230px|mini|desno|Zastava Baskije Baski (baskijski: Euskaldunak) su autohtona etnička skupina uglavnom nastanjuju Baskiju- područja Španjolske i Francuske uz Atlantski ocean (Biskajski zaljev). Njihova povijest, dakle, povezana je sa španjolskom i francuskom poviješću i s povijesti mnogih drugih prošlih i sadašnjih zemalja, osobito u Europi i Americi, gdje je velik broj njihovih potomaka ostao vezan za svoje svoje korijene, okupljajući se oko baskijskih klubova.
Podrijetlo
Prvi povijesni spomeni minijatura|drevna plemena uz biskajski zaljev: baskijska plemena su označena crvenim slovima a keltska plavima U 1. stoljeću, grčki povjesničar Strabon napisao je da su sjeverni dijelovi onog što je sada Navara (Nafarroa na baskijskom) i Aragona naseljeni plemenom koje je zvao Vascones. Unatoč očiglednoj etimološkoj povezanosti Vascones i suvremenog imena Baska, ne postoji doseljedan dokaz da su Vascones preci modernih Baska niti da su govorili jezikom koji je evoluirao u moderni baskijski, iako to snažno sugeriraju kako povijesno dosljedni toponimi tog područja i nekoliko osobnih imena na nadgrobnim spomenicima koji datiraju iz rimskog razdoblja.
Tri različita naroda su naseljavali teritorij današnje baskijske autonomne zajednice: Varduli, Caristii i Autrigones. Povijesni izvori ne navode jesu li ova plemena povezana sa Vascones i/ili Aquitani.
Područje gdje je potvrđeno prisustvo jezika povezanog s baskijskim iz ranog razdoblja je Gaskonja u Francuskoj, sjeverno od današnje Baskije, čiji su drevni stanovnici, Aquitani, govorili jezik srodan baskijskom. (Izumrli akvitanski jezik ne treba miješati s gaskonskim, romanskim jezikom koji se govori u Akvitaniji od srednjeg vijeka.)
U srednjem vijeku, naziv Vascones i njegove izvedenice se proširio na sve govornike baskijskog jezika.
Prapovijest:glavni pogled
Iako se malo zna o pretpovijesti Baska prije razdoblja rimske okupacije zahvaljujući poteškoćama u identificiranju dokaza za određene kulturne tragove, glavni pogled danas jest da baskijsko područje pokazuje znakove arheološkog kontinuiteta od orinjasijenskog razdoblja.
Mnoga baskijska arheološka nalazišta, uključujući špiljske nastambe kao što je Santimamiñe, pružaju dokaze za kontinuitet od orinjasijenskih vremena pa sve do željeznog doba, neposredno prije rimske okupacije. Stoga se ne može isključiti mogućnost da je barem dio od tih istih ljudi nastaviio živjeti na tom području tijekom trideset tisućljeća.
Neki znanstvenici su tumačili baskijske riječi aizto 'nož' i aizkora 'sjekira' kao izvdenice od aitz 'kamen', što su su uzimali kao dokaz da baskijski jezik datira iz kamenog doba.http://books.google.hr/books?id=oQpfod-EQDsC&pg=PT32&redir_esc=y Kurlansky, Mark (11 March 2011). Basque History Of The World. Knopf Canada. str. 32. . Retrieved 14 May 2013. Međutim, kamen je bio napušten u kalkolitiku, a aizkora (varijante axkora, azkora) ponekad se smatra da se radi o posuđenici iz latinskog asciola; usp. španjolski: azuela, katalonski: aixol.Francisco Javier Oroz Arizcuren, "Miscelania Hispánica", Pueblos, lengua y escrituras en la Hispania prerromana (Salamanca, Spain: Salamanca UP, 1999), 502.
Genetički dokazi
Visoka koncentracija Rh- među Baskima (najviša na svijetu), već je uzeta kao pretpostavka o starosti i nedostatku primjese u baskijskom genskom bazenu i prije pojave moderne genetike, koja je potvrdila to gledište. Godine 1990. Luigi Luca Cavalli-Sforza objavio svoja otkrića prema kojem je jedna od glavnih europskih autosomnih komponenti, PC 5, tipična baskijska osobina za koju se vjeruje da je došla migracijom istočnih naroda tijekom neolitika i metalnog doba.http://books.google.hr/books?id=j00kUja-eysC&redir_esc=yhttp://web.archive.org/web/20061205101830/http://mbe.oxfordjournals.org/content/21/7/1361.full X kromosoma mikrosatelitahttp://genome.cshlp.org/content/8/12/1289.full Također, čini se da ukazuju na to da su Baski najizravniji potomci prapovijesnih zapadnih Europljana. Među Baskima je pronađen najveći postotak "zapadnih europskih gena", ali je pronađen također u visokoj razini među susjednom populacijom, jer su i oni izravni potomci istih ljudi. Međutim, istraživanja mitohondrijske DNK su bacila sumnju na tu teoriju.http://onlinelibrary.wiley.com/doi/10.1046/j.1529-8817.2005.00170.x/abstract;jsessionid=D81D46D1AA809DAD9C1ED10E03DF107C.f02t03http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC1523212/pdf/1471-2164-7-124.pdf
Alternativne teorije
Sljedeće alternativne teorije o pretpovijesnom podrijetlu Baski su sve imali sljedbenike na neko vrijeme, ali su odbačene od strane mnogih znanstvenika i ne predstavljaju stajalište konsenzusa:
Baski su neolitski doseljenici: Prema ovoj teoriji, prethodnik baskijskog jezika možda je stigao prije oko 6.000 godina s unaprijeđenom poljoprivredom. Jedini arheološki dokazi koji bi mogao djelomično potvrditi tu hipotezu bi bili oni za područje doline Ebro. Baski su stigli zajedno s Indo-Europljanima: teorija povezana s nekim nedokazanim jezičnim hipotezama koje uključuju baskijski i neke kavkaske jezike u jednu veliku obitelj jezika. Čak da takva baskijsko-kavkaska veza postoji, ona bi trebala biti previše u dubini da bi bila relevantna za indoeuropske migracije. Osim keltske prisutnosti u Ebro dolini tijekom kulture polja sa žarama, arheologija daje malo podrške za ovu hipotezu. Baskijski jezik sadrži neke određene keltske ili druge indoeuropskih tuđice, osim onih prenesenih putem latinskog ili romanskih jezika kroz povijest. Baski kao iberijska podgrupa: Na temelju povremenog korištenja iberijskog alfabeta od strane Baska u antici i Julija Cezara koji opisuje A Akvitance kao Iberijce. Očigledna sličnosti između nedešifriranog iberijskog jezika i baskijskog također je navedena, ali teorija ne uzima u obzir da dosadašnji pokušaji odgonetavanja iberijskog pomoću baskijskog nisu uspjeli.
Baskija u prapovijesno doba Paleolitik minijatura|karta Franko-kantabrijske regije Prije oko 35.000 godina, u zemlje koje su sada Baskija, zajedno sa susjednim područjima kao što su Akvitanija i Pirineji, doseljavaju se kromanjonci, koji postupno raseljavaju ranije doseljeno neandertalsko stanovništvo regije. Naseljenici su sa sobom donijeli orinjasijensku kulturu. U ovoj fazi, Baskija je bila dio arheološke franko-kantabrijske regije koja se protezala sve od Asturije do Provansi. Duž cijele ove regije, koja je prošla slična kulturna zbivanja s nekim lokalnim varijacijama, orinjasijenu kulturu uspješno su zamijenile gravetinska, solutreanska i magdalenijenskaa kultura. Osim orinjasijena, one su izgleda sve nastale u franko-kantabrijskoj regiji, što sugeriraju nikakvi valovi imigracije u regiji tijekom paleolitika. U sklopu današnje Baskije, nasavanje je bilo ograničena gotovo isključivo na atlantsko područje, vjerojatno zbog klimatskih razloga. Važna baskijska nalazišta iz tog doba su:
Santimamiñe (Biskaja): gravetinska, solutreanski i magdalenski ostaci, zidna umjetnost Bolinkoba (Biskaja): gravetinska i solutreanska Ermitia (Gipuskoa): solutrean and magdalenska Amalda (Gipuzkoa): gravetinska i solutreanska Koskobilo (Gipuskoa): orinjasijena i solutreanska Aitzbitarte (Gipuskoa): orinjasijena, gravetinska, solutreanski i magdalenski ostaci, zidna umjetnost Isturitz (Donja Navara): gravetinska, solutreanski i magdalenski ostaci, zidna umjetnost Gatzarria (Soule): aorinjasijena, gravetinska
Epipaleolitik i neolitik Na kraju ledenog doba, magdalenijska kultura ustupila je pred azilijanskom kulturom. Lovci su se okrenuli od velikih životinja prema manjem plijenu, a ribolov je postao važna gospodarska djelatnosti. Južni dio Baskije je prvi put naseljen u tom razdoblju. Postupno, neolitičke tehnologije počele su izbijati s mediteranskih obala, prvo u obliku izoliranih keramičkih predmeta (Zatoia, Marizulo), a kasnije s uvođenjem uzgoja stada ovaca. Kao i u većini atlantske Europe, taj prijelaz sporo napreduje. U dolini Ebro su pronađena potpunija neolitička nalazišta. Antropometrijska klasifikacija ostataka sugerira mogućnost nekih sredozemnih kolonizacije ovog područja. Slične situacije nalaze se u Akvitaniji, gdje su doseljenici možda stigli preko Garonne.
U drugoj polovici 4. tisućljeća prije Krista, pojavila se megalitska kultura na cijelom području. Sahranjivanja postaju kolektivna (možda obiteljska ili rodovska) i prevladava dolmena, dok su špilje također iskorisštavane na nekim mjestima. Za razliku od dolmena mediteranskog bazena koji pokazuju sklonost za koridorima, u atlantskom području oni su uvijek jednostavne komore.
Bakreno i brončano doba minijatura|cromlechi u Okabeu, Donja Navara Upotreba bakra i zlata, te zatim i drugih metala, nije počela u Baskiji do cca 2500. S dolaskom metala, pojavila su se prva gradska naselja. Jedan od najznačajnijih gradova na račun svoje veličine i kontinuiteta bio je La Hoya u južnoj Álavi, koja je možda služio kao poveznica, a možda i trgovačko središte, između Portugala (Vila Nova de São Pedro kultura) i Languedoca (skupina Treilles ). Istodobno, špilje i prirodna skloništa ostaju u uporabi, posebice u Atlantskoj regiji.
Bezukrasna keramika nastavlja iz neolitika pa do dolaska kulture Bell pehara sa svojim karakterističnim stilom keramike, koja se uglavnom nalazila oko doline Ebro. Izgradnja megalitskih struktura nastavila se do kasnog brončanog doba.
U Akvitaniji, naznačajnija je bila prisutnost Artenacijske kulture, kulture strijelaca koja se brzo proširila preko zapadne Francuske i Belgije iz svoje domovine u blizini Garonne c. 2400.
U kasnom brončanom dobu, dijelovi južne Baskije došli su pod utjecaj kulure Cogotas I s iberske visoravni.
Željezno doba U željezno doba, nositelji kulture polja urni slijedili su uzvodno rijek Ebro do južnih rubova Baskije, što je dovelo do osnivanja halštatske kulture; To se podudara s početkom indoeuropskih, posebno keltski utjecaja u regiji. U Baskiji, naselja se sada pojavljuju uglavnom na mjestima teškog pristupa, vjerojatno iz obrambenih razloga, i imaju razrađene sustave obrane. Tijekom ove faze, poljoprivreda naizgled postaje važnija od stočarstva. U ovom su se razdoblju najvjerojatnije pojavile nove megalitne strukture, (kamen krug) ili cromlechi i megaliti tj. Menhiri.
Rimska vlast Po dolasku Rimljana u današnju jugozapadnu Francuske, Pireneje i njihov prag prema Kantabriji, teritorij je bio okupiran od strane brojnih plemena, od kojih su većina bila ne-indoeuropska (priroda drugih je ostala nejasna, primjerice Caristii). Vascones pokazuju najveću sličnost s današnjim Baskima, ali dokazi upućuju na narode srodne baskijskom koji se protežu oko Pirineja i do Garonne, o čemu svjedoči Cezar u svojoj knjizi "De Bello Gallico, "Akvitanijski natpisi" (osobna imena i imena bogova) te nekoliko ojkonima.
Većinu akvitanskih plemena je pokorio Kras, vojskovođa Julija Cezara, 65 godine prije Krista. Međutim, prije toga osvajanja (kojeg očito slavi toranj Urkulu), Rimljani su došli do gornje Ebro regije početkom 2. stoljeća prije Krista, na rubove baskijskog teritorija (Calagurris, Graccurris). Pod Pompejem u 1. stoljeću prije Krista, Rimljani su se stacionirali i osnovali Pompaelo (suvremena Pamploni, Iruñea na baskijskom), ali rimska vladavina se nije konsolidirala do vremena cara Augusta. Njegovo slabljenje je dobro pogodovala Baskima, dopuštajući im zadržavanje svojih tradicionalnih zakona i vodstvo. Romanizacija je ograničen na zemlje u današnjoj Baskiji bliže Atlantiku, dok je bila intenzivnija na mediteranskom slijevu. Opstanak zasebnog baskijskog jezika često se pripisuje činjenici da je Baskija slabo razvijana od strane Rimljana.
Postojalo je značajno rimsko prisustvo u garnizonu Pompaelo, gradu južno od Pirineja osnovanom i imenovanom po Pompeju. Osvajanje tog područja dalje na zapad slijedilo je žestoke rimske napade protiv Kantabra (vidi: Kantabrijski ratovi). Postoje arheološki ostaci iz tog razdoblja garnizona koji je štitio trgovačke rute duž rijeke Ebro, te duž rimske ceste između Asturice i Burdigale.