Ciceron

mini|Bista Cicerona u dobi od 60 godina. Marko Tulije Ciceron (lat. Marcus Tullius Cicero; Arpin, 3. siječnja 106. pr. Kr. – Formijan kod Gajete, 7. prosinca 43. pr. Kr.), državnik, odvjetnik, politički teoretičar, filozof i najveći rimski govornik.

Život

Iza početnih nauka u Arpinu uči u Rimu (s bratom Kvintom) govorništvo kod Marka Antonija Govornika i Lucija Krasa, pravo kod augura i vrhovnog svećenika Kvinta Mucija Scevole. S Epikurovim mudroslovnim sustavom, kojemu nije sklon, upoznaje ga Fedro, s naukom Akademije, kojoj se najviše priklanja, Filon, a u stoičku ga je filozofiju već u roditeljskoj kući uputio Diodot. Dobro je poznavao staro latinsko, napose epsko i tragično pjesništvo. Dospio je osobno poznavati pjesnika tragedija Lucija Akcija. Jednako dobro je poznavao grčki jezik i književnost. Na proučavanje književnosti, čini se, da ga je potaknuo grčki pjesnik Aulo Licinije Arhija, kojega kasnije brani na sudu.

250px|mini|V. Foppa: Mladi Ciceron čita, 1464. U dobi od dvadeset godina ogledao se u prvim književnim pokušajima, a ujedno nastupa i kao govornik u više privatnih parnica. 79. – 77. pr. Kr. boravi u Grčkoj s bratom Kvintom i prijateljem Titom Pomponijem Atikom. U Ateni sluša akademika Antioha, epikurejca Zenona i ponovno stoika Fedra, a u govorništvu se dotjeruje kod Demetrija. U Aziji se upoznaje s kićenim baroknim azijskim stilom (genus Asiaticum ili amplum), a na Rodu kod Molona s rodskim (genus Rhodium ili medium), koji čini sredinu između jednostavnoga atičkoga (genus Atticum ili tenue) i bujnoga azijskoga. Boravak na Rodu odlučan je za Ciceronov govornički razvitak, jer se tada priklanja rodskom stilu.

Iza povratka u Rim, nastavljajući odvjetničko i govorničko djelovanje na sudu, zalazi u javni život te postaje prvi u svojoj porodici (homo novus) najranije što je moguće (suo anno): 75. pr. Kr. kvestor u Lilibeju na Siciliji, a time i senator, 69. pr. Kr. kurulski edil, 66. pr. Kr. pretor, 63. pr. Kr. konzul. U politici pristaje uz konzervativnu senatsku republikansku stranku, pa kao njezin zastupnik za svoga konzulata otkriva urotu Katilininu i protiv zakona kažnjava smrću urotnike na zaključak senata.

Cicerona tada slave kao spasioca države; ali je ovakvim istupom protiv urotnika navukao na se mržnju pučke stranke, uz koju su iz demagoških razloga Cezar i Kras. Na njihovu ponuku, iza sklopljenoga trijumvirata s Pompejem 60., pučki tribun Publije Klodije Pulher potakne narod protiv Cicerona, te on morade ići u progonstvo (58. – 57. pr. Kr.), kod nas obradio Tresić Pavičić u drami "Ciceronovo progonstvo"), a imutak mu bude zaplijenjen.

Kada se vratio, i dalje nepoćudan triumvirima, istupa, doduše, zgodimice na sudu, ali je prisiljen povući se prvi put iz javnoga života, i to vrijeme iskorišćuje za književni rad. 51. – 50. pr. Kr. boravi kao prokonzul u Ciliciji. Iza povratka, u borbi između Cezara i Pompeja (49. – 48. pr. Kr.), poslije dužega oklijevanja pristaje uz Pompeja. Pobjednik Cezar oprašta mu to, pa se Ciceron tada opet povlači u privatni život i daje se po drugi put na življi književni rad. U tom radu traži utjehe i obiteljskim neprilikama. 46. pr. Kr. nakon tridesetgodišnjega braka s Terencijom, koja mu je rodila kćer Tuliju i sina Marka, dolazi do rastave, a 45. pr. Kr. umire mu kći Tulija. I od druge žene Publilije rastavio se već za godinu dana.

Kad je 15. ožujka 44. pr. Kr. ubijen Cezar, odlučnim nastupom protiv Marka Antonija, koji se, nastavljajući politiku Cezarovu, želi nametnuti Rimu za samovladara, postaje Ciceron vođa senata, koji je bio za republiku, a u opoziciji protiv Antonija. Ovaj, sam preslab protiv senata, sklapa 16. studenog 43. pr. Kr. s Oktavijanom i Lepidom tzv. drugi triumvirat (triumviri za uređenje države).

Prvo im je djelo proskripcije političkih protivnika. Među proskribiranima je i Ciceron, kojemu već 7. prosinca 43. pr. Kr. dadoše odsjeći glavu i desnu ruku, koje su donesene u Rim i izložene na govornici, gdje je on držao prije kratkoga vremena (44. – 43. pr. Kr.) vatrene govore protiv Antonija. I sin mu i brat Kvint postaju žrtve proskripcija. Ciceronova smrt znači politički pad rimske republike (res publica). Vojnički se ona još drži na istoku do bitke kod Filipa (42. pr. Kr.), a iza bitke kod Akcija (31.) dolazi konačno cijela država pod vlast jednoga, Oktavijana, i postaje carstvo (imperium).

Književni rad

Na književnom području Ciceron razvija mnogostran rad. Osim sudbenih govora, govorenih na sudu (genus iudiciale), i političkih, govorenih na privatnim i službenim političkim sastancima (genus deliberativum), piše on spise iz teorije o govorništvu (retorski spisi) i proširuje u Rimu grčku filozofiju (filozofski spisi). Od njega je sačuvana i velika zbirka listova (epistolae) iz dopisivanja s rođacima, prijateljima i znancima. Pokušavao je graditi stihove, a zna se, da je bilo njegovih spisa i iz područja povijesti i zemljopisa.

Govori Ciceronovi govori čine glavni dio njegova književnoga rada. Sačuvano ih je 58. Neki su okrnjeni, od nekih imamo samo odlomke, a izgubilo ih se 48. Već za njegova života izdavane su pojedine skupine govora, a prvo je skupne izdanje poslije Ciceronove smrti izdao njegov najprije rob, pa kasnije (od 54. ili 53.) slobodnjak i prijatelj Marko Tulije Tiron, osnivač stenografije (notae Tironianae).

86. – 62. pr. Kr. Ciceronovo govorničko djelovanje počinje oko 86. pr. Kr., ali je prvi sačuvani govor Pro P. Quindio iz 81. pr. Kr., kojim u privatnoj građanskoj parnici (causa privata) brani na sudu Publija Kvinkcija. Kriminalna je parnica, u kojoj Ciceron brani odličnim govorom Pro Sexto Roscio Amerino (80. pr. Kr.) klijenta Seksta Roscija iz Amerije od optužbe, da je ubio oca, ne bi li se tobože domogao njegova imutka. Parnica je imala donekle i političku pozadinu, jer je jedan od tužitelja bio Hrizogon, ljubimac tada svemoćnoga diktatora Sule (umro 78. pr. Kr.).

70. pr. Kr. piše sedam govora protiv Gaja Vera (In C. Verrem), zastupajući kao tužitelj Sicilijance. Govorio je samo dva, jer je Ver već na prvoj parnici uvidio nemogućnost obrane i pošao u progonstvo. Govori su vrelo prvoga reda za proučavanje rimskoga prava i starina. Manje su važni govori toga vremena Pro M. Tuilio, Pro M. Fonteio, Pro A. Caecina i Pro Q. Roscio comoedo.

Prvi je politički (državni) Ciceronov govor De imperio Crt. Pompei sive pro lege Manilia, koji je govorio kao pretor (66-) u zakonodavnoj skupštini (comitia). Pučki tribun Gaj Manilije stavlja prijedlog da se. vrhovno zapovjedništvo (imperium) u ratu protiv pontskoga kralja Mitridata povjeri Gneju Pompeju, a Ciceron podupire taj prijedlog. Govor dotjeranošću oblika označuje vrhunac Ciceronove umjetnosti.

U godinu 64. pr. Kr. pada izgubljeni govor Ciceronov In toga candida, što ga je držao kao "kandidat" za konzulsku čast protiv svojih protukandidata. Kandidati su naime u godini svoga natjecanja bili kao obični građani u građanskoj bijeloj togi (in toga candida), dok su senatori redovno nosili togu s crvenim širokim rubom (purpura cum lato clavo).

300px|mini|C. Maccari: Ciceron optužuje Katilinu, 1888. Najpoznatija su četiri govora protiv Katiline, In Catilinam orationes (8. XI., 9. XI. 3. XII. i 5. XII. 63.), u kojima je Ciceron napao kao konzul Katilinu, kada se on spremao da nasiljem ugrabi konzulsku vlast. Ističu se osobitom živošću i svježinom, a naročito prvi.

Iste godine u studenom govorom Pro L. Murena brani izabranoga konzula Lucija Murenu od optužbe, da je izabran s pomoću podmićivanja (ambitus). G. 62. govorom Pro Archia poeta brani pjesnika Arhiju, koji je bio optužen, da je protuzakonito prisvojio građansko pravo. Velik je dio toga govora zanosno veličanje pjesništva. Tome vremenu pripadaju još govori Ovationes agrariae (pet govora, a sačuvana tri), Pro A. Cluentio Habito, Pro C. Rabirio perduellionis reo, Pro P. Cornelio Sulla i Pro L. Flacco.

57. – 45. pr. Kr. Kada se vratio iz progonstva, govorom De domo sua ad pontifices (3. studenog 57. pr. Kr.) pred zborom svećenika dokazuje, da Klodije nije imao pravo dati posvetiti bogovima mjesto, gdje je bila Ciceronova kuća, koju je Klodije dao porušiti. Jezik je govora biran i otmjen, prilagođen zboru slušalaca, obrazovanih svećenika.

52. pr. Kr. brani govorom Pro Milone Tita Anija Milona, koji se s grupom svojih naoružanih ljudi sukobio s isto takvom grupom Publija Klodija Pulhera. U tom je sukobu Klodije ubijen. Milon, osuđen radi ubojstva, polazi u progonstvo. Govor, koji je kasnije prerađen, smatra se tehnički najboljim govorom Ciceronovim.

U vrijeme od Ciceronova povratka iz progonstva do odlaska u Ciliciju (57. – 52. pr. Kr.) padaju još ovi govori: Oratio, cum senatui gratias egit; Oratio, cum populo gratias egit; De haruspicum responso; Pro P. Sestio; In Vatinium testem interrogatio; Pro M. Caelio; De provinciis consularibus; Pro Cornelio Balbo; In Pisonem; Pro Ln. Plancio; Pro M. Aemilio Scauro i Pro C. Rabirio Postumo.

Za Cezarove samovlade ograničena je sloboda govora uopće, pa i Ciceronovo govorničko djelovanje. U to doba govori on pred Cezarom govore Pro M. Marcello (46. pr. Kr.), Pro Q. Ligario (46. pr. Kr.) i Pro rege Deiotaro (45. pr. Kr.). I ova su tri govora i sadržajem i tehnički i jezično dotjerana tako, da su mogla jednako podnijeti Cezarovu stručnu kritiku kao što i zadovoljiti njegov fini ukus.

Filipski govori

Poslije Cezarove smrti (15. ožujka 44. pr. Kr.) stavlja se Ciceron na čelo republikanskoj senatskoj stranci i govori 14 tzv. filipskih govora, Orationes philippicae in Antonium habitae (od 1. studenog 44. do 21. travnja 43. pr. Kr.). Govori su upereni protiv uzurpatorskih težnja Antonijevih, a odlikuju se živošću i neposrednošću poput govora, što ih je nekoć govorio Demosten protiv makedonskoga kralja Filipa II., osvajača Grčke i grobara grčke slobode. Sličnost prilika, u kojima su govori izrečeni, bila je povodom, da su i ovi Ciceronovi govori nazvani "filipskima". Njima se iza duge neodlučnosti i kolebanja Ciceron konačno uzdigao do odlučnoga branitelja slobode bez obzira na opasnost smrti, koju su mu oni donijeli.

Govori su vrhunac Ciceronove govorničke umjetnosti uopće i njegove moralne veličine. "Želim samo ovo dvoje: da umirući ostavim rimski narod slobodan, a od ovoga - mislim - besmrtni bogovi ne mogu dati ništa veće; drugo, da svakome bude onako, kako si je stekao zasluga za državu" (In Ant. II, 119). "Stvar je došla do vrhunca; o slobodi se odlučuje. Treba ili da pobijedite, građani, što ćete zaista i postići i zbog svoje ljubavi i uz toliku slogu, ili ma što drugo radije, nego da robujete. Drugi narodi mogu podnositi ropstvo, a rimskom je narodu prirođena sloboda" (In Ant. VI, 19).

Ovakvim govorničkim djelovanjem Ciceron se uzdigao do najvećega rimskoga govornika, ako i ne dostiže oblikom jednostavnoga, a sadržajem velikoga Demostena. Ciceron veću pažnju skreće obliku, a tu se bujnim stilom približava više azijskom baroku, koji manje odgovara našem ukusu. Čini to naročito u govorima, gdje blistavim riječima treba djelovati na priprosta slušaoca. Obraća li se obrazovanim slušateljima, jednostavniji je u izražavanju, a veću pažnju posvećuje sadržaju. U tim se govorima približava našem ukusu, pa u njima osjećamo veličinu Cicerona kao govornika.

Retorski spisi Poznavanje govorničke vještine (retorike) smatralo se u Rimu za sastavni dio općenite naobrazbe, zato u Ciceronovo doba nema obrazovanoga čovjeka, pogotovu, koji javno djeluje, da ne bi bio u nju dobro upućen. Pa i Ciceron, iza velikih uspjeha na području praktičkoga govorništva, prisiljen politikom triumvira povući se u privatan život, daje neka sintetička djela iz svoje struke, iz teorije govorništva. Tu daje najbolje, nesamo što je sam napisao, nego što je uopće najbolje napisano u rimskoj književnosti, uspješno se natječući s grčkim uzorima.