Prvi berberski rat (1801. – 1805.), također poznat i pod nazivima Rat u Tripoliju ili Berberski obalni rat, bio je prvi od dva oružana sukoba između Sjedinjenih Američkih Država i sjeverozapadnih afričkih muslimanskih država u to vrijeme poznatih pod nazivom Berberske države. Te su se države sastojale od nezavisnoga marokanskog Sultanata te Osmanskih provincija Tripolija, Alžira i Tunisa koje su uživale veliku autonomiju. Uzrok rata bile su visoke novčane potražnje Berberskih država od SAD-a koje je tadašnji Predsjednik SAD-a Thomas Jefferson odbijao plaćati te učestali napadi na američke brodove i porobljavanje posada uz potražnju visokih otkupnina. Bio je to prvi rat koji su SAD vodile na stranom tlu i morima.
Pozadina sukoba Berberski pirati iz Osmanskih provincija Alžira, Tunisa i Tripolija u Sjevernoj Africi te nezavisnoga marokanskog Sultanata pod dinastijom Alida stoljećima su pustošili i pljačkali Mediteranom.Masselman, George. The Cradle of Colonialism . New Haven: Yale University Press, 1963. str. 205. Napadima na trgovačke brodove i porobljavanjem posade te traženjem otkupnina muslimanski vođe spomenutih nacija bogatile su se i osnaživale, osobito s mornaricom. Rimskokatolički red Presvetoga Trojstva () stoljećima je iz Francuske rukovodio specijalnim misijama prikupljanja i raspodjele novca za otkupninu zatvorenika sredozemnih pirata. Prema napisima Roberta Davisa, između 16. i 19. stoljeća Berberski su pirati zarobili i u roblje prodali čak 1 do 1,25 milijuna Europljana.Davis, Robert. Christian Slaves, Muslim Masters: White Slavery in the Mediterranean, the Barbary Coast and Italy, 1500. – 1800..
Berberski pirati predvodili su napade na američke trgovačke brodove u pokušajima da dobiju otkupninu za živote zarobljenih mornara, a u konačnici su naplaćivali SAD-u i "zaštitu" od budućih napada – dogovor kakav su već postigli s drugim raznim europskim zemljama.Rojas, Martha Elena. ""Insults Unpunished" Barbary Captives, American Slaves, and the Negotiation of Liberty." Early American Studies: An Interdisciplinary Journal. 1.2 (2003.): 159. – 86. Prije Sporazuma u Parizu kojim su se SAD formalno odcijepile od Velike Britanije, američki brodovi nalazili su se pod patronatom Francuske tijekom trajanja Revolucije zahvaljujući potpisanom Ugovoru o savezništvu (1778. – 1783.). Premda se u tom ugovoru Berberske države ne spominju imenom, njegovi određeni članci spominju zajedničke neprijatelje SAD-a i Francuske koji uključuju Berberske države i pirate općenito. Upravo zbog toga su napadi na američke brodove započeli tek nakon završetka Američke revolucije, kada je Vlada SAD-a izgubila zaštitu koju je imala Ugovorom o savezništvu.
Nedostatak zaštite od strane Europljana doveo je do prvog napada na američki trgovački brod nakon Sporazuma u Parizu. Dana 11. listopada 1784. godine marokanski pirati napali su jedrenjak Betsey.Battistini, Robert. "Glimpses of the Other before Orientalism: The Muslim World in Early American Periodicals, 1785. – 1800." Early American Studies: An Interdisciplinary Journal. 8.2 (2010.): 446. – 74. Španjolska vlada pregovarala je oko oslobođenja broda i posade, ali je također i ponudila savjet SAD-u kako izaći na kraj s Berberskim državama. Savjet je bio da SAD redovno počnu plaćati danak kako bi spriječile daljnje napade na svoje trgovačke brodove. Tadašnji američki Ministar vanjskih poslova Thomas Jefferson odlučio je poslati izaslanike u Maroko i Alžir kako bi oni pokušali dogovoriti uvjete i puštanje na slobodu zarobljenih pomoraca koji su se u to vrijeme nalazili u Alžiru.Parton, James. "Jefferson, American Minister in France." Atlantic Monthly. 30.180 (1872.): 405. – 24. Maroko je bila prva država Berberske obale koja je potpisala pakt sa SAD-om dana 26. lipnja 1786. godine. Potpisanim paktom službeno su okončani svi marokanski piratski napadi na buduće američke trgovačke brodove. Specifičan je bio članak 6 u kojem je jasno naznačeno da će se svaki američki mornar koji bude zarobljen od strane Maroka ili bilo koje druge Berberske države, a bude držan u bilo kojem marokanskom gradu odmah osloboditi i nalaziti pod zaštitom Marokanske države.Miller, Hunter. United States. Barbary Treaties 1786. – 1816: Treaty with Morocco June 28 and July 15, 1786. The Avalon Project, Yale Law School.
Američki diplomat u Alžiru, drugoj najvećoj Berberskoj obalnoj državi, nije bio toliko uspješan kao onaj u Maroku. Alžir je započeo s piratskim napadima na SAD dana 25. srpnja 1785. godine napadom na škunu Maria te škunu Dauphin tjedan dana kasnije.Battistini, str. 450. Sve četiri Berberske države zahtijevale su otkupninu u iznosu od 660 tisuća dolara (svaka). Međutim, izaslanici su imali budžet od svega 40 tisuća dolara s kojima su trebali postići mir.Parton, str. 413. Diplomatski pregovori kojima se trebala pronaći razumna suma kojom bi se oslobodili zatočeni mornari teško su napredovali. Zbog toga su posade škuna Maria i Dauphin ostale u zatočeništvu preko cijelog jednog desetljeća i uskoro se pridružile posadama ostalih brodova koje su bile zarobljene od strane Berberskih država.Rojas, str. 176.
Godine 1795. Alžir je sklopio dogovor kojim je oslobođeno 115 američkih mornara za sumu od preko milijun dolara. Ova suma iznosila je jednu šestinu kompletnog američkog budžeta,Rojas, str. 165. a bila je tražena i kao danak kako bi se spriječili daljnji piratski napadi Berberskih država. Daljnje tražbine isplate danka u konačnici su dovele do oformljavanja američkog odjela ratne mornarice 1798. godineBlum, Hester. "Pirated Tars, Piratical Texts Barbary Captivity and American Sea Narratives." Early American Studies: An Interdisciplinary Journal. 1.2 (2003.): 133. – 58. kojim bi se spriječili daljnji napadi na američke brodove i završila ekstremno velika potražnja novaca od strane Berberskih država.
Razna pisma i svjedočenja zarobljenih mornara opisivala su njihovo zatočeništvo kao oblik ropstva, premda se zatočeništvo Berberskih država razlikovalo od onoga kojeg su u to doba prakticirale SAD i razne zemlje Europe.Rojas, str. 168. – 169. Zatočenici Berberskih država mogli su se domoći bogatstva i imovine te stvoriti status koji je nadilazio onaj tipičnih robova. Jedan takav primjer bio je James Leander Cathcart koji se uzdigao do najviše pozicije kojeg je jedan Katolički rob mogao dostići u Alžiru te postao savjetnik alžirskom begu odnosno kralju.Rojas, str. 163. Međutim, većina zatočenika ipak je bila prisiljena na težak fizički rad te se borila s lošim uvjetima života koji su uključivali učestalu izloženost štetočinama i raznim bolestima. Kako je glas o njihovom tretmanu došao do SAD-a putem priča oslobođenih zatočenika ili pisama, Amerikanci su počeli vršiti pritisak na vlastitu Vladu od koje su zahtijevali hitne akcije kojima bi se spriječili daljnji piratski napadi na američke brodove.
U ožujku 1785. godine Thomas Jefferson i John Adams otišli su u London kako bi pregovarali s izaslanikom iz Tripolija, Ambasadorom Sidijem Hajiem Abdrahamanom (ili Sidi Haji Abdul Rahman Adja). Kada su se raspitali u vezi "izgovora za izazivanje rata s nacijom koja im nije učinila ništa nažao", ambasador je odgovorio:
U Kuranu je napisano da su svi oni koji nisu priznali Proroka griješnici te da kao takvi zaslužuju pljačku i zatočeništvo; svaki će mussulman koji bude ubijen u ovom ratovanju sigurno otići u raj. Također je rekao da onaj tko prvi zakorači na palubu ima pravo na jednog roba više od ostalih te da svaki mornar koji sudjeluje u napadu na neprijateljske brodove u obje ruke drži bodeže te jedan u svojim ustima zbog čega obično oni koji budu napadnuti odmah mole za milost.
Jefferson je o razgovoru izvijestio tadašnjeg Ministra vanjskih poslova Johna Jaya koji je prenio ambasadorove komentare i ponudu Kongresu. Jefferson je tvrdio da će plaćanje danka samo ohrabriti daljnje napade. Premda se John Adams slagao s Jeffersonom, on je vjerovao da su tadašnje okolnosti prisiljavale SAD da plaćaju danak sve dok ne bude izgrađena adekvatna mornarica. SAD su upravo završile iscrpljujući rat što je samu državu ostavilo u velikom dugu. Federalne i anti-federalne snage raspravljale su o potrebama zemlje i uvođenju poreza. Jeffersonovi Demokrati-Republikanci vjerovali su da se budućnost zemlje nalazi u proširenju na zapadno područje kontinenta te da nastavak trgovine Atlantikom prijeti daljnjim odlijevanjem novaca i energije na nepotrebne ratove Staroga svijeta.. SAD su Alžiru platile otkupninu i nastavile plaćati iznos od milijun dolara jednom godišnje sljedećih 15 godina za mirnu plovidbu američkih brodova ili povratak američkih taoca. Plaćanje iznosa od milijun dolara za otkupnine i danak piratskim državama označavalo je otprilike trošak od 10% ukupnog prihoda SAD-a 1800. godine.United States Federal State and Local Government Revenue, Fiscal Year 1800., in $ million, usgovernmentrevenue.com.
Jefferson je nastavljao s prijedlozima o prestanku davanja danka, uz sve veću potporu Georgea Washingtona i ostalih. Uz oformljavanje Američke mornarice 1794. godine te povećanja ratne moći na moru postalo je moguće da Amerika počne odbijati plaćati danak premda se do sada već stvorila navika koju je bilo teško promijeniti.
Objava rata i pomorska blokada Netom prije Jeffersonove inauguracije 1801. godine, Kongres SAD-a donio je pomorski zakon prema kojem je, između ostalog, dopušteno dodjeljivanje šest fregati koje će biti popunjene i kojima će biti upravljano onako kako odredi sam Predsjednik SAD-a. U slučaju objave rata Berberskih država, ti brodovi poslužit će "obrani naše trgovine i kažnjavanju njihove drskosti potapljanjem, spaljivanjem i uništavanjem njihovih brodova gdjegod oni budu pronađeni".Woods, Thomas (7. srpnja 2005.) Presidential War Powers, LewRockwell.com Na dan Jeffersonove predsjedničke inauguracije 1801. godine, Yusuf Karamanli, paša iz Tripolija, zatražio je 225 tisuća dolara danka od nove administracije. Godine 1800. državni prihodi iznosili su nešto malo više od 10 milijuna dolara. Stavljajući u praksu svoja dugogodišnja uvjerenja, Jefferson je odbio platiti traženi iznos. To je kao posljedicu izazvalo objavu rata Paše 10. svibnja 1801. godine protiv SAD-a i to ne putem formalnih pisanih dokumenata već tradicionalnim berberskim putem koji je uključivao uništavanje koplja američke zastave ispred američkog konzulata. Provincije Alžir i Tunis nisu slijedile primjer svog saveznika iz Tripolija.
Kao odgovor Jefferson je poslao tek nekolicinu brodova kako bi zaštitili američke brodove i građane protiv potencijalne agresije, ali je inzistirao na tome da niti jedan brod nije ovlašten Ustavom, bez prethodnog odobrenja Kongresa, za prelazak linije obrane. Premda Kongres nikada službeno nije glasovao u vezi objave rata, ovlastili su Predsjednika da naredi svojim kapetanima da zarobe sve brodove i dobra koji pripadaju Paši iz Tripolija. Tako se američka eskadrila pridružila švedskoj flotili pod vodstvom Rudolfa Cederströma u blokadi Tripolija budući su Šveđani bili u ratu s Tripolitancima još od 1800. godine.
Dana 31. svibnja 1801. godine komodor Edward Preble otputovao je u Messinu (Sicilija) na dvor Kralja Ferdinanda IV iz Kraljevine Napulj. Zatražio je pomoć i dobio dobrog saveznika. Iako je Kraljevina u to vrijeme ratovala s Napoleonom, Ferdinand je Amerikance opskrbio ljudima, namirnicama, topovskim brodovima, obrtnicima i čamcima te odobrio korištenje luka u Messini, Syracuseu i Palermu za pomorsku bazu iz koje će krenuti operacije protiv Tripolija, lučke tvrđave koju je u to vrijeme branilo 150 komada teškog topništva s preko 25 tisuća vojnika te potpomognutu flotom od 10 jedrenjaka s dvije katarke, dvije škune s po osam topova svaka, dvije velike galije i 19 topovnjača.Tucker, Glenn. Dawn like Thunder: The Barbary Wars and the Birth of the U.S. Navy. Indianapolis, Bobbs-Merrill, 1963. str. 293.
Dana 1. kolovoza 1801. godine škuna Enterprise kojom je upravljao poručnik Andrew Sterret porazila je gusarski brod Tripoli nakon žestoke, ali jednostrane bitke.