Grčko-perzijski ratovi ili Perzijski ratovi su serija vojnih sukoba između grčkih polisa i Perzijskog Carstva koji počinju 499. pr. Kr. i traju punih 50 godina, sve do 449. pr. Kr. Termin Perzijski ratovi odnosi se na ekspedicije Darija Velikog (490. pr. Kr.) i njegova sina Kserksa I. (480. – 479. pr. Kr.) koje su unatoč pojedinim uspješnim grčkim otporima završile razaranjem grada Atene što je bila odmazda za atensko poticanje Jonskog ustanka u Maloj Aziji. Glavni perzijski protivnici bili su Atena i Sparta, dok su brojni grčki polisi bili na strani Perzije; Tesalija, Beotija, Teba i Makedonija. Sukobi su se nastavili i nakon Kserksove ekspedicije i trajali su do 449. pr. Kr. kada je potpisan Kalijin mir.
Povijesni izvori mini|175px|Herodot, glavni izvor o grčko-perzijskim ratovima Gotovo svi izvori o grčko-perzijskim ratovima su grčki, dok perzijskih zapisa ima jako malo budući kako ih je većina uništena u brojnim povijesnim razaranjima. Najvažniji izvor o njihovim ratovima je svakako grčki povjesničar Herodot kojeg se često naziva „ocem povijesti“.Ciceron: De Legibus I. 5. Herodot je rođen 484. pr. Kr. u Halikarnasu, glavnom gradu tadašnje perzijske satrapije Karije. Između 440. i 430. pr. Kr. napisao je djelo „Povijest“ (grč. Historia) koje prati korijene grčko-perzijskog sukoba, koji su završili 449. pr. Kr.Holland, str. 16–17. Herodotovo djelo predstavlja svojevrsni roman i ima sasvim novi pristup, no u zapadnom svijetu prihvaćen je kao tvorac povijesti kakvu danas poznajemo.
mini|lijevo|175px|Tukidid, koji je nastavio Herodotove priče
Mnogi kasniji antički povjesničari unatoč tome što su slijedili njegov način rada ismijavali su Herodota, posebno Tukidid.Tukidid: Povijest Peloponeskog rata, I. 21.Finley, str. 15. Ipak, Tukidid je odlučio započeti svoj rad tamo gdje je Herdot stao (opsada Sesta), što je značilo kako je morao pomno proučiti Herodotov rad. Plutarh je navelike kritizirao Herodota u svome eseju „Na pakost Herodotu“ u kojem je tvrdio kako je Herodot barbarofil i kako nije dovoljno progrčki nastrojen, što se pripisuje Plutarhovoj pristranosti odnosno grčkom nacionalizmu. Negativan pogled na Herodota nastavio se i u doba europske renesanse, no njegova djela i dalje su bila vrlo popularna. Unatoč tome, od 19. stoljeća Herodotova reputacija dramatično se popravila budući kako su brojna arheološka nalazišta potvrdila mnoge njegove priče.Holland, str. 377. Moderni pogled na Herodota jest kako je napravio izuzetan posao u svome djelu „Povijesti“, no njegovu kronologiju i numeriku gleda se sa skepticizmom. Ipak, postoje brojni povjesničari koji vjeruju kako je Herodot izmislio vlastite verzije događaja u brojnim svojim pričama.Fehling, str. 1–277.
Tukidid je pisao uglavnom Peloponeskom ratu, no nije spominjao događaje između kraja Herodotovih priča i početka Peloponeskog rata. Tukididov rad je glavni izvor za događaje grčko-perzijskog sukoba od 479. pr. Kr. nadalje. Od ostalih djela važno je spomenuti Eforovu opću povijest iz 4. stoljeća pr. Kr. koja uključuje događaje svih spomenutih sukoba. Diodor sa Sicilije u 1. stoljeću piše knjigu povijesti koja također obuhvaća grčko-perzijske ratove. Najvažniji izvori o Perziji u grčkoj literaturi pripisuju se Kteziju koji je služio kao osobni liječnik Artakserksa II. i koji je u 4. stoljeću pr. Kr. pisao povijest prema perzijskim izvorima. U svojim se djelima Ktezije također ismijava Herodotu i proziva ga za pristranost i krive informacije. Nažalost, djela zadnje spomenutih povjesničara nisu u potpunosti sačuvana. Pojedini njihovi dijelovi spomenuti su u „Myriobiblon“ kojeg je u 9. stoljeću sastavio Focije I. (kasnije patrijarh Carigrada), zatim u knjizi „Eklogai“ bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta, te u bizantskoj enciklopediji „Suda“ iz 10. stoljeću. Pretpostavlja se kako je većina tih izvora izgubljena prilikom uništavanja carske knjižnice u Carigradu za vrijeme četvrtog križarskog rata 1204. godine.
Moderni povjesničari su stoga prisiljeni nadopunjavati Herodotova i Tukididova djela s ostacima kasnijih autora kao što su Plutarhove biografije ili radovi geografa Pauzanija (kojeg ne valja miješati s istoimenim spartanskim generalom). Neki rimski povjesničari također u svojim djelima spominju grčko-perzijske ratove. Među njima su Justin i Kornelije Nepot, poznat po svojim biografijama.
Korijeni sukoba mini|280px|Jonija (označena žutom bojom) na karti zapadne Male Azije Tijekom mračnog doba nakon raspada mikenske kulture, znatan broj Grka naselio se u Maloj Aziji. Te doseljenike činili su Grci iz tri plemenske skupine: Eoljana, Jonjana i Dorana.Herodot, 1.142.1 – I. 151. Jonjani su se naselili uz obale Lidije i Karije, te su podigli dvanaest gradova koji su kasnije postali Jonijom. Ti gradovi bili su Milet (glavni grad), Priena i Myus u Kariji; Efez, Kolofon, Lebed, Teo, Klazomena, Fokeja i Eritrija u Lidiji; te otoci Samos i Hios.Herodot, I. 143. Iako su jonski gradovi bili međusobno nezavisni, dijelili su isto podrijetlo i kulturu, te su imali slične hramove i mjesta okupljanja; tzv. panionione. Zbog velikih sličnosti gradovi su osnovali „kulturni savez“ kojem nisu mogli pristupiti drugi gradovi, pa čak ni ostala jonska plemena.Herodot, 1.148
Gradovi u Joniji ostali su nezavisni sve dok ih nisu pokorili Lidijci iz zapadne Male Azije. Lidijski kralj Alijat II. napao je grad Milet, a sukob je završio sporazumom o savezništvu između Mileta i Lidije, što je značilo kako će grad imati unutrašnju autonomiju no slijedit će lidijsku vanjsku politiku.Herodot, 1.22 Istovremeno, Lidijci su bili u sukobu s Medijcima pa je Milet poslao vojsku da pomogne Lidiji. Na posljetku je potpisan mirovni sporazum između Lidije i Medijskog Carstva prema kojem je rijeka Kizil postala granicom dviju zemalja.Herodot, I. 75. Slavni lidijski kralj Krez naslijedio je svoga oca Alijata II. oko 560. pr. Kr., a nedugo poslije osvojio je preostale grčke gradove u Maloj Aziji.Herodot, I. 26.
mini|lijevo|280px|Ahemenidsko Perzijsko Carstvo oko 490. pr. Kr.
Perzijski princ Kir Veliki godine 553. pr. Kr. pokrenuo je Perzijski ustanak protiv medijskog kralja Astijaga. Iako je u to doba Perzija bila nevažan dio Medijskog Carstva, Kir Veliki je bio Astijagov unuk koji je dobio potporu dijela medijske aristokracije.Holland, str. 9–12. Do 550. pr. Kr. pobuna je završila a Kir je izašao iz nje kao pobjednik, te je osnovao Ahemenidsko Perzijsko Carstvo na temeljima Medijskog Carstva. Krez je medijsko-perzijski sukob vidio kao priliku da proširi svoje carstvo, pa je pitao proroka iz Delfija za savjet na što mu je ovaj odgovorio: „ako Krez prijeđe rijeku Kizil, osvojit će veliko carstvo“.Herodot, 1.53 Krez potom lakomisleno kreće u rat protiv Perzijskog Carstva no Kir Veliki ga teško poražava pa cijela Lidija pada pod perzijsku kontrolu.Holland, str. 13–14.
Za vrijeme borbi protiv Lidijaca, Kir Veliki poslao je poruku Jonjanima i zatražio od njih da se pobune protiv lidijske vladavine, što su oni odbili.Herodot, I. 141. Nakon što je Kir Veliki završio osvajanje Lidije, jonski gradovi ponudili su mu isti status koji je imao i svrgnuti lidijski kralj Krez, no Kir ih odbija jer mu prethodno nisu htjeli pomoći. Jonjani su se tada pripremali za obranu, a Kir je poslao medijskog generala Harpaga da osvoji Joniju.Herodot, I. 162. Perzijski vojskovođe Mazar i Harpag osvajaju cijelu Malu Aziju; Liciju, Ciliciju i Feniciju, uključujući grčke polise pomoću opsadnih tehnika koje su bile nepoznate Grcima. Harpag je prvo napao Fokeju, čiji su stanovnici odlučili napustiti grad i pobjeći na Siciliju, no mnogi su se kasnije vratili.Herodot, I. 164. Dio stanovnika grada Tea također je emigrirao prilikom Harpagovih napada, dok su ostali Jonjani odlučili ostati u svojim gradovima ali su ubrzo pokoreni.Herodot, I. 169.
Neposredno nakon pokoravanja Jonije, Perzijanci su shvatili kako je uprava nad Jonjanima vrlo komplicirana. Diljem Perzijskog Carstva Kir Veliki imao je saveznike koji su mu pomagali u upravljanju carstvom (npr. židovsko svećenstvo u JudejiHolland, str. 147–151.), no takvih u Joniji nije bilo već je gradovima vlada svojevrsna aristokracija. Perzijanci su stoga u Joniji koristili metodu „podijeli pa vladaj“; sponzorirali su razne jonske tiranine koji su često međusobno ratovali. Vladari jonskih polisa imali su težak zadatak udovoljavanja perzijskim zahtjevima i željama svojih stanovnika, što je kasnije kulminiralo sveopćim nezadovoljstvom i konačno jonskim ustankom.Holland, str. 155–157.
Jonski ustanak (499. – 493. pr. Kr.)
300px|mini|desno|Glavni događaji Jonskog ustanka Pod jonskim ustankom podrazumijeva se vojna pobuna Eoljana, Dorana, Karijaca i Ciprana u Maloj Aziji protiv perzijske vladavine, koja je trajala od 499. do 493. pr. Kr. Jedan od glavnih razloga pobune je vladavina jonskih tiranina (npr. miletski Histiej i Aristagora) koje je sponzoriralo Perzijsko Carstvo. Godine 499. pr. Kr. miletski vladar Aristagora zajedno s perzijskim satrapom grada SardaHolland, str. 160–162. Artafernom kreće u zajednički pohod protiv dobro utvrđenog NaksosaHerodot, V. 33. čiji bi pad osvajačima donio veliki financijski profit i vojno-politički prestiž. Pohod završava neuspjehom,Herodot, V. 34. a osjećajući kako će izgubiti vladarsko mjesto Aristagora podiže cijelu Joniju na ustanak protiv perzijskog kralja Darija Velikog.Herodot, V. 35.
Godine 498. pr. Kr. Jonjani uz potporu grčkih polisa Atene i Eretrije kreću u pohod na grad Sard kojeg ubrzo poražavaju i spaljuju. Ipak, na putu natrag u Joniju sustiže ih perzijska vojska i katastrofalno ih poražava u bitci kod Efeza.Herodot, V. 102. Ovaj pohod predstavljao je jedinu jonsku ofenzivu tijekom ustanka, koji se narednih godina zasnivao na defenzivi protiv perzijske vojske. Perzijanci su odgovorili 497. pr. Kr. s tri paralelna napada na vanjska područja pobune koja ponovno zauzimaju, no pobuna se proširuje i na Kariju što otežava perzijske planove. Unatoč početnim uspjesima u gušenju pobune u Kariji, perzijski general Dauris u bitci kod Pedasa upada u zasjedu i biva poražen, nakon čega je pobuna tokom 496. do 495. pr. Kr. bila u pat poziciji.
mini|lijevo|300px|Ruševine jonskog grada Mileta
Godine 494. pr. Kr. perzijska vojska i mornarica se pregrupiraju, i kreću u odlučno suzbijanje pobune u Miletu. Jonska mornarica pokušava im se suprotstaviti no u bitci kod Lade bivaju katastrofalno poraženi nakon što je Samos prešao na perzijsku stranu.Herodot, VI. 14. Milet je tada opkoljen i zauzet, a njegovo stanovništvo zarobljeno. Ovaj dvostruki jonski poraz označio je kraj pobune,Herodot, VI. 31. nakon čega su se predali i susjedni Karijci. Perzijanci su 493. pr. Kr. čistili ostatke pobune u grčkim gradovima uz egejsku obalu, a zatim su Jonjanima nametnuli mir koji se smatrao pravednim i poštenim.
Jonski ustanak predstavlja prvi veći sukob između Grka i Perzijskog Carstva, te općenito početak grčko-perzijskih ratova. Iako je Mala Azija vraćena pod perzijsku kontrolu, Darije Veliki odlučio je kazniti Atenu i Eretriju zbog njihove potpore jonskom ustanku, i time oslabiti svoje neprijatelje koji su ugrožavali stabilnost njegovog zapadnog dijela carstva. Godine 492. pr. Kr. Perzija pokreće prvu ekspediciju protiv kopnene Grčke koja se smatra izravnom posljedicom jonskog ustanka.John V. A. Fine: The Ancient Greeks – A critical history, str. 269–277.
Darijeve ekspedicije (492. – 490. pr. Kr.) 200px|mini|desno|Darije Veliki Nakon smirivanja jonskog ustanka perzijski kralj Darije Veliki počinje kovati planove za uklanjanje grčke prijetnje sa zapada, odnosno na kažnjavanje Atene i Eretrije zbog potpore jonskom ustanku.Holland, str. 177–178. Za vrijeme vladavine Darija Velikog pokrenute su dvije veće ekspedicije protiv neprijateljskih polisa.
Mardonijev pohod (492. pr. Kr.)