Josip Čižinski (Čižinsky), poznatiji pod imenom Milan Gorkić (Sarajevo, 19. veljače 1904. – SSSR (Moskva) 1. studenoga 1937.) bio je jugoslavenski političar, komunist. Član vodstva Komunističke partije Jugoslavije od 1932., a generalni sekretar od 1936. Godine 1937. bio je u staljinističkim čistkama osuđen kao »neprijatelj naroda« te vjerojatno strijeljan.
Ujesen 1927. oženio se s Betti Nikolajevnom Glan, koja je također radila u Komunističkoj internacionali. Imao je kćeri Jelenu i Zoru.
Mladost i obitelj Obitelj Josipa Čižinskog doselila se iz Češke u vrijeme austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine. Njegov otac Vaclav rođen je u Lupenicama kod Rychnova nad Kněžnom, u prikarpatskom dijelu Češke. Djed Jirži bio je seljak iz Vamberka. Izučio je stolarski i tapetarski zanat. Kao kalfa radio je kod raznih majstora u Slovačkoj i Češkoj. Bio je član Socijaldemokratske stranke Čehoslovačke. To je bio jedan od razloga napuštanja zemlje i odlazak u BiH. Zaposlio se u Sarajevu u željezničkoj radionici, gdje je bila najveća koncentracija radnika.Očak, 1984., str. 163.
Nakon tri godine rada u Sarajevu, Vaclav se vratio u rodne Lupenice gdje su mu ostali roditelji i djevojka Antonija Mimerova, koju je tamo i oženio. U Sarajevo se ponovno vratio 1901. s mladom ženom.Očak, 1984., str. 164-165. Djelovao je u sindikatu željezničara i u socijaldemokratskom pokretu u BiH.
Antonija Mimerova rođena je 1878. u susjednom selu Merklovice u istom okrugu. Izučila je krojački zanat, a uskoro nakon dolaska u Sarajevo bavi se krojenjem, dok je Vaclav radio u željezničkoj radionici. Ubrzo nakon dolaska u Sarajevo 1901., Antonija je rodila sina Ladislava. Tri godine kasnije, 1904., rođen je Josip Čižinsky.
Sudjelovanje njegovog oca Vaclava u sindikalnom i socijaldemokratskom pokretu i teško materijalno stanje bili su razlozi da se obitelj Čižinsky 1910. godine preseli u Bosanski Brod, gdje je Josip završio osnovnu školu, a Vaclav djelovao kao radnički povjerenik u brodskoj sindikalnoj podružnici Saveza bosanskohercegovačkih željeznica. Prvi razred realne gimnazije Josip Čižinski završio je u Derventi, u čemu ga je prekinuo Prvi svjetski rat, da bi produžio školovanje u Višoj pučkoj dječačkoj »građanskoj školi« u Slavonskom Brodu. U školi je pokazivao »dobre rezultate«. Krajem ljeta 1918. smjestio se kod roditeljevih prijatelja iz obitelji Počak u sarajevskoj ulici Derebent br. 13 i položio ispit za Trgovačku akademiju u Sarajevu.
Obitelj mu je živjela dosta teško. U kući su govorili češki, a izvan kuće srpski. Sam Čižinsky se izjašnjavao nekad kao Hrvat, nekad kao Srbin, a nekad bi o sebi i svojim drugovima govorio kao o »Bosancima«. Svjedočenja govore da se u ruskom zatvoru »držao dostojanstveno« i »nije krio svoj jugoslavenski identitet pred zatvorenicima« te da im je govorio o komunističkom pokretu u zemlji i držao predavanja o španjolskom građanskom ratu.
"Odgojen je u internacionalističkoj sredini, otac i majka su bili Česi, a drugovi u školi raznih nacionalnosti. Obitelj nije primila običaje bosanske nacionalno-patrijarhalne sredine... Otac je bio socijaldemokrat i sindikalist europskog tipa... Uz internacionalistički odgoj i svakodnevne razgovore o socijalnim problemima, čita napredne pisce i marksističku literaturu. Izuzetno inteligentan, kadar da pronikne u tajne marksističke znanosti, rano je shvatio zakonitosti klasne borbe i smisao revolucionarnog pokreta." – ističe među Gorkićevim najznačajnijim biografima, hrvatski povijesničar Ivan Očak u djelu Gorkić. Život, rad i pogibija.
Ilegalac »Unatoč toga idem opet lečniku (ako ne prespem). Veseo sam..., radostan... dobih ponovo volju da živim... da se bijem... borim sa životom i sa svime. Prevladao je u meni instinkt za životom. Sada mislim da je ono bacanje krvi u Beogradu i u Inđiji produkt železničarskog dima, prašine, smrada, sparine u čekaonici, dima sremskih lula...« — u potpisu »Pepo«, Josip Čižinski (Milan Gorkić) — izvorni citat iz sačuvanog pisma koje je palo u ruke jugoslavenskoj policiji, srpnja 1921. godine (upućeno školskim kolegicama Sonji Lazarević i Desanki Blagojević u savskom gradiću Bosanska Dubica, u kojem Čižinski navodi da je na put na skojevsku konferenciju sa Maksom Shwarzom pošao bolestan jer se prehladio »u hladnim kupkama u Dubrovniku«). Čižinski-Gorkić je 1919. od osnivanja član Komunističke partije (KPJ) i jedan je od osnivača Saveza komunističke omladine (SKOJ).
Gorkić je već 1919. prvi put uhićen skupa s Đurom Đakovićem, Ivanom Krnedljom i Aleksandrom Koblerom. Nakon izbora i valova generalnih štrajkova u Kraljevini 1920. godine (željezničara, rudara, itd), te zabrane komunističkih organizacija, Čižinski nastavlja raditi za SKOJ i partiju u ilegali. Isključen je iz Trgovačke škole. S 15 godina postaje član rukovodstva bosnanskohercegovačkog SKOJ-a, a sa 16 godina član gradskog komiteta KPJ u Sarajevu, te nakon progonstva Antuna Vučaka (Šmita) i sekretar Oblasnog komiteta SKOJ za Bosnu i Hercegovinu. Riječima svjedoka i suvremenika koje prenosi Očak, Čižinski postaje »već 1920. jedan od najpoznatijih skojevskih aktivista u Sarajevu«.
S 18 godina s Đurom Đakovićem, Životom Jeftovićem i Bogoljubom Čurčićem, Čižinski postaje član redakcije sindikalnog lista Radničko jedinstvo, kao zamjenik glavnog urednika Danila Ponjarca. Objavljuje članke pod svojim pravim imenom, kao i pod pseudonimom »Gorkić«. To je bio nadimak koji je dobio u Trgovačkoj akademiji, jer je oduševljeno čitao Maksima Gorkog i držao o njemu predavanja. Kada je jednom bio uhićen, policija ga je ispitivala pozna li Gorkića; tvrdio je da se radi o studentu iz Zagreba. Kasnije, boraveći u Moskvi, po tadašnjem običaju (da se od eventualnih progona zaštiti obitelj) živi pod pseudonimom »Milan Gorkić«, pod kojim je većinom kasnije spominjan.mini|Željezničarski sin i učenik Trgovačke akademije, omiljeni sarajevski komunistički ilegalac i najbliži suradnik Đure Đakovića: fotografija Josipa Pepa Čižinskog (Milana Gorkića) iz 1920. godine.Josip Čižinski-Gorkić u ulozi komunističkog aktiviste sudjeluje u kampanji za izbore za Konsituantu kao agitator i govornik, zatim u generalnom štrajku željezničara čiji je jedan od organizatora njegov otac Vaclav i u kom je »angažiran na održavanju veza među oblasnim centrom i rukovodstvima u gradovima u ununtrašnjosti«. Obznanu dočekuje kao sarajevski i bosanskohercegovački skojevski vođa i jedan od partijskih vođa i član Oblasnog komiteta KPJ u Bosni i Hercegovini.
Nakon Obznane koncem 1920. i uvođenja »Zakona o zašititi države« 1921. godine te zabrane KPJ, Gorkić skupa s tada parlamentarnim zastupnikom KPJ Đurom Đakovićem i svojim vršnjacima Maksom Shwarzom, Franjom Parteom, Lucijom Pavičkom, Josipom Pavićem i drugima, organizira prve ilegalne organizacije KPJ, tijekom čega, riječima Očaka, pokazuje veliki »organizacioni talent.« Vezu Čižinskog-Gorkića s partijskom centralom tada je osiguravao Kosta Novaković, također parlamentarac KPJ.
Đaković i Čižinski-Gorkić i njihovi drugovi ponovno su uhićeni 1921. godine, te oslobođeni uz jamstvo od novca partijske organizacije. Zastupao ih je Ivan Pavičić, parlamentarni zastupnik Hrvatske seljačke stranke. Nakon izlaska iz zatvora, Gorkić-Čižinski sudjeluje u stvaranju Nezavisnih radničkih sindikata u Sarajevu i u Bosni, te s Đakovićem uređuje list Radničko jedinstvo.
Đaković i Gorkić i drugovi nastavljaju biti gonjeni, a onda i protjerani iz Sarajeva, a Gorkiću je oduzeto pravo da pohađa bilo koju školu u Jugoslaviji. Protjerana je i obitelj Čižinsky »kao jedan od najopasnijih antidržavnih elemenata« kako stoji u policijskom dokumentu, koja odlazi u Čehoslovačku. Josipu Čižinskom-Gorkiću se oduzima jugoslavensko državljanstvo, međutim pri posjeti ocu ni Čehoslovačka mu ne odobrava državljanstvo, te postaje apatrid. U to vrijeme, riječima Gorkića: »Najviše sam živeo u obiteljima partijskih drugova i, ponekad, privremeno (par sedmica ili mjesec) dobijao posao kao stenograf ili korektor novina.« U ovim stanovima Čižinski-Gorkić je pisao i ilegalne političke članke, na pisaćem stroju koji mu je ustupio Đaković.
»U Bosni i Hercegovini je ključna ličnost u ilegalnom organiziranju mladih komunista bio Josip Čižinsky Gorkić«, piše Očak. »O komunističkom djelovanju i organizacijama KPJ i SKOJ-a u Bosni i Hercegovini... i njihovog sekretara Čižinskog... u to vrijeme najviše se saznaje iz policijskih dokumenata«.
U ime Oblasnog komiteta SKOJ za BiH Gorkić podnosi izvještaj Prvoj partijskoj konfrenciji KPJ: »U posljednje vreme organizovali smo ilegalnu grupu, kao jezgro za ilegalnu organizaciju... U isto vreme pada tzv. teroristička organizacija u Sarajevu, koja je likvidirana posredstvom centrale... Te su organizacije mogle nastati samo usled opće psihoze i revolta zbog progona radničkog pokreta.« (izvorni citat; Čižinsky-Gorkić je često miješao jezike i narječja).
Mladi Čižinsky-Gorkić nije krenuo putem individualnog terorizma, kako je također primjetio Očak, već ilegalnog političkog otpora nelegitimnoj Obznani: "Mladi Čižinsky nije krenuo poput R. Čolakovića i nekih vršnjaka putem nacionalnog revolucionara »Mladobosanaca«, niti putem individualnog terora nihilističke grupe »Crvena pravda«, nego se već s 15 godina oprijedelio za marksističko djelovanje poput zrelih komunista".
U iskazu skojevca Milana Vujovića, koji je priznao da je povjerenik Čižinskog, stoji da "su morali djelovati ilegalno zbog Obznane, koja je nezakonito provedena [...] i počeli raditi ponovno na organizaciji komunističke omladine". U izvještaju SKOJ-a Trećem kongresu Komunističke omladinske internacionale (KOI), za koji sudeći po stilu možemo pretpostaviti i da ga je napisao Čižinski-Gorkić, navodi se: "Posle Obznane u Sarajevu se razvila snažna ilegalna aktivnost. Postojale su 4 grupe s 24 člana. Osim toga, postojala su muzička i športska društva. Posle atentata beli teror je proredio redove komunističke omladine...".
Profesionalni revolucionar Gorkić u Beču sudjeluje na Prvoj i Drugoj ilegalnoj partijskoj konferenciji 1922. i 1923. godine gdje skupa s »bosanskim delegatima« poput Đure Đakovića i Ivana Kralja predvodi borbu protiv stvaranja frakcija, »podvojenosti« i »koterijerstva« u partiji. Zapažanjem njegovog biografa Nadežde Jovanović – Gorkićevi su »principijelni stavovi« i svjetonazor protiv »balkanizma« (kako je Palmiro Togliatti nazivao frakcijsku borbu u KPJ), koji će se značajnije ispoljiti u vrijeme Otvorenog pisma Kominterne članovima KPJ – osobito uznjegovani tokom Gorkićevog djelovanja u Sarajevu i «Radničkom jedinstvu» pod utjecajem Đure Đakovića, Mitra Trifunovića, Gojka Vukovića, Ivana Krndelja. U spomenutom izvještaju Prvoj konfrenciji KPJ Čižinsky-Gorkić piše: "Sukoba sa partijom u Bosni nije nikada bilo nego se uvijek radilo u najvećoj suglasnosti". Kao iskusniji revolucionar Gorkić će pisati: "Na putu ka boljševizaciji naše partije smetnju predstavlja i »levo« skretanje koje kapitulaciju pred klasnim neprijateljem maskira »levim« frazama i avanturističkim načinom borbe. Ono se izražava pre svega u sektaštvu, u potcenjivanju masovnog rada, u tendencijama ka individualnim akcijama, u neverovanju da se može stvoriti jedinstveni front... Sva ova »leva« shvatanja liju vodu na mlin desnog skretanja, označavaju gubitak revolucionarne perspektive, izražavaju sitnoburžoasko očajanje i bezizlaznost".