Stonewallski nemiri ili stonvolška pobuna (engl. Stonewall riots) bili su niz spontanih, nasilnih demonstracija pripadnika LGBTQ zajednice protiv policijske racije koja se dogodila u ranim jutarnjim satima 28. lipnja 1969. godine u baru Stonewall Innu u Greenwich Villageu u New Yorku. Ovaj se događaj često navodi kao prvi slučaj pobune pripadnika LGBTQ zajednice u američkoj povijesti protiv sustavnog progona seksualnih manjina koju je provodila američka vlada. Stonvolski nemiri smatraju se početkom suvremenog LGBT pokreta u SAD-u i svijetu.
Tijekom 1950-ih i 1960-ih queer osobe u SAD-u bile su pod većim pritiskom zakonskog sustava nego što je to bio slučaj u nekim zemljama iza željezne zavjese.Carter 2004, str. 15. Rane homofilne skupine pokušavale su dokazati da se osobe koje nisu heteroseksualne orijentacije mogu uključiti u društvo i nudile su miroljubivo obrazovanje o njihovim pravima. Međutim, posljednje godine 1960-ih bile su burnije jer je u to vrijeme djelovalo mnogo skupina i pokreta čije su metode uključivale direktnu akciju. Ovakva situacija kao i liberalno okruženje Greenwich Villagea stvorili su potrebne uvjete u kojima su se dogodili stonvolski nemiri.
Samo je mali broj lokala prihvaćao queer osobe tijekom 1950-ih i 1960-ih, a Stonewall Inn bio je jedan od njih. U to je vrijeme bar bio u vlasništvu mafije.Duberman 1993, str. 183.Carter 2004, str. 79–83. Bio je popularan među marginaliziranim i najsiromašnijim skupinama unutar zajednice LGBTQIA: transvestitima, feminiziranim gejevima, muškim prostitutkama i mladim beskućnicima. Tijekom 1960-ih policijske racije na gay klubove bile su uobičajene, ali je policija te noći u Stonewall Innu izgubila kontrolu. Situacija je postala još napetija sljedeće noći i nekoliko večeri poslije. U razdoblju od nekoliko tjedana stanovnici Greenwich Villagea organizirali su aktivističke skupine koje su se usredotočile na uspostavljanje slobodnih mjesta za okupljanje pripadnika LGBTQIA zajednice, gdje su bez straha od uhićenja mogli izraziti svoju seksualnu orijentaciju i rodni identitet.
Nakon stonvolskih nemira pripadnici LGBTQIA zajednice u New Yorku suočili su se s rodnim, klasnim i generacijskim preprekama u svojim naporima da stvore jedinstvenu zajednicu. Tijekom sljedećih šest mjeseci osnovane su dvije organizacije za promicanje LGBTQIA prava koje su svoje djelovanje ostvarivale putem direktne akcije, a pokrenuta su i tri lista koja su promovirala prava LGBTQIA zajednice. Tijekom sljedećih nekoliko godina osnovane su nove organizacije u SAD-u i svijetu. Na godišnjicu ovog događaja, 28. lipnja 1970. godine, održane su prve povorke ponosa u New Yorku, Los Angelesu i Chicagu. Slični marševi i povorke organizirani su i u drugim gradovima. Danas se povorke ponosa održavaju širom svijeta, obično krajem lipnja, u znak obilježavanja godišnjice stonvolskih nemira.Pride Marches and Parades, u: Stein, Marc (ur.), Encyclopedia of Lesbian, Gay, Bisexual, and Transgender History in America, Charles Scribner's Sons, New York, 2004.,
Povijesna pozadina Homoseksualnost u SAD-u u 20. stoljeću Nakon socijalnih promjena uzrokovanih Drugim svjetskim ratom mnogo ljudi u SAD-u je, po povjesničaru Barryju Adamu, osjećalo potrebu da se "ponovno uspostavi predratni društveni poredak i zaustave snage promjene".Adam 1987, str. 56. Potaknut nacionalnim naglaskom na antikomunizam senator Joseph McCarthy organizirao je saslušanja u potrazi za komunistima u američkoj vladi, vojsci i drugim vladinim institucijama što je dovelo do nacionalne paranoje. Anarhisti, komunisti i svi drugi čiji su stavovi i ponašanje označeni kao neamerički i subverzivni bili su doživljeni kao sigurnosni rizik. Zbog teorije da su podložni ucjenama, homoseksualne osobe bile su uključene u ovaj spisak koji je napravio State Department 1950. godine. Zamjenik državnog tajnika James E. Webb zapisao je u jednom izvještaju: "Obično se vjeruje da onima koji se upuštaju u otvorena djela perverzije nedostaje emocionalna stabilnost koju imaju normalne osobe."Edsall 2003, str. 277. Između 1947. i 1950. godine 1700 ljudi odbijeno je tijekom prijava za državne poslove, 4380 otpušteno je iz vojske, dok je njih 420 otpušteno iz državne službe zbog sumnje u njihovu homoseksualnost.Adam 1987, str. 58.
Tijekom 1950-ih i 1960-ih FBI i policija sastavljali su popise poznatih homoseksualaca, njihovih omiljenih mjesta okupljanja i prijatelja, dok je američka pošta vodila evidenciju adresa na koje su se slali materijali koji su se ticali homoseksualnosti.Edsall 2003, str. 278. Državne i lokalne vlasti zatvarale su barove u kojima su se okupljali homoseksualci, posjetitelji su bili privođeni, a njihov identitet objavljivan u novinama. Gradovi su provodili čistke u četvrtima, parkovima, barovima i plažama gdje su se okupljali homoseksualci. Nošenje odjeće suprotnog spola bilo je zabranjeno, a sveučilišta su otpuštala predavače za koje se sumnjalo da su homoseksualci.Adam 1987, str. 59. Tisuće LGBT osoba bilo je javno ponižavano, fizički maltretirano, otpuštano s posla, zatvarano u zatvore ili mentalne institucije. Mnogi su zbog toga vodili dvostruke živote, skrivajući svoju seksualnost.
Američka udruga psihijatara uvrstila je 1952. homoseksualnost na popis mentalnih poremećaja (DSM) kao sociopatološki poremećaj osobnosti. Kasnije se kao opravdanje koristila i opsežna studija iz 1962. godine koja je zaključila da je homoseksualnost patološki skriveni strah od suprotnog spola uzrokovan traumatičnim odnosom između roditelja i djece. Ovakvo je stajalište bilo vrlo utjecajno u medicinskim krugovima.Edsall 2003, str. 247. Međutim, 1956. godine Evelyn Hooker provela je studiju koja je usporedila sreću i društvenu prilagođenost homoseksualnih muškaraca s heteroseksualnim muškarcima i ustvrdila da razlike nema.Edsall 2003, str. 310. Njezina je studija zapanjila medicinsku zajednicu, a nju učinila junakinjom mnogih gejeva i lezbijki,Marcus 2002, str. 58–59. no homoseksualnost je ostala na popisu DSM-a do 1973. godine.
Homofilni pokret Kao odgovor na ovakav društveni trend osnovane su dvije neovisne organizacije koje su se zalagale za prava homoseksualnih osoba i koje su stvarale društvene uvjete u kojima su se gejevi i lezbijke mogli družiti bez straha od represije. U Los Angelesu formirana je 1951. godine skupina Mattachine Society koju je predvodio komunistički aktivist Harry Hay.Marcus 2002, str. 24–25. Ciljevi skupine bili su ujedinjenje homoseksualnih osoba i njihovo obrazovanje, osiguravanje vodstva, kao i pružanje pravne pomoći "seksualnim devijantima".Adam 1987, str. 62–63. Suočeni s otporom zbog svog radikalnog pristupa Mattachine Society se 1953. godine preusmjerava na uključivost i poštovanje. Smatrali su da će lakše utjecati na promjenu stava o homoseksualnosti ako ukažu na to da su gejevi i lezbijke normalni ljudi koji se ne razlikuju od heteroseksualaca.Adam 1987, str. 63–64.Marcus 2002, str. 42–43. Ubrzo nakon toga nekoliko se žena u San Franciscu organiziralo u skupinu pod imenom Daughters of Bilitis (DOB), prvu lezbijsku grupu.Marcus 2002, str. 21. Iako je prvobitni cilj bio stvaranje sigurnog prostora gdje bi se članice okupljale, kako je grupa rasla tako su se razvili i ciljevi koji su postali sličniji onima iz Mattachinea, pozivajući članice da se uključe u društvenu zajednicu.Gallo 2006, str. 1–5, 11.
Jedan od prvih sukoba s vlašću dogodio se 1953. godine kada je organizacija ONE, Inc. počela objavljivati časopis ONE. Američka pošta odbila je dostavljati izdanje za kolovoz koje se bavilo pitanjem homoseksualnih osoba u heteroseksualnim vezama, proglašavajući materijal opscenim. Slučaj je na kraju došao do Vrhovnog suda (slučaj One, Inc. protiv Olesena), koji je 1958. godine presudio da ONE, Inc. smije slati svoja izdanja poštom.Marcus 2002, str. 47–48.
Homofilne organizacije, kako su se tada nazivale LGBT skupine, rasle su i širile se po Istočnoj obali SAD-a, a pripadnici skupina postajali su odvažniji. Tako je Frank Kameny osnovao Mattachine Society u Washingtonu. Bio je otpušten iz vojne službe zbog svoje homoseksualnosti te je neuspješno tužio vojsku tražeći povratak na posao. Inspiriran afroameričkim pokretom za građanska prava,Adam 1987, str. 71. Kameny je 1965. godine ispred Bijele kuće i drugih vladinih zgrada organizirao prosvjed protiv diskriminacije pri zapošljavanju. Protesti su šokirali mnoge LGBT osobe i uznemirili vodstva Mattachinea i DOB-a.Marcus 2002, str. 105–108. Istovremeno su prosvjedi pokreta za građanska prava i prosvjedi protiv Vijetnamskog rata postajali sve češći, masovniji i otvoreniji u sukobu s policijom.Adam 1987, str. 72–73.
Neredi u Comptonovoj kantini Na rubovima malih gej zajednica nalazile su se osobe koje se nisu uklapale u tradicionalne rodne uloge. To su bili "feminizirani" muškarci i "maskulizirane" žene kao i muškarci i žene koji su stalno ili povremeno živjeli i oblačili se kao osobe suprotnog spola. Nisu se uklapali u pažljivo izgrađenu sliku koju su stvarali Mattachine i DOB da se homoseksualci ne razlikuju od heteroseksualaca.Transgender History, Homonormativity, and Disciplinarity, Stryker, Susan; Radical History Review 2008(100), str. 145-157. I Mattachine i DOB su smatrali da su njihovi problemi i borba slični, ali i da su izrazito odvojeni. Gej i transrodne osobe organizirale su manju pobunu u Los Angelesu 1959. godine kao odgovor na policijsko maltretiranje.Faderman, Timmons 2006, str. 1–2. U kolovozu 1966. transvestiti, muške prostitutke i drag queenovi sjedili su u Comptonovoj kantini (Compton's Cafeteria) u San Franciscu. Policija je na poziv uprave kantine pokušala uhititi muškarce odjevene kao žene nakon čega su uslijedili neredi u kojima je uništen inventar kantine, a nekoliko dana kasnije novopostavljeni prozori kantine ponovno su razbijeni.San Francisco, Boyd, Nan Alamilla, u: Stein, Marc (ur.), Encyclopedia of Lesbian, Gay, Bisexual, and Transgender History in America, Charles Scribner's Sons, New York, 2004. str. 71-78., Profesorica Susan Stryker ove nerede smatra "činom protiv diskriminacije transrodnih osoba, a ne diskriminacije na temelju seksualne orijentacije" i povezuje pobunu s pitanjima roda, rase i klase čiju su važnost homofilne organizacije umanjivale. Ovaj je događaj označio početak transrodnog aktivizma u San Franciscu.
Greenwich Village thumb|Washington Square Park, Greenwich Village Menhetenske četvrti Greenwich Village i Harlem bile su dom velikom broju LGBT osoba nakon Prvog svjetskog rata, kada su mnoge osobe koje su služile u vojsci iskoristile priliku da se presele u veće gradove. Enklave gejeva i lezbijki, koje su novine opisivale kao "žene s kratkom i muškarci s dugom kosom", razvile su prepoznatljivu supkulturu tijekom sljedeća dva desetljeća.Edsall 2003, str. 253–254. Prohibicija je nehotice koristila gej barovima jer je konzumacija alkohola gurnuta u podzemlje zajedno s drugim oblicima ponašanja koja su se smatrala nemoralnim. Grad New York donio je zabranu okupljanja homoseksualnih osoba, ali zbog popularnosti alkohola koji se tajno posluživao u improviziranim barovima i zbog njihova velikog broja policija nije mogla sve držati pod kontrolom.Edsall 2003, str. 255–256.
Društvena represija 1950-ih dovela je do kulturne revolucije u Greenwich Villageu. Skupina pjesnika, kasnije nazvanih generacijom beat pisala je o zlu tadašnje društvene organizacije, slaveći anarhiju, droge i hedonističke užitke. Među njima su bili i Allen Ginsberg i William Burroughs, obojica stanovnici Greenwich Villagea, koji su otvoreno i iskreno pisali o homoseksualnosti. Njihovo pisanje naišlo je na simpatije slobodoumnih ljudi kao i homoseksualaca koji su željeli biti dio zajednice.Adam 1987, str. 68–69.