desno|mini|upright|Papinski grb Benedikta XVI. Summorum Pontificum ('Vrhovnih svećenika') je apostolsko pismo pape Benedikta XVI., izdano u obliku motuproprija (tj. na papinu vlastitu inicijativu). Dokument specificira uvjete u kojima svećenik Katoličke Crkve (latinskog obreda) može slaviti svetu misu prema Misalu koji je odobrio sv. Pijo V., a ponovno izdao sv. Ivan XXIII. 1962. godine (oblik mise koji je u današnje vrijeme poznat kao „tradicionalna latinska misa“), kao i podjeljivati sakramente u onom obliku koji je bio u uporabi sve do liturgijskih promjena koje su uslijedile nakon Drugoga vatikanskog sabora.

Uz ovaj dokument, koji je izdan u Rimu 7. srpnja 2007., i na snazi je od 14. rujna 2007., izdano je i popratno pismo biskupima u kojem papa Benedikt tumači razloge objavljivanja.

Ovaj dokument zamijenio je motuproprij pape Ivana Pavla II., Ecclesia Dei iz 1988., koji je dozvolio pojedinačnim biskupima da osiguraju mjesta na kojima bi se mogla služiti misa prema misalu iz 1962. Summorum Pontificum dao je još veću slobodu za uporabu tradicionalnog rimskog obreda u navedenom obliku, potvrdivši da u misama koje se slave bez prisustva naroda, svaki katolički svećenik latinskoga obreda može rabiti misal iz 1962. te da mu za to slavljenje nije potrebno nikakvo posebno dopuštenje. Također, naznačava se da „U župama u kojima je trajno prisutna skupina vjernika privrženih ranijoj liturgijskoj tradiciji, neka župnik rado iziđe ususret njihovoj molbi za slavljenjem svete Mise prema obredu Rimskoga misala objavljenoga 1962. godine. Neka se župnik pobrine da se duhovna dobrobit ovih vjernika skladno uklopi u redovno župno dušobrižništvo pod biskupovom upravom u skladu s propisom kanona 392, uz izbjegavanje nesloge i promicanje jedinstva cijele Crkve.“ (članak 5.)

U popratnom pismu,Popratno pismo na hrvatskom papa Benedikt pojašnjava kako je njegov postupak bio usmjeren na široku i velikodušnu brigu oko pružanja dostupnosti obreda koji su hranili vjernike kroz toliko stoljeća, kao i na „postizanju unutarnjega pomirenja u krilu Crkve“ s tradicionalnim katolicima koji se nalaze u nesuglasju sa Svetom Stolicom, poput pripadnika Svećeničkog bratstva svetog Pija X. (FSSPX). Papa navodi kako se ispočetka mislilo da će zanimanje za tradicionalnu latinsku misu nestati zajedno sa starijim naraštajima koji su odrasle uz nju, no pokazalo se kako „i mladi otkrivaju ovaj liturgijski oblik, osjećaju njegovu privlačnost i u njemu pronalaze oblik koji im je osobito prikladan za susret s Otajstvom Presvete Euharistije“. Što se tiče bojazni koje su se pojavile još tijekom pripreme dokumenta, papa je naglasio kako njegova odluka ne zahvaća u autoritet Drugog vatikanskog sabora, kao i to da „uporaba staroga misala pretpostavlja određeni stupanj liturgijske formacije i poznavanje latinskog jezika, a niti jedno niti drugo ne susreće se odveć često“. Stoga misa Pavla VI. ostaje „normativni“ ili „redoviti oblik euharistijske liturgije rimskog obreda.“(Popratno pismo pape Benedikta XVI. biskupima prilikom izdavanja Summorum Pontificuma, članak 5.

Sadržaj motuproprija i popratno pismo

Sažetak Summorum Pontificuma Papa Benedikt izdao je ovaj dokument nakon „dugih promišljanja, brojnih savjetovanja i molitve“.

U 1. članku dokumenta, govori o „tipskome izdanju Rimskoga misala koji je objavio blaženi Ivan XXIII. godine 1962. i koji nikada nije bio ukinut.“ U popratnome pismu ovo se dodatno specificira: „taj misal pravno nikada nije stavljen izvan snage“. U 2. članku kaže da „u misama koje se slave bez prisutnosti naroda, svaki katolički svećenik latinskoga obreda, biskupijski ili redovnički, može se služiti ili Rimskim misalom koji je izdao blaženi papa Ivan XXIII. godine 1962. ili Rimskim misalom koji je objavio papa Pavao VI. godine 1970., i to bilo koji dan, izuzevši Vazmeno trodnevlje.Od reforme pape Pija XII., iz 1955., na ove dane ne dozvoljavaju se privatne mise iz bilo kojeg izdanja Misala Za to slavljenje prema jednome ili drugome misalu svećeniku nije potrebno nikakvo dopuštenje, ni od Apostolske Stolice, ni od vlastitoga ordinarija.“ U 4. članku kaže kako se na mise koje se slave bez prisutnosti naroda, „mogu pripustiti, održavajući pravne odredbe, također vjernici koji to sami zatraže.“

Što se tiče javnih misa, papa traži od župnika i rektora crkava da u župama u kojima je trajno prisutna skupina vjernika privrženih ranijoj liturgijskoj tradiciji, omoguće slavljenje tradicionalne latinske mise običnim danima u tjednu; a nedjeljom i blagdanom se također može održati jedno takvo slavlje,Npr. engleski prijevod izostavlja ograničenje prema kojem se nedjeljom i zapovjedanim blagdanima može održati samo jedna takva misa. No, ovo ograničenje je izraženo u latinskom izvorniku, koji ima juridičku vrijednost od strane kvalificiranih svećenika koji ne smiju imati nikakvu pravnu zapreku. Isto se traži i ako se molba upućuje u „posebnim prilikama, kao što su ženidbe, sprovodi ili prigodna slavlja, na primjer hodočašća“ (čl. 5.).

Osim slavljenja svete mise, papa Benedikt ovlastio je župnike da mogu „nakon zreloga promišljanja“, i „ako to preporučuje dobro duša“ udijeliti dopuštenje za upotrebu starijega obrednika za podjeljivanje sakramenata krštenja, ženidbe, ispovijedi (pokore), i bolesničkoga pomazanja. Također, dozvolio je i biskupima da pod istim uvjetima dijele sakrament Svete potvrde prema starome Rimskom pontifikalu. Dozvoljava i zaređenim klericima da se služe Rimskim brevijarom iz 1962.članak 9

Mjesnim se biskupima dopušta uspostavljanje „personalnih župa“, kao i imenovanje rektora i kapelana za slavlja prema starijemu obliku rimskoga obreda.članak 10

Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei, čiju ulogu potvrđuje ovaj dokument, ovlašteno je osiguravati provođenje pravila izloženih u ovome dokumentu (čl. 11. i 12.). Stabilne skupine vjernika poput onih kakve se spominju u čl. 5., čiji župnik im ne izlazi u susret, trebaju o tome izvijestiti dijecezanskog biskupa, i zatražiti od njega ispunjenje zahtjeva. Ako on to ne želi, trebali bi o tome izvijestiti Papinsko povjerenstvo, kojemu bi se za pomoć i savjet trebao obratiti i svaki biskup koji nije u mogućnosti ispuniti ono što se traži od njega (čl. 7. i 8.).

Papa je u popratnom pismu razjasnio kako se, kao posljedica njegovog motuproprija „Posljednja redakcija Rimskoga Misala prije Koncila, objavljena vlašću pape Ivana XXIII. godine 1962. i upotrebljavana za vrijeme Koncila, može rabiti kao izvanredni oblik (forma extraordinaria) liturgijskoga slavlja.“, a da je „Misal, koji je objavio Pavao VI. i koji je kasnije Ivan Pavao II. izdao u još dva nova izdanja, sasvim razumljivo jest i ostaje normativnim oblikom — redovitim oblikom (forma ordinaria) — euharistijske liturgije.“, kao i to da se „jasno razabire da će novi Misal svakako ostati redovitim oblikom rimskoga obreda, ne samo zbog pravne regulative, nego i zbog stvarnih prilika u kojima se nalaze vjerničke zajednice.“Popratno pismo biskupima , članci 5. i 7.

Ovaj motuproprij dozvoljava i ono što neki tradicionalisti smatraju „novotarijom”, a to je naviještanje misnih čitanja „također“ i na narodnom jeziku prilikom svetih misa na kojima su prisutni vjernici (čl. 6.). Također, u popratnom pismu papa kaže kako će se „u stari Misal moći i morati unijeti novoproglašeni sveci te neka od novih predslovlja“, što će razmotriti Povjerenstvo Ecclesia Dei.

Sažetak popratnog pisma U svom popratnom pismu uz motuproprij namijenjenom biskupima, papa Benedikt je proglasio neutemeljenima dva strahovanja koja su se pojavila vezano uz promjene koje je donio ovaj dokument: da će na taj način autoritet Drugoga vatikanskog koncila biti okrnjen, i da bi šire ovlaštenje uporabe Misala iz 1962. godine moglo prouzročiti „nerede” ili čak „lomove” u župnim zajednicama.

Papa je prepoznao kako „ne nedostaje pretjerivanja, a ponekad i društvenih aspekata koji su nepravedno združeni sa stavovima vjernika privrženih staroj latinskoj liturgijskoj tradiciji.“ Kako bi se izbjegla situacija gdje se želja za ponovnim otkrivanjem drevnih oblika liturgije javila „ponajprije zato što se na mnogim mjestima nije slavila Misa u skladu s propisima novoga Misala, nego se dapače smatralo da on dozvoljava ili čak obvezuje na kreativnost, koja je često uzrokovala izobličenje liturgije do granice nepodnošljivoga… (ta su) samovoljna iskrivljavanja liturgije duboko izranila osobe koje su bile posve ukorijenjene u vjeru Crkve.“, papa preporučuje vjerno pridržavanje propisa Misala Pavla VI.: „Najsigurnije jamstvo da će Misal Pavla VI. moći objediniti župne zajednice i biti u njima obljubljen, sastoji se u slavljenju Mise s velikim poštovanjem u skladu s propisima; na taj način duhovno bogatstvo i teološka dubina ovoga Misala postaje vidljivom.“

Unutarnje pomirenje Papa Benedikt naglašava „postizanje unutarnjega pomirenja u krilu Crkve“ kao „pozitivni razlog“ za ovaj motuproprij. Tradicionalističke skupine, poput Svećeničkog bratstva svetog Pija X., čiji je utemeljitelj nadbiskup Marcel Lefebvre ekskomuniciran nakon valjanog, ali i nedozvoljenog ređenja četvorice biskupa u Ecôneu 1988.,Ivan Pavao II. Ecclesia Dei afflicta 2. srpnja 1988. tražile su dozvolu služenja tradicionalne latinske mise kao preliminarni uvjet za upuštanje u bilo kakve doktrinarne razgovore sa Svetom Stolicom.DICI. Faze u dijalogu između Rima i FSSPX-a 4. siječnja 2006.

Benedikt, koji je sam vodio razgovore s FSSPX-om tijekom svog mandata na položaju Prefekta Kongregacije za nauk vjere, naveo je kao jedan od razloga za veliki trud oko ovog motuproprija neprežaljenu činjenicu kako „tijekom stoljeća… u kritičnim trenutcima, kad su podjele nastajale, odgovorne osobe u Crkvi nisu učinile dovoljno toga da se očuva ili zadobije pomirenje i jedinstvo; postoji utisak da su propusti unutar Crkve snosili dio krivnje da su se takve podjele mogle učvrstiti.“ No, u istom popratnom pismu papa je istaknuo: „Dakako, da bi i svećenici iz zajednica privrženih starome obredu mogli živjeti u punome crkvenom jedinstvu, oni ne smiju, načelno govoreći, isključivati slavljenje po novim knjigama. Naime, ne bi bilo dosljedno s jedne strane priznavati vrijednost i svetost novoga obreda, a s druge strane potpuno ga isključivati.“ Prema tome, iako papa ovime otvara vrata tradicionalnoj latinskoj misi, papa očekuje da FSSPX prizna legitimnost mise Pavla VI. Generalni poglavar FSSPX-a, biskup Bernard Fellay napisao je sljedeće: „Popratno pismo uz motuproprij ne prikriva poteškoće koje se još uvijek nalaze pred nama“. Fellay je također izjavio kako Bratstvo čezne da „nakon što budu opozvane ekskomunikacije koje su pogodile njene biskupe, još spokojnije razmotri sporna doktrinarna pitanja.“

Nakon što je u svom popratnom pismu biskupima rekao kako je: „u pokretu, koji je predvodio nadbiskup Lefebvre, vjernost starome Misalu postala vanjskim znakom raspoznavanja…“, dodao je i to da „razlozi procijepa koji je ovdje nastao leže mnogo dublje.“

Privlačnost starog obreda Osim pitanja pomirenja s tradicionalističkim skupinama, papa je također napomenuo kako je, ubrzo nakon proglašenja novog oblika mise pretpostavljeno kako će se „potraživanje Misala iz 1962. ograničiti samo na stariji naraštaj koji je uza nj odrastao“, no papa prepoznaje kako je „u međuvremenu postalo jasno da i mladi otkrivaju ovaj liturgijski oblik, osjećaju njegovu privlačnost i u njemu pronalaze oblik koji im je osobito prikladan za susret s Otajstvom Presvete Euharistije.“ Radi neprestane privlačnosti koju pripadnici svih generacija osjećaju prema drevnom obliku svete mise, ocijenjeno je kako se vezani slučajevi više ne mogu rješavati jedan po jedan, već je umjesto toga došlo vrijeme za „jasnijom pravnom regulativom, što se u vrijeme motuproprija iz 1988. godine još nije moglo predvidjeti.“