Vladimir Lukarić (Rijeka, 22. siječnja 1939.- Rijeka, 11. siječnja 2022.Novi List pristupljeno 11. siječnja 2022) bivši je hrvatski trener, nogometaš i reprezentativac. Prvi nogometni reprezentativac u bogatoj povijesti HNK Rijeka.Novi list Igor Duvnjak: Životna priča legendarnog riječkog nogometaša: "Žao mi je što nisam igrao na SP-u u Čileu" 6. siječnja 2020. (pristupljeno 7. siječnja 2020.)
Igračka karijera Vladimir Lukarić počeo je svoju nogometnu karijeru u mladim momčadima NK Crikvenice. U Crikvenici je bio još kao dječak, a našao se i u ondašnjim Srpskim Moravicama gdje je bio tri godine bio u domu, u internatu. U Crikvenici je bio u zlatnim godinama crikveničkog nogometa kad su bili u gornjem domu druge lige i kad je klub imao brojne navijače koji su ih pratili. Došao je poziv s Kantride te je u dogovoru s ljudima iz kluba prešao u Rijeku, u kojoj su tada među ostalima bili igrač i poslije trener Stojan Osojnak te trener Vladimir Beara. Rijeka je tad sredinom 1960-ih bila snažna i u usponu (Rijeka Jantoljaka, Milevoja, Mugošu, Radakovića, Šangulina, Vrankovića, Lukarića, Tomljenovića, Gulina, Naumovića i Vukoje), prekinuvši monopol »velike četvorke«, dva put je bila četvrta (1964. i 1965.) a jednom im je izmaknulo drugo mjesto, iza Partizana, kasnije finalista Kupa prvaka. U Rijeci je pružio sjajne igre i pamti se Lukarićev hat-trick na gostovanju protiv možda najjačeg Dinama ikad, koji je poslije osvojio Kup velesajamskih gradova. U dva navrata u NK Rijeci proveo je ukupno 13 godina i odigrao ukupno u različitim natjecanjima 453 utakmice i postigao 62 pogotka. Dvije godine igrao je i u švicarskoj AC Bellinzoni.
Najčešće igrao na mjestu desnog krila. Bio je sjajan na toj poziciji. Po potrebi je igrao i spojku. Bio je vrlo brz, energičan, sjajna driblinga i odlična centaršuta, a u dvobojima vrlo temperamentan, borben, žustar i neustrašiv. Načinom kako je igrao bio je ispred svog vremena, jer je bio snažno izražena natjecateljskog karaktera u vremenima nogometne romantike.
Lukarićeve utakmice zapazili su izbornici te su ga već kao vrlo mlada pozvali u reprezentaciju. Zajedno s Petrom Radakovićem bio je i prvi reprezentativac iz redova NK Rijeke. Debitirao je 18. lipnja 1961. u Beogradu protiv Maroka (3:2) i time je ušao je klupsku povijest kao prvi reprezentativac s Kantride. Za jugoslavensku reprezentaciju odigrao šest utakmica i postigao jedan pogodak. Jedini pogodak postigao je u svom drugom nastupu 19. rujna 1962. u Beogradu u pobjedi 5:2 protiv Etiopije, a zadnji reprezentativni nastup imao je 4. rujna 1965. u Moskvi protiv SSSR-a (0:0).
Premda je igrama to zaslužio, nije nastupio na Svjetskom prvenstvu 1962. godine. Poput mnogih nogometaša Hrvata i k tome iz hrvatskih klubova teško je nalazio stalno mjesto u reprezentaciji Jugoslavije, gdje su na njihovim mjestima prednost imali čak i osrednji igrači iz srbijanskih klubova. Nije uopće otputovao s reprezentacijom u kojoj mu je bio suigrač Radaković i ostali. Na Lukarićevoj poziciji nastupio je neki Šijaković za kojeg je Joško Skoblar ocijenio da nije bio na zadovoljavajućoj kvalitetnoj razini.
Trenerska karijera Kao trener uglavnom je bio vezan za NK Rijeku, gde je trenirao sve uzraste, a od 1989. do 1991. bio je i trener prve momčadi. Vodio i momčadi u okolici Rijeke: NK Buje, NK Crikvenica i NK Pomorac Kostrena.
Bio je pomoćni trener Dražanu Jerkoviću 17. listopada 1990. godine u Zagrebu, u prvoj povijesnoj prijateljskoj utakmici hrvatske nogometne reprezentacije od uspostave neovisnosti protiv reprezentacije SAD-a, u kojoj je Hrvatska pobijedila 2:1. U Jerkovićevom je stožeru bio i na utakmici na Kantridi 22. prosinca s Rumunjskom (2:0).
Izvori
Vanjske poveznice Statistika u jugoslavenskoj reprezentaciji (srp.)
Kategorija:Hrvatski nogometni treneri Kategorija:Nogometaši HNK Rijeke Kategorija:Treneri HNK Rijeke Kategorija:Jugoslavenski nogometni reprezentativci Kategorija:Životopisi, Rijeka Kategorija:Životopisi, Crikvenica