Miheil Gelovani (gru. მიხეილ გელოვანი, rusificiran kao Михаи́л Гео́ргиевич Гелова́ни, Larusia, 6. siječnja 1893. – Moskva, 21. prosinca 1956.) bio je gruzijsko-sovjetski filmski i kazališni glumac i redatelj, poznat po brojnim prikazima Staljina u svojim filmovima.
Životopis mini|desno|Nagrada za filmsku umjetnost SSSR-a Rani život Miheil Gelovani je izravni potomak stare gruzijske kneževske obitelji Gelovani.Grebelskii Dumin, Lapin, str. 80. Glumačku karijeru započeo je u kazalištu u Batumi tijekom 1913. godine. 1919. i 1920. pohađao je dramsku školu u Tiflisu. Nakon završetka dramske škole postaje član glumačke postave u Rustaviju, gdje je glumio u gradskom kazalištu pune dvije godine. Od 1923. radi kao glumac i redatelj u "Goskinprom film studio", najvećem i najsnažnijem filmkom poduzeću u cijeloj Gruziji,Leontiuk Torchinov, str. 146. koja je nakon Prvog svjetskog rata postala dio Sovjetskog saveza. Na filmskoj sceni debitirao je 1924. u filmu "Tri života".Afanaseev Yutkevich, str. 92. Još iste godine se preselio u armeniski dio SSSR-a, gdje je radio kao filmski redatelj. Uz svoj filmski rad, nastavljao se pojavljivati u kazalištu, a glumio je u Kutaisiu i Bakuu. 1936. vratio se glumačkom ansamblu kazališta u Rustaviju i ondje ostao tri godine.Prokhorov. str. 160. Prijeratni život 1938. prvi put je prikazan film "Velika zora" u kojoj je Gelovani tumači ulogu Staljina, za kojeg je dobio odlikovanje crvenog reda (eng. Order of the Red Banner of Labour, rus. Орден Трудового Красного Знамени) 1. veljače 1939. i Staljinovu nagradu 1941. Nakon te uloge, Gelovani je postao filmski sinonim za Staljina, te ga je glumio u dvanaest filmova do Staljinove smrti.Rappaport, str. 40 Takvu ulogu uspio je izgraditi na fizičkoj sličnosti sa Staljinom, građom tijela, a vrlo brzo je i savladao njegov način govora.Beumers, str. 96 Navodno je i sam Staljin obožavao gledati Gelovania kao svoje utjelovljenje, posebice zato što je imitirao njegov glas "do savršenstva", bez obzira na svoje gruzijske korijene.Taylor. str. 228 Odličnom dikcijom i vještim govorenjem ruskog prikazao je ulogu Staljina 12 puta, čime je ušao u Guinessovu knjigu rekorda kao "glumac koji je najviše puta tumačio ulogu jedne povijesne osobe."Robertsons, str. 105 Kada se sastao s glavnim tajnikom najvećeg državnog filmskog poduzeća, tajnik ga je uzrujano pitao: "Temeljito sam vas promatrao... Ne gubite vrijeme, zar ne?"Montefiore, str. 517 Gelovanijeva filmska karijera umnogome je pridonijela jačanju Staljinova kulta ličnosti, a Staljin ga je i sam nazivao jednim od "najvjernijim i najodanijim sljedbenikom".Plamper, Heller, str 228.-229. Geloveli je pridonio pozitivnom prikazivanju Staljina, baš kao što je Sergej Eisenstein u filmu "Ivan Grozni".Dobrenko, str. 59 Poslijeratni uspjesi Iako je zbog svoje uloge Staljina osovjio publiku diljem SSSR-a, u svom drugom filmu nije glumio Staljina, da ga ne bi prikazali smrtnikom. "Spring Taylor, str. 164 Od 1942. – 1948. bio je član glumačke postave u Moskovskom kazalištu, gdje je tumačio sporedne uloge. Krajem Drugog svjetskog rata vraća se ulozi Staljina, te je i za sljedeće uloge dobivao razne pohvale i nagrade. Svojom uvjerljivom glumom Staljina, kritičari su ga prozvali "Arhitektom Staljinove pobjede".Youngblood, str. 95 U poslijeratnim filmovima (Zavjet, Pad Berlina, Nezaboravna 1919. godina) Staljina je prikazao u ulozi vođe i osloboditelja ruskog naroda, "Ruskog živog Boga".Boobeyer, str. 113 Za uloge filmovima Obrana Tsarytsyna, Pad Berlina i Zavjet dobio je tri Staljinove nagrade, te titulu najboljeg umjetnika u SSSR-u. Nakon Staljinove smrti 1953., Gelovani je više puta odbijen za uloge u drugim filmovima, zbog već izgrađenog "Staljinovog kulta".Zaleski, str. 146. Do 1956. glumio je u Moskovskom kazalištu (rus. Государственный театр киноактёра), gdje je također glumio u mnogobrojnim ruskim povijesnim dramama. Andreas Klib zapisao je da je "Gelovani završio svoj život vrlo skromno, bolje rečeno jadno". Umro je 21. prosinca 1956. u 63. godini života. Pokopan je na groblju Novodevichy uz svoju ženu Ludmilu.Mikheil Gelovani - novodevichiynecropol.ru Dolaskom Nikite Hruščova na vlast većina scena i filmova u kojem je glumio Staljina bile su izbrisane i zabranjene, čime je Gelovanijevo ime pomalo zaboravljeno.
Filmografija Glumačke uloge Godina Film 1924. Tri života 1925. Jahač s divljeg zapada (eng. Rider from the Wild West) 1926. Deveti val (eng. The Ninth Wave) 1927. Dva lovca (eng. Two hunters) 1927. Zli duh (eng. Evil Spirit) 1931. Zabit (eng. Out of the Way!) 1934. Doviđenja (eng. Good-bye) 1934. The Last Masquerade 1937. The Return of Maxim 1937. Dolina naranči (eng. Orange Valley) 1938. Čovjek s pištoljem (eng. The Man with the Gun) 1938. Velika zora (eng. The Great Dawn) 1939. Lenjin 1918. (eng. Lenin in 1918) (scene izbrisane) 1939. The Vyborg Side 1940. Sibirci (eng. Siberians) 1941. Valery Chkalov (scene izbrisane) 1942. Obrana Tsaritsyna (eng. The Defense of Tsaritsyn) 1946. Zavjet (eng. The Vow) (zabranjen) 1949. Pad Berlina (eng. The Fall of Berlin) (zabranjen) 1953. The Fires of Baku (scene izbrisane) 1952. Rudari Dona (eng. Miners of the Don) 1952. Nezaboravna 1919. godina (eng. The Unforgettable Year 1919) (zabranjen) 1953. Jambyl Jabayev 1953. Neprijateljski vihori (eng. Hostile Whirlwinds) (scene izbrisane)
Redateljski rad Godina Film 1927. Zli duh (eng. Evil Spirit) 1929. Pobjeda mladih (eng. Youth Wins) 1931. Deed of Valour 1931. Rasna istina (eng. True Caucasian)
Izvori
Literatura S. V. Dumin, P. Kh Grebelskii, V. V. Lapin, Dvorianskie Rody Rossiiskoi Imperii: Kniazʹia Tsarstva Gruzinskogo, IPK Vesti (1994.) Aleksandr Prokhorov, Great Soviet Encyclopedia (Volume 6), Collier Macmillan Publishers (1982.) Valeri Torchinov, Alexei Leontiuk. Vokrug Stalina: Istoriko-Biograficheskii Spravochnik, Filologicheskii Fakultet Sankt-Peterburgskogo Universitet (2000.) Helen Rappaport, Joseph Stalin: A Biographical Companion., ABC-CLIO (1999.) . Birgit Beumers. A History of Russian Cinema, Berg Publishers (2009.) . Sergei Yutkevich, Yuri Afanaseev, Kino: Entsiklopedicheskii Slovar, Soviet Encyclopedia (1987.) . Klaus Heller, Jan Plamper, Personality Cults in Stalinism, Vandenhoeck & Ruprecht (2004.) Evgeni Dobrenko, Stalinist Cinema and the Production of History: Museum of the Revolution, Edinburgh University Press (2003.) . Denise J. Youngblood, Russian War Films: On the Cinema Front, 1914-2005, University Press of Kansas (2007.) . Richard Taylor, Film propaganda: Soviet Russia and Nazi Germany, I.B. Tauris (1999.) . Simon Sebag Montefiore, Stalin - The Court of the Red Tsar, Phoenix London (2004.) . Philip Boobbyer, The Stalin Era. Springer Verlag (2000.), . Richard Taylor, D. W. Spring. Stalinism and Soviet Cinema, Routledg (1993.) . Patrick Robertsons, The Guinness Book of Movie Facts & Feats', Abbeville Press (1991.) . Konstantin Zaleski, Imperiia Stalina: Biograficheskii entsiklopedicheskii slovar'', Veche (2000.) .
Vanjske poveznice Miheil Gelovani na IMDb-u Miheil Gelovani - kino-teatr.ru. Miheil Gelovani - russiancinema.ru Miheil Gelovani - kinosozvezdie.ru.
Kategorija:Gruzijski filmski umjetnici Kategorija:Gruzijski scenski umjetnici
Kategorija:Kazališni glumci Kategorija:Filmski redatelji