Faust Vrančić (tal. Fausto Veranzio, lat. Faustus Verantius, mađ.: Verancsics Faustus; Šibenik, 1. siječnja 1551. – Venecija, 20. siječnja 1617.) bio je hrvatski polihistor, jezikoslovac, izumitelj, diplomat, inženjer, svećenik, biskup. Jedan je od najznačajnijih Hrvata svih vremena.Mladen Urem, Plemenita obitelj Draganić - Vrančić iz Pirovca, Sušačka revija, broj 70/71, 2010., klub-susacana.hr, pristupljeno 11. srpnja 2017.
Početno humanističko obrazovanje stječe u Požunu kod očeva brata Antuna Vrančića, uglednoga diplomata, humanista, nadbiskupa ostrogonskoga i primasa Ugarske, a zatim u Padovi studira filozofiju i pravo. U Hrvatskoj se Vrančić nakon dugih godina zaborava sve više istražuje i spominje. Godine 1969. medaljon s njegovim likom (rad K. Angeli-Radovanija) ugrađen je na rektorski lanac Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatski sabor je 1992. godine ustanovio Državnu nagradu tehničke kulture Faust Vrančić, 1993. godine postavljeno je njegovo poprsje (K. Angeli-Radovani) u Parku skulptura velikana hrvatskog prirodoslovlja i tehnike u Tehničkome muzeju u Zagrebu, u Šibeniku se održava godišnja kulturna manifestacija Dani Fausta Vrančića. Vrančiću su tijekom stoljeća pridavali i druga podrijetla, pa su ga obilježavali kao Talijana, mađarskoga matematičara i slično. Njegove su izume pripisivali drugima, pa tako i njegov padobran Leonardu da Vinciju.
Potkraj 16. stoljeća Vrančić je pripremio knjigu s crtežima svojih ili prerađenih tuđih izuma, te njihovim opisima. Ta je knjiga tiskana u dvije inačice (vjerojatno izdanja), koje se razlikuju uglavnom po naslovnicama i broju jezika kojima su strojevi opisani: Novi strojevi Fausta Vrančića Šibenčanina (lat. Machinae novae Fausti Verantii Siceni), bez mjesta i godine izdanja, s opisima strojeva na latinskom i talijanskom jeziku (procjenjuje se da je izdana u Firenci 1595.), i Novi strojevi Fausta Vrančića Šibenčanina, opisani latinskim, talijanskim, španjolskim, francuskim i njemačkim (lat. Machinae novae Fausti Verantii Siceni cum declaratione Latina Italica Hispanica Gallica et Germanica). Ni na tom izdanju nema godine, a pretpostavlja se da je to 1615. ili 1616. godine. Knjiga sadrži 49 bakropisa velikoga formata na kojima je 56 različitih konstrukcija. Crteži su lijepi i pregledni, rađeni u perspektivi. Tehnička rješenja obuhvaćaju uređenje riječnih tokova, mostove, satove, mnogobrojne mlinove, preše, strojeve za mlaćenje i čišćenje žitarica, zaprežna kola, organizaciju posla i drugo (ne i ratne strojeve), te su uglavnom namijenjeni olakšavanju ljudskoga rada primjenom rada teglećih životinja, te energije vodenih tokova ili vjetra. U njihovim opisima Vrančić navodi jesu li to izvorne zamisli, ili se zasnivaju na zamislima ili konstrukcijama drugih. Sve su konstrukcije fizički i tehnički izvedive, dane kao savjeti za praktičnu uporabu. Vrančićeva djela pretiskana su uz komentare u posljednjem desetljeću 20. stoljeća.
Životopis 220px|desno|mini|Faust Vrančić mini|desno|220px|Homo volans ili leteći čovjek – Vrančićev nacrt padobrana 220px|mini|desno|Faust u muzeju u Šibeniku desno|mini|220px|Konstrukcija visećeg (lančanog) mosta Fausta Vrančića
Faust Vrančić najvažniji je konstruktor i tehnički pisac u Hrvata na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. Rođen je 1551. godine u Šibeniku, u obitelji Mihovila Vrančića i Katarine, rođene u plemićku obitelj Dobrojević.Vladimir Muljević, Faust Vrančić: prvi hrvatski izumitelj, Hrvatska zajednica tehničke kulture, Zagreb, 1998. , str. 17. Osim Fausta imali su još četvero djece. Vrančići su bili ugledna šibenska plemićka obitelj koja se spominje već u 14. stoljeću, a čiji su se preci doselili u Šibenik iz Bosne.Tomislav Pavičić, Rodoslovlje obitelji Vrančić s naglaskom na Antuna i Fausta Vrančića, Zadarska smotra 2, 2015., str. 32., ogranakmaticehrvatskeuzadru.hr, pristupljeno 11. srpnja 2017. Na njegov je život osobito utjecao stric, biskup Antun Vrančić (1504. – 1573.), koji ga je uzeo k sebi u Ugarsku na odgoj i školovanje, a potom (1568. – 1569.) ga poslao na studij u Padovu i Veneciju. Ondje je Vrančić pokazao iznimno zanimanje za filozofiju, fiziku i matematiku. Nakon studija, vratio se u Šibenik 1571. godine, ali je ubrzo ponovno otišao stricu u Ugarsku, gdje se bavio znanstvenim radom.Vladimir Muljević, Faust Vrančić: prvi hrvatski izumitelj, Hrvatska zajednica tehničke kulture, Zagreb, 1998. , str. 17. - 18. Godine 1575. primljen je u članstvo hrvatske bratovštine sv. Jeronima u Rimu.
Za upravitelja biskupskih dobara u Veszprému u Ugarskoj postavljen je 1579. godine. Postavši tajnikom kralja Rudolfa II., 1579. godine, Vrančić započinje temeljitije studirati prirodne znanosti i tehniku. Na dvoru se svakodnevno susreće s nizom istaknutih znanstvenika onog doba, između ostalih s astronomima Tychom Bracheom i Johannesom Keplerom, graditeljem Jacopom de Stradom... što ostavlja jak utjecaj na njegov rad. Godine 1581. bio je imenovan tajnikom rimsko-njemačkog cara i hrvatsko-ugarskoga kralja Rudolfa II., koji je na dvoru na Hradčanima u Pragu okupio mnoge ugledne europske umjetnike, znanstvenike i graditelje onoga doba (Tycho Brahe, Johannes Kepler, Jacopo Strada i drugi). U tom se okruženju Vrančić kretao sve do 1594. godine, kada je napustio Hradčane. Godine 1594. napušta dužnost dvorskog tajnika u Pragu te živi malo u Šibeniku, a uglavnom u Veneciji.Vladimir Muljević, Faust Vrančić: prvi hrvatski izumitelj, Hrvatska zajednica tehničke kulture, Zagreb, 1998. , str. 21. Godine 1595. izdao je petojezični rječnik (latinski, talijanski, njemački, hrvatski i mađarski jezik) pod naslovom Rječnik pet najuglednijih jezika Europe (Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae). U tome rječniku je 5.411 abecedno poredanih latinskih riječi uz koje su u stupcima riječi ostalih jezika. U to se vrijeme termin "dalmatinski" rabio za slavenski jezik kojim se govorilo između Jadranskoga mora i rijekâ Dunava i Save i ne treba ga miješati s izumrlim dalmatskim jezikom koji je bio romanskoga podrijetla. Vrančićev stupac hrvatskih riječi prvi je hrvatski rječnik uopće i sadrži oko 3.800 hrvatskih riječi. U Pragu je 1605. godine Petr Loderecker, s Vrančićevim dopuštenjem i svesrdnom pomoći,Lodereckerov rječnik , nsk.hr, pristupljeno 21. siječnja 2017. priredio drugo izdanje ovog rječnika, prošireno s češkim (Bohemice) i poljskim jezikom (Polonice), pod naslovom Rječnik sedam različitih jezika (Dictionarium septem diversarum linguarum), kojom prigodom je i "dalmatinski" naveden pod hrvatskim imenom. "Dalmatia", "Dalmata", "Dalmatice" zamjenjuje "Harvatska zemlja", "Harvat", "harvacki".Mirko Tomasović, Raspre i rasprave, Matica hrvatska, Zagreb, 2012., , str. 16. U prilogu Rječnika Vrančić je dao otisnuti i Popis dalmatinskih riječi koje su Mađari prihvatili (Vocabula Dalmatica quae Ungri sibi usurparunt), koji sadrži riječi koje su iz hrvatskoga prešle u mađarski jezik. Ovaj je rječnik načinio snažan utjecaj na pravopis kako hrvatskoga tako i mađarskoga jezika, u kome su prihvaćeni Vrančićevi prijedlozi za uporabu ly, ny, sz i cz. To je također bio i prvi rječnik mađarskoga jezika, a doživio je četiri izdanja: u Mletcima (1595.), Pragu (1605.), Bratislavi (1834.) i Zagrebu (1971.). Vrančićevo djelo objavljeno pretiskom 1971. godine, popraćeno je pogovorom Ljudevita Jonkea i postupkom obrata izrađenim "Hrvatsko-latinskim rječnikom", čiji je autor Valentin Putanec. Izrada obrata bila je dalekovidan potez, jer je na temelju tako predstavljene hrvatske građe ustanovljeno da je anonimni rječnik "Slavoslovlje dalmatinsko-talijansko" iz poznatoga Rkp. 194 knjižnice Male braće u Dubrovniku predstavlja hrvatsko-talijanski obrat iz Vrančića, dopunjen određenim brojem neovisnih natuknica. Autorstvo se toga rukopisa i danas smatra neutvrđenim, što dokida atribuciju Kašiću.
Od 16. travnja 1598. godine Vrančić djeluje u Mađarskoj kao biskup od Chanda, te nakon što se je zaredio, kraljevski tajnik za poslove Ugarske i Transilvanije.Vladimir Muljević, Faust Vrančić: prvi hrvatski izumitelj, Hrvatska zajednica tehničke kulture, Zagreb, 1998. , str. 27. Pošto mu je rano umrla supruga Marieta,Vladimir Muljević, Faust Vrančić: prvi hrvatski izumitelj, Hrvatska zajednica tehničke kulture, Zagreb, 1998. , str. 18. zaredio se, 20. prosinca 1600. godine. Nezadovoljan državnom službom napustio je kraljevski dvor 1605. godine, te je ušao u Kongregaciju sv. Pavla u Rimu, u red barnabita. Na svom materinskom jeziku, koji je Vrančić smatrao "najljepšim" i nazivao ga "dalmatinskim", napisao je Život nikoliko izabranih divic (Rim, 1606.), gdje se daju hagiografski životopisi opatica šibenskoga samostana Sv. Salvatora, prvenstveno svetica osobito štovanih u hrvatskim krajevima uz jadransku obalu. Napisao je i kratak spis o slavenskim jezicima i narodima, u kome navodi svoje shvaćanje srednjojužnoslavenskoga dijasustava: Dalmatinski, Hrvatski, Srpski ili Bosanski – jere sve ovo jedan jezik jest – ima riči i slova...koja se lahko izgovaraju. Odrekavši se 1608. godine biskupske časti, nastavio je borbu protiv reformacije. U Rimu je radio i na svojoj novoj knjizi o strojevima, za što je 1614. godine dobio povlasticu od francuskoga kralja Luja XIII., a 1615. godine od toskanskoga vojvode Cosima II. de’ Medici.
Machinae novae