Vladimir Brodnjak (Zagreb, 16. prosinca 1922. – Zagreb, 8. ožujka 1992.), bio je hrvatski jezikoslovac, novinar, leksikograf i prevoditelj.
Životopis Vladimir Brodnjak rodio se je u Zagrebu 1922. godine u obrtničkoj obitelji u tzv. "donjoj" Ilici.Boro Pavlović, Poezija Vladimira Brodnjaka, str. 263., u: Taj Hrvatski, prir. Ante Selak, Školske novine, Zagreb, 1992., Osnovnoškolsko obrazovanje stekao je u rodnome gradu. Drugu klasičnu gimnaziju polazio je i završio u Zagrebu i 1941. godine upisao se je na Filozofski fakultet u Zagrebu gdje je studirao slavistiku-hrvatski jezik i hrvatsku književnost. Posljednje dvije godine Drugoga svjetskog rata prekinuo je studij i služio u domobranskim jedinicama, a jedno vrijeme bio je vojni bjegunac i ilegalac.Vladimir Brodnjak, Druga strana medalje: zapisi iz dnevnika na rubu rata, Školske novine, Zagreb, 1996., , Bilješka o piscu, str. 234. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata nastavio je studij a potom je išao na "dosluženje" vojnoga roka u Sarajevo.Vladimir Brodnjak, Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika, 2. nepromijenjeno izd., Školske novine, Zagreb, 1992., , Bilješka o piscu, str. 631. Godine 1950. Vladimir Brodnjak zaposlio se je kao novinar i lektor u Vjesnikovoj kući. Dvije godine nakon toga, 1952. godine, zaposlio se je u nakladničkome poduzeću "Kultura" (poslije preimenovano u "Naprijed") gdje je radio sljedećih 35 godina, sve do umirovljenja, kao lektor, urednik biblioteke Svjetski klasici, redaktor, te kao književni prevoditelj prevodeći djela s francuskoga i njemačkoga jezika.Nataša Bašić i Tatjana Brodnjak, O stotoj obljetnici rođenja Vladimira Brodnjaka (Zagreb, 16. prosinca 1922. – Zagreb, 8. ožujka 1992.), hkv.hr, 15. prosinca 2022., pristupljeno 28. svibnja 2023. Radeći u "Naprijedu" bavio se i razlikama između hrvatskoga jezika i srpskoga jezika te je destljećima skupljao građu, evidentirao razlike, tumačio ih, ispisivao rukom na kartice i slagao ih za svoje životno djelo, najopsežniji hrvatski razlikovni rječnik, kapitalni Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika, u 632 stranice. Taj rječnik koji je objavljen 1991. godine sadržava 40.000 različitih riječi i izvedenica između ta dva jezika.Miro Modrinić, Institut Brodnjak, str. 265., u: Taj Hrvatski, prir. Ante Selak, Školske novine, Zagreb, 1992.,
Umro je u Zagrebu 8. ožujka 1992. godine, nakon duge i teške bolesti.
Djela Velika Epohina enciklopedija aforizama, (redakcija Vladimir Brodnjak et al.), Epoha, Zagreb 1968. (2. izd. Prosvjeta, Zagreb, 1977., 3. izd. Prosvjeta [etc.], Zagreb, 1978., 4. izd. Prosvjeta [etc.], Zagreb, 1984.) Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika, Školske novine, Zagreb, 1991. (2. nepromijenjeno izd. 1992., 3. nepromijenjeno izd. 1993., 4. nepromijenjeno izd. 1998.) Rječnik razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika, Školske novine-Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1992. (džepno izd., pripremio Ivo Klarić) Posmrtno Druga strana medalje: zapisi iz dnevnika na rubu rata, (roman), ur. Ivan Rodić, Školske novine, Zagreb, 1996.
Prijevodi Nepotpun popis: Romain Gary, Odjeća bez ljudi, Zora, Zagreb, 1956. Jacques Lanzmann, Američki štakor, Zora, Zagreb, 1962. Ferdinand Lallemand, Pitejev brodski dnevnik, Epoha, Zagreb, 1963. (supr. Dušanka Radimir) Alexandre Dumas, Grof Monte Kristo, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1964. Charles Morazé i suradnici, Devetnaesto stoljeće: 1775-1905. Dio 3, Kulturni uspon u Evropi, Naprijed, Zagreb, 1976. Charles Morazé i suradnici, Devetnaesto stoljeće: 1775-1905. Dio 3, Svjetovi na prekretnici, Naprijed, Zagreb, 1976. (V. Brodnjak i suradnici) Alexandre Dumas, Grof Monte Christo, Globus media, Zagreb, 2004.
Bilješke "(...) Na kratak razgovor je nerado pristao, jer "u knjizi je sve rečeno" i "ja se ne želim hvaliti". — U "Naprijedu" smo pedesetih godina - odgovara Brodnjak na pitanje kako je sve počelo - u biblioteci "Svjetski klasici 19. stoljeća" puno prevodili služeći se i radovima srpskih prevodilaca. U to je doba još bila na snazi ustavna odredba o četirima službenim jezicima u Jugoslaviji (srpskom, hrvatskom, slovenskom i makedonskom), a kroatiziranje srpskih tekstova je još bio zakonit posao. Tako sam bilježio sve leksičke, sintaktičke i stilističke osobitosti srpskoga jezika, ispisivao ih na listiće želeći napraviti priručnik za "čitanje s razumijevanjem" srpskih književnih djela. Nakon desetak "srpskih" knjiga koje su mu prošle kroz ruke, Vladimir Brodnjak uviđa da tzv. srbizama ima vrlo mnogo i da će to biti obiman i ozbiljan posao. A taj se posao u međuvremenu, zahvaljujući promjeni političke klime - u kojoj je sada mogao živjeti samo srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezik - pretvorio u "kontrarevolucionarnu rabotu". Sasvim razumljivo ako se čak i od sveučilišnih profesora moglo čuti da "nacionalisti poturaju tezu da postoje dvije varijante našeg jezika, hrvatska i srpska, a to nije točno". Brodnjaka sve to potiče da svoj savjetnik za čitanje srpskih književnih tekstova proširi na rječnik. Na pravi dvojezični rječnik srpskog i hrvatskog književnog jezika. (...)"Sineva Pasini, Dobri duh jednog rječnika, str. 170.-171., u: Taj Hrvatski, prir. Ante Selak, Školske novine, Zagreb, 1992., Roman je pronađen u Brodnjakovoj rukopisnoj ostavštini. "Riječ je o proturatnoj anegdotalnoj prozi vezanoj uz novačanje nekoliko stotina hrvatskih sveučilištaraca 1943., koji su kao hrvatski domobrani trebali završiti obuku za časnička zvanja njemačke vojske u Senningenlageru kraj gradića Stockeraua."
Izvori
Kategorija:Hrvatski jezikoslovci Kategorija:Hrvatski novinari Kategorija:Hrvatski prevoditelji Kategorija:Hrvatski leksikografi Kategorija:Životopisi, Zagreb