Francova diktatura (špa. Régimen de Franco), službeno Španjolska država (špa. Estado Español) također poznata i kao Nacionalistička Španjolska (tijekom Španjolskog građanskog rata), razdoblje je u povijesti kraljevine Španjolske između 1936. i 1975., kada je Francisco Franco preuzeo kontrolu nad Španjolskom od vlade Druge španjolske republike nakon Španjolskog građanskog rata.
Španjolski građanski rat počeo je kao državni udar španjolske vojske na poluotoku (peninsulares) i u Španjolskom Maroku (africanistas) 17. srpnja 1936.Helen Graham, The Spanish Civil War: A Short Introduction (2005), str. 21 Prevrat je imao podršku većine desničara u Španjolska uključujući većinu španjolskog katoličkog klera, fašističkima sklonoj Falangi, te karlističkih monarhista. Državni udar je eskalirao u građanski rat u trajanju od tri godine nakon što su Fašistička Italija i Nacistička Njemačka pristale podržati Franca počevši prebacivati africanistas na kopno.Graham (2005), str. 24 Drugi podupirači su bili Portugal pod Antóniom Salazarom, dok je prezentacija građanskog rata kao "križarskog rata"Indalecio Prieto, Palabras al viento, 2nd edn (Mexico City: Ediciones Oasis, 1969) str. 247–8 ili "obnove Rekonkviste"Eduardo González Calleja, "La violencia y sus discursos: los límites de la 'fascistización' de la derecha española durante el régimen de la II República", in Ayer. Revista de Historia Contemporánea, No. 71, 2008, str. 89–90Eduardo González Calleja, 'Aproximación a las subculturas violentas de las derechas españolas antirrepublicanas españolas (1931– 1936)', Pasado y Memoria. Revista de Historia Contemporánea, No. 2, 2003, str. 107–42Eduardo González Calleja, "The symbolism of violence during the Second Republic in Spain, 1931–1936", in Chris Ealham and Michael Richards, eds, The Splintering of Spain: Cultural History and the Spanish Civil War, 1936– 1939 (Cambridge: Cambridge University Press, 2005) str. 23–44, 227–30 privukao simpatije katolika na međunarodnoj razini i sudjelovanje irskih katoličkih dobrovoljaca. Iako je vlada Velike Britanije imala više razumijevanjaPaul Preston, The Spanish Holocaust: Inquisition and Extermination in 20th century Spain (2012), str. 295Pablo de Azcárate, Mi embajada en Londres durante la guerra civil española (Barcelona: Ariel, 1976) str. 26–7Winston S. Churchill, Step by Step (London: Odhams Press, 1939) str. 54–7 prema frankistima dok je Narodni front Vlade Francuske je želio podržati Republiku, obje frakcije su potpisale sporazum o neuplitanju intervencijom u listopadu 1936. Drugu španjolsku republiku je podržavao Staljinov Sovjetski Savez od prosinca 1936. i Meksiko.Dominic Tierney (11 June 2007). FDR and the Spanish Civil War: Neutrality and Commitment in the Struggle that Divided America. Duke University Press. str. 63.. Retrieved 30 November 2012
Dolazak na vlast
Franco je službeno bio priznat kao Caudillo španjolske domovine od strane Nacionalnog odbora za obranu (Junta de defensa nacional) koji je upravljao teritorijem okupiranim od strane nacionalista 1. listopada 1936.Paul Preston, Chapter 6 "The Making of a Caudillo" in Franco: A Biography (1993), str. 171–198 U travnju 1937. Franco je preuzeo kontrolu nad Falangom, kojoj je tada na čelu bio Manuel Hedilla nasljednik osnivača Primo de Rivere, pogubljenog u studenom 1936. i asimilirao je zajedno s karlistima u ono što je postalo poznato kao Falange Espanola Tradicional y de las JONS, službena stranka frankoista nazivana i Movimiento posebno u kasnijim godinama režima.Preston (1993), Chapter 10. "The Making of a Dictator: Franco and the Unification April 1937", str. 248–274 Falangisti su bili koncentrirani na lokalne razine vlasti, iskorištavali građanski rat u zamahu za masovne mobilizacije kroz svoje pomoćno osoblje i sindikate prikupljajući prijave neprijateljskih stanovnika i zapošljavajući radnike u sindikate .Peter Anderson, "Singling Out Victims: Denunciation and Collusion in the Post-Civil War Francoist Repression in Spain, 1939–1945" in European History Quarterly Vol. 39(1), str. 7–26Ángela Cenarro Lagunas, "HISTORIA Y MEMORIA DEL AUXILIO SOCIAL DE FALANGE" in Pliegos de Juste 11-12 (2010), str. 71–4 Iako su ugledni falangisti na višoj razini države, pogotovo prije kasnih 1940-ih, bilo je više koncentracije monarhista, vojnih dužnosnika i drugih tradicionalnih konzervativnih frakcija na tim razinama. Međutim, Falange ostala jedina stranka tijekom Francova režima a njena ideologija, Nacional-sindikalizam, ostao je službena ideologija države.
Frankisti su preuzeo kontrolu nad Španjolskom kroz sveobuhvatni i metodički rat iscrpljivanjem (guerra de desgaste) koji je uključivao zatvaranje i smaknuća Španjolaca proglašenih krivim za podupiranje vrijednosti koje je (barem u teoriji) promicala Republika - regionalnu autonomiju, liberalnu i socijalnu demokraciju, slobodne izbore i ženska prava.Helen Graham, "The memory of murder: mass killing, incarceration and the making of Francoism" in War Memories, Memory Wars. Political Violence in Twentieth-Century SpainFranco's description: "The work of pacification and moral redemption must necessarily be undertaken slowly and methodically, otherwise military occupation will serve no purpose". Roberto Cantalupo, Fu la Spagna: Ambasciata presso Franco: de la guerra civil, Madrid, 1999:str. 206–8. Desničari su držali te "neprijateljske elemente" kao "anti-Španjolske", produktom "judeo-masonske" zavjere, zajedno s boljševicima, koji su evoluirali nakon Rekonkviste, a koja je formalno bila završena Granadskim ukazom 1492. o protjerivanju Židova iz Španjolske.Alejandro Quiroga, Making Spaniards, str.58. Palgrave, 2007. Na kraju španjolskog građanskog rata, režima vlastitim procjenama režima, više od 270.000 muškaraca i žena bilo je po zatvorima, a nekih 500.000 su pobjegli u egzil. Veliki broj onih zarobljenih vraćen je u Španjolsku ili interniran u nacističke sabirne logorima kao neprijatelji bez državljanstva. Između šest i sedam tisuća prognanika iz Španjolske stradalo je poginuo u Mauthausenu. Procijenjeno je da je više od 200.000 Španjolaca umrlo je u prvim godinama diktature, 1940-42, kao rezultat političke represije, gladi i bolesti vezane uz sukob.The Splintering of Spain, str. 2–3 Cambridge University Press, Najniže procjene broja pogubljenja u prvih pet godina nakon rata su 50.000.
Španjolske jake veze sa silama osovine rezultirale su međunarodnim izopćenjem u godinama poslije Drugog svjetskog rata. To se promijenilo s novim hladnim ratom gdje je Francov jaki antikomunizam prirodno naginjao režim savezništvu sa Sjedinjenim Američkim Državama. Neovisne političke stranke i sindikati su bili zabranjeni tijekom trajanja diktatureThe Splintering of Spain, str.4. Cambridge University Press Ipak, nakon uredbe za ekonomsku stabilizaciju uzdigli su se kasnih 1950-ih, otvarajući put za masivna strana ulaganja -. "Prekretnica u poslijeratnoj ekonomskoj, socijalnoj i ideološkoj normalizacija dovodi do iznimno brzog ekonomskog rasta "- koja je obilježila španjolsko sudjelovanje u sveeuropskoj poslijeratnoj gospodarskoj normalnosti usredotočenoj na masovnu potrošnju i konsenzus, za razliku od sovjetskog bloka "The Splintering of Spain, str.7
Dana 26. srpnja 1947 Španjolska je proglašena kraljevstvom, ali i vladar nije bio određen do 1969 s imenovanjem Juana Carlosa de Borbón kao Francovog službenog nasljednika kao šefa države. Franco je htio za nasljednika Blanca ali te nade su se ugasnule njegovim ubojstvom 1973. Godine Sa smrću Franca 20. studenoga 1975., Juan Carlos je postao kralj Španjolske. On je inicirao daljnju tranziciju zemlje prema demokraciji, tako da je na kraju Španjolska postala ustavna monarhija s izabranim parlamentom.
Vlada Nakon Francove pobjede 1939., Falange (FET y de las Jons formirana godine 1937. od strane FE de las Jons, u Carlists i nekoliko konzervativnih skupina) proglašena je jedinom zakonitom strankom u Španjolskoj, te se potvrdila kao glavni sastojak Movimiento Nacional. U izvanrednom stanju, 100-člano Nacionalno vijeća (središnji odbor) FET-a je funkcionirao kao improvizirano zakonodavno tijelo Španjolske do donošenja organskih zakona 1942. (Ley Organica) i konstituiranja Zakona o Cortesu (Ley Constitutiva de las Cortes) iste godine, tijekom kojeg je ponovno otvoren parlament 18. srpnja 1942.video
Organski zakon je u konačnici Vladu učinio odgovornom za donošenje svih zakona,http://countrystudies.us/spain/22.htm dok je Cortes definiran kao čisto savjetodavno tijelo koje nije niti birano izravno niti općim pravom glasa. Budući da je Franco kao "šef države" imenovao i razrješivao sve ministre, on je zapravo bio jedini izvor zakonodavstva. Zakonom o državnom referendumu (Ley del Referendum Nacional), donesenim 1945. godine određeno je da svi "temeljni zakoni" trebaju biti odobreni referendumom, na kojem samo glave obitelji mogu glasati. Lokalna općinska vijeća imenovali su na sličan način čelnici obitelji i lokalnih poduzeća kroz izbore, dok je gradonačelnike imenovala vlada. Na taj način Španjolska je bila jedna od najcentraliziranijih zemalja u Europi, a svakako najcentraliziranija u zapadnoj Europi nakon pada portugalskog diktatora Marcela Caetana u Revolucija karanfila.
Referendum Zakon je korišten dva puta tijekom Francove vladavine - 1947. godine, kada je referendum oživio španjolsku monarhiju s Francom kao de facto doživotnim regentom s jedinistvenim pravom imenovanja nasljednika, te 1966. godine, za odobrenje novog "organskog zakona" ili ustava, koji je navodno ograničavao i jasno definirao Francove ovlasti, kao i formalno stvorio moderni ured predsjednika Vlade Španjolske. Odgađajući pitanje republike ili monarhije za njegove 36-godišnje diktature, i odbijanjem da sam stupi na prijestolje sam 1947. godine, Franco je nastojao ne antagonizirati ni monarhijske karliste (koji su poželjni obnovu vlasti pod dinastijom Bourbon), niti republikanske "stara košulje ", odnosno, izvorne Falangiste. Godine 1961., Franco je ponudio Ottu von Habsburgu na prijestolje, ali ga je on odbio, te kraju usvojio Ottovu preporuku odabirom mladog Juana Carlosa Bourbona 1969. godine kao nasljednika na prijestolju, ubrzo nakon njegova 30. rođendana (minimalne potrebne dobi prema Zakonu o sukcesiji).
Godine 1973., zbog starosti i da bi umanjio svoje breme upravljanja Španjolskom, Franco je podnio ostavku na mjesto predsjednika vlade i imenovao na to mjesto admirala Luisa Carrera Blanca, ali je sebi ostavio mjesto šefa države, glavnog zapovjednika Oružanih snaga i šefa Movimiento Nacional. Međutim, Carrero Blanco je ubijen u istoj godini, te je Franco imenovao civila, Carlosa Ariasa Navarra za novog premijera zemlje.
Oružane snage Tijekom prve godine mira, Franco je dramatično smanjio veličinu španjolske vojske; od gotovo milijun na kraju građanskog rata do 250.000 početkom 1940. godine, gdje su većinom vojnika bili dvogodišnji ročnici.Bowen, Wayne H.; José E. Álvarez (2007). A Military History of Modern Spain. Greenwood Publishing Group. str. 114. . Zabrinutost zbog međunarodne situacije, mogući ulazak Španjolske u Drugi svjetski rat, kao i prijetnje invazije dovele su ga da poništiti neke od tih ograničenja. U studenom 1942. sa savezničkim iskrcavanjima u Sjevernoj Africi i na njemačkom okupacijom od Višijske Francuske neprijateljsko okruženje je stiglo čvršće nego ikad na španjolsku granicu, te je Franco naredio djelomičnu mobilizaciju, čime je vojska porasla naviše od 750.000 ljudi. Ratno zrakoplovstvo i mornarica su također rasli u brojkama i u proračunima, na 35.000 pilota i 25.000 mornara do 1945. godine, iako je iz fiskalnih razloga Franco morao obuzdati pokušaje obiju službi za dramatičnim proširenjima. Vojska je zadržala snagu od oko 400.000 ljudi do kraja rata.Payne, Stanley G. (2011). The Franco Regime, 1936–1975. University of Wisconsin Pres. str. 244. . Kolonijalno carstvo i dekolonizacija