguacatec, Ixil, Kekchi, Pokonchi, Pokomam, Quiché, Cakchiquel, Tzutuhil, Uspantec, Acalanes, Acalaes, Quehache, i još neki.
Historija
+Hronologija Maja civilizacijeEstrada-Belli 2011, str. 3. Period Podjela DatumiArhajski 8000–2000 p. n. e.Sharer and Traxler 2006, str. 98.PredklasičniRani predklasični 2000–1000 p. n. e.Srednji predklasični Rani srednji predklasični 1000–600 p. n. e. Kasni srednji predklasični 600–350 p. n. e.Kasni srednji predklasičniRani kasni predklasični 350–1 p. n. e.Kasni kasni predklasični 1 p. n. e. – 159 n. e.Završni kasni predklasični 159–250 n. e.Klasični Rani klasični 250–550 n. e. Kasni klasični 550–830 n. e. Završni klasični 830–950 n.e.Postklasični Rani postklasični 950–1200 n. e.Kasni postklasični 1200–1539 n. e.Evropski kontakt 1511–1697 n. e.Masson 2012, p. 18238. Pugh and Cecil 2012, str. 315.
Predklasični period 2000. p. n. e. - 250. n. e.
mini|Ostaci palate u majanskom gradu Nakbé u sjevernoj gvatemalskoj pokrajini Petén, koji je bio jedan od važnih kulturnih, ekonomskopolitičkih i vojnih središta tokom srednjeg predklasičnog perioda. Prvi procvat Maja civilizacije uhvatio je korijena tokom srednjeg predklasičnog perioda. Južno područje koje su nastanjivale Maje je posebno važno jer se nalazi duž puteva koji povezuju današnji Meksiko i Srednju Ameriku. Ovo je također veoma pogodno područje za poljoprivredu, gdje su se uzgajali lokalni poljoprivredni proizvodi, a izvozili prehrambeni proizvodi poput kakaoa. Tokom predklasičnog perioda majanske elite su osnovale nove glavne gradove u tropskim šumama nizinskih područja prema sjeveru. Trgovina je bila u velikom usponu od samog početka, a trgovački putevi su povezivali nizinska područja sa visočjima na kojima su živjeli narodi Maja. Time je došlo do porasta stanovništva, uvećavanja bogatstva i moći širom majanskog područja. Ove promjene dovele su do podjele na malu, ali moćnu povlaštenu klasu i daleko mnogobrojniji običan narod. Majansko područje je bilo raznovrsno po bogatstvu svojih prirodnih resursa i njegovih ljudskih potencijala. Područja za koja se vjerovalo da imaju posebne svete moći, plodno zemljište, obilne kiše, privlačila su mnogo više ljudi od onih manje bogatih područja. Do razvoja prvih gradova država došlo je upravo u ovim bogatim područjima. Moć prvih vladara i elite zavisila je od običnih ljudi koji su obrađivali zemlju ili obrađivali materijale pogodne za trgovinu. Ovo je obezbjeđivalo elitu da uzima porez u prehrambenim proizvodima ili radnoj snazi. Vladari u svakom gradu državi su obezbjeđivali fizičku i psihološku sigurnost njihovom stanovništvu. Kao ratne vođe štitili su svoje podanike od njihovih neprijatelja. Kao vjerske vođe smatralo se da imaju posebne moći pri uspostavljanju kontakata sa natprirodnim silama i svetim precima. Mjesta gdje su vladari i njihovi povlašteni saveznici živjeli postala su ceremonijalna središta, pijace, umjetničke radionice kao i mjesta za ostale aktivnosti koje su bile potpomagane i kontrolisane.
Pijace su imale raznovrsnu ponudu u ishrani, zanatskim i umjetničkim proizvodima kao i uslugama, a bile su i sredstvo za obezbjeđivanje proizvoda za svako kućanstvo. Podržavajući pijace, zanatlije, umjetnike i trgovce elita je ohrabrivala trgovinu sa udaljenim krajevima stičući tako nove izvore bogatstva i moći. Za određene rijetke materijale poput žada i egzotičnih simbola se vjerovalo da posjeduju posebne moći, te su bili namijenjeni samo za povlaštenu klasu, tako pojačavajući njihov vladarski ugled i autoritet. Na ovaj način je preko ekonomskog sistema učvršćivana moć vladara i elite. Nagli rast glavnih gradskih središta obilježen je izgradnjom velikh hramova i pogrebnih građevina kao i palata za elitu. Ovo je vodilo do konkurencije i međusobnog sukoba između gradova država u njihovim nastojanjima da zadobiju kontrolu nad više zemlje, ljudi i trgovačkih puteva. Ponekad je prednost bila na strani onih gradova država koji su posjedovali rijetke, ali veoma važne sirovine.