Europska konvencija o ljudskim pravima - EKLJP (engl. European Convention on Human Rights - ECHR; fr. Convention européenne des droits de l'homme - CEDH) međunarodni je ugovor o zaštiti ljudskih prava i sloboda u Europi te je kao takav najstariji i najučinkovitiji sustav za zaštitu ljudskih prava u svijetu.The interpretation of the European Convention on Human Rights, Marochini, Maša; Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu 2014(51)1, str. 63.-84. Punim imenom Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (ETS br. 005) potpisana je u Rimu 4. studenoga 1950. godine od strane dvanaest zemalja članica novoosnovanog Vijeća Europe, a na snagu je stupila 3. rujna 1953. godine.The Convention in 1950 , human-rights-convention.org, pristupljeno 8. kolovoza 2014. Postupno se nadopunjavala nekoliko puta dodavanjem protokola koji su nadopunili odredbe konvencije. Sve zemlje članice Vijeća Europe stranke su Konvencije te se od novih članica Vijeća zahtijeva njena ratifikacija.Resolution 1031 (1994) on the honouring of commitments entered into by member states when joining the Council of Europe, assembly.coe.int, pristupljeno 8. kolovoza 2014. Hrvatska je Konvenciju i njene protokole ratificirala 5. studenoga 1997. godine postavši tako 40. zemlja koja je to učinila.Croatia - Member state, coe.int, pristupljeno 8. kolovoza 2014.
Konvencijom je ustanovljen Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (čl. 19.). Države potpisnice Konvencije obvezuju se da će se podvrgnuti konačnoj presudi Europskog suda u svakom sporu u kojem su stranke, a odgovornost za primjenu Konvencije uz Sud dijeli Odbor ministara koji je nadležan za nadzor nad izvršenjem presuda Europskog suda.Izvršenje presuda i odluka Europskog suda za ljudska prava, Omejec, Jasna; Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu 2012(62)5-6, str. 1913.-1942. Svaki pojedinac, skupina pojedinaca, tvrtka ili nevladina organizacija može se obratiti Sudu pod uvjetom da su iscrpljena sva domaća pravna sredstva.
Danas sustav Konvencije pokriva gotovo cijeli europski kontinent odnosno 47 država potpisnica (iznimke su Bjelorusija, Kazahstan i Vatikan) i obuhvaća više od 820 milijuna ljudi.
Povijest thumb|300px|Njemačka poštanska marka koja slavi 25 godina Europske konvencije o ljudskim pravima
Europska konvencija o ljudskim pravima igrala je važnu ulogu u razvoju svijesti o ljudskim pravima u Europi. Razvoj regionalnog sustava zaštite ljudskih prava koji djeluje diljem Europe može se promatrati kao reakcija na dvije pojave. U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata europske savezničke zemlje željele su spriječiti ponavljanje zločina iz nedavno završenog rata, kao i zaustaviti stvaranje diktatura u budućnosti. Riječima Pierre-Henri Teitgena:Bates, str. 44.-45.
S obzirom na tadašnju političku klimu u Europi (uspostavljanje komunističkih režima i pojava "željezne zavjese"), Konvencija je bila i odgovor na rast komunizma u srednjoj i istočnoj Europi. To dijelom objašnjava brojne reference na vrijednosti i principe koji su "nužni u demokratskom društvu" u tekstu Konvencije, unatoč činjenici da takvi principi nisu ni na koji način definirani u samoj Konvenciji.Ovey,White, str. 1.-3.Bates, str. 46.
Na Haškom kongresu održanom 1948. godine usvojena je rezolucija upućena narodima Europe za stvaranje političke i ekonomske unije, ali i za izradu "povelje o ljudskim pravima" i ustanovljavanje suda koji bi tu povelju provodio. Sljedeće godine, 5. svibnja 1949., u palači Saint James u Londonu osnovano je Vijeće Europe. U prvom poglavlju statuta ističe se kako je "cilj Vijeća Europe ostvariti veće jedinstvo između svojih članica radi očuvanja i promicanja ideala i načela koji su njihova zajednička baština i poticati njihov ekonomski i socijalni napredak" te kako će se "tom cilju težiti putem organa Vijeća, raspravljanjem pitanja od zajedničkog interesa, sklapanjem sporazuma i usvajanjem zajedničke akcije na ekonomskom, socijalnom, kulturnom, znanstvenom, pravnom i administrativnom polju, kao i očuvanjem i razvojem ljudskih prava i temeljnih sloboda". U čl. 3. ističe se kako "svaka članica Vijeća Europe priznaje načelo vladavine prava i načelo prema kojem svaka osoba pod njezinom jurisdikcijom mora uživati ljudska prava i temeljne slobode te se obvezuje da će iskreno i djelotvorno surađivati na postizanju cilja određenog u poglavlju I."Bates, str. 47.-51.Barić Punda, Vesna; Grčić, Branko; Pečarić, Mario (ur.), Hrvatska i EU, izazovi integracije, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Splitu, Studentski zbor Sveučilišta u Splitu, Europski pokret Split, Split, 2006., str. 21.,
Savjetodavna skupština Vijeća svoj je prvi sastanak s temom izrade "povelje o ljudskim pravima" i uspostave suda koji bi je provodio održala u Strasbourgu u ljeto 1949. godine. Važnu ulogu u izradi buduće Konvencije imali su britanski zastupnik i odvjetnik Sir David Maxwell-Fyfe i francuski ministar Pierre-Henri Teitgen. U svom izvješću SkupštiniIzvješće Pierre-Henri Teitgena podnesen Savjetodavnoj skupštini Vijeća Europe, coe.int, pristupljeno 14. kolovoza 2014. Teitgen je predložio popis prava koje treba zaštititi (odabirući brojne iz Opće deklaracije o pravima čovjeka donesene 1948. godine u New Yorku) i definirajući kako bi pravosudni mehanizam mogao raditi. Nakon opsežne rasprave Skupština je uputila konačni prijedlog Vijeću ministara (Preporuka 38)Recommendation 38, coe.int, pristupljeno 14. kolovoza 2014. koji je sazvao Skupinu pravnih stručnjaka da izrade samu Konvenciju.Bates, str. 58.-80.
Konvencija je izrađena tako da uključuje tradicionalni pristup osiguravanju "istinske političke demokracije" iz tradicija Velike Britanije, Francuske i drugih zemalja članica Vijeća Europe. Otvorena je za potpisivanje 4. studenoga 1950. u Rimu. Ratificirana je i stupila na snagu 3. rujna 1953. Nadgleda je i provodi Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu te Vijeće Europe. Do proceduralne reforme krajem 1990-ih (Protokol br. 11), Konvenciju je nadzirala i Europska komisija za ljudska prava.
Europski sud za ljudska prava
Europski sud za ljudska prava (ESLJP) ustanovljen je 21. siječnja 1959. godine, na temelju čl. 19. EKLJP-a.The Court in brief, coe.int, pristupljeno 14. kolovoza 2014. Prema Konvenciji, Sud mora osigurati poštovanje obveza koje su visoke ugovorne stranke preuzele Konvencijom i dodatnim protokolima. Stupanjem na snagu Protokola br. 11 Sud je postao stalna institucija zaštite ljudskih prava u Europi. Suci su potpuno neovisni o zemlji svog podrijetla i ne predstavljaju ni podnositelje zahtjeva ni države.
Sama Konvencija ne daje smjernice o tome kako Sud treba tumačiti njene odredbe. Važno obilježje prava navedenih u Konvenciji je da je većina njih izložena na način da se omogući njihova široka interpretacija. Neodređenost jezika ima za posljedicu nedostatak preciznog značenja ili određeni raspon primjene. Iz perspektive međunarodnog prava interpretacija Konvencije mora se voditi prema Bečkoj konvenciji (čl. 31. st. 1. propisuje da se "ugovor mora tumačiti u dobroj vjeri, prema uobičajenom smislu izraza iz ugovora u njihovu kontekstu i u svjetlu predmeta i svrhe ugovora").Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora, narodne-novine.nn.hr, pristupljeno 14. kolovoza 2014. Budući da Sud mora u svom postupanju osigurati djelotvornu zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, njegova je uloga da ispitujući slučaj i donoseći sudsku presudu odnosno odluku o prijateljskom rješenju u okviru svoje nadležnosti, tumači i neposredno primjenjuje Konvenciju.Ustavnosudski aktivizam i europski pravni standardi, Arlović, Mato; Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu (Online) 2014(51)1, pristupljeno 18. kolovoza 2014. Sud je tako u slučaju Loizidou protiv Turske (1995.) naglasio da je "Konvencija živi instrument koji se mora tumačiti u svjetlu današnjih uvjeta što je čvrsto ukorijenjeno u sudskoj praksi Suda (...) Iz toga slijedi da se ove odredbe ne mogu tumačiti samo u skladu s namjerama njihovih autora koji su ih izrazili prije više od četrdeset godina". Ovakav rad Suda znatno je utjecao (i još uvijek utječe) na rad svih, a pogotovo ustavnih sudova zemalja potpisnica, u razvoju kvalitete pružanja zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Sadržaj Konvencija se sastoji od tri dijela. Glavni dio, koji se bavi građanskim i političkim pravima i slobodama, sadržan je u Odjeljku I (čl. 2. – 18.). Odjeljak II (čl. 19. – 51.) sadrži odredbe o Sudu i pravilima njegovog rada. Odjeljak III sadrži razne završne odredbe. Mnogi od članaka u Odjeljku I ustrojeni su u dva stavka: u prvome se postavlja osnovno pravo ili sloboda, a drugi sadrži različita isključenja, iznimke ili ograničenja na osnovno pravo.
Članak 1. Obveza na poštovanje ljudskih prava Uvodni članak 1. obvezuje potpisnice da osiguraju prava i slobode iz drugih članaka Konvencije "u okviru svojih nadležnosti". U iznimnim slučajevima, "nadležnost" ne mora biti ograničena na vlastitom teritoriju, već se obveza osiguranja prava i sloboda iz Konvencije proširuje i na stranom teritoriju nad kojim država ima kontrolu (slučaj Loizidou protiv Turske).Case of Loizidou v. Turkey - Judgement, coe.int, pristupljeno 11. kolovoza 2014. PZP, str. 8.-11.
Članak 2. Pravo na život Članak 2. štiti pravo svake osobe na vlastiti život, a glavni fokus jest oduzimanje života od strane službenih osoba.
Konvencija ne pruža detaljne smjernice glede pitanja kada započinje život. Tako je u slučaju Vo protiv Francuske (2004.) Sud odbio produljiti pravo na život na nerođeno dijete, navodeći da "kako stvari stoje, niti je poželjno, niti moguće odgovoriti na pitanje da li je nerođeno dijete osoba u smislu članka 2. Konvencije".PZP, str. 13.-15.Case of Vo v. France - Judgment, coe.int, pristupljeno 11. kolovoza 2014.
Prvi stavak članka 2. sadrži iznimku za zakonita izvršenja smrtne kazne, ali ona je ukinuta Protokolom 13.Protocol No. 13 to the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms, concerning the abolition of the death penalty in all circumstances , coe.int, pristupljeno 11. kolovoza 2014. Trenutno su sve članice Vijeća Europe ratificirale Protokol 13 osim Armenije (potpisala, ali nije ratificirala), Rusije i Azerbajdžana (nisu ga potpisali).Protocol No. 13 to the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms, concerning the abolition of the death penalty in all circumstances - Status as of: 11/8/2014 , coe.int, pristupljeno 11. kolovoza 2014.
Drugi stavak članka propisuje da smrt proizašla "iz upotrebe sile koja je bila nužno potrebna" pri obrani osobe od protupravnog nasilja, prilikom zakonitog uhićenja osumnjičenika ili bjegunca ili radi suzbijanja pobune ili ustanka nije u suprotnosti s člankom. Većina slučajeva kršenja ovog članka koji su završili pred Sudom uključivale su uporabu sile u kontekstu borbe protiv terorista. U slučaju McCann i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1995.) Sud je ustvrdio da bi "antiterorističke operacije morale biti planirane i kontrolirane od strane državnih organa vlasti tako da se u najvećem mogućem stupnju smanji mogućnost uporabe smrtonosne sile".PZP, str. 17.-19.
Članak 3. Zabrana mučenja Članak 3. zabranjuje mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kaznu, bez iznimki, čak i u najtežim okolnostima, kao npr. u borbi protiv terorizma ili zločina.PZO, str. 6.Case of Aksoy v. Turkey - Judgment i Aksoy protiv Turske - sažetak , coe.int, pristupljeno 11. kolovoza 2014.