Obrana Petrinje je skup borbenih aktivnosti koje su poduzele hrvatske snage početkom velikosrpske agresije na Hrvatsku radi obrane grada Petrinje. Zbog slabe naoružanosti hrvatskih snaga, još uvijek nepovoljnog međunarodnog okružja, velike nadmoći u tehnici i ljudstvu velikosrpskih osvajača, snažne pete kolone odnosno brojnih pobunjenika, grad je pao u ruke osvajača.
Uvodne okolnosti Hrvatske su policijske snage bili novouvježbani pripadnici na tečaju Prvi hrvatski redarstvenik.Prvi hrvatski redarstvenik , Udruga veterana SJP Alfa Zagreb, tekst nedatiran i nepotpisan. Pristupljeno 13. rujna 2016.
Rujna 1990. godine legalne hrvatske vlasti uspostavile su policijsku postaju na kojoj su na ploči postaje istaknuli hrvatski državni grb koji su, kao i svaki hrvatski grb, antidemokratske i velikosrpske snage nazivale ustaškim. Na to su se Srbi iz Petrinje i okolnih sela naseljenih Srbima okupili i pobunili. Oružano su napali hrvatsku policijsku postaju i pokušali uzeti oružje iz nje. Ovaj je odmetnički ispad suzbijen. Iznimna hrabrost petrinjskih policajaca odigrala je tu veliku ulogu, kao i ispomoć postrojbe iz Zagreba koja je došla pomoći petrinjskim kolegama.rž: 21. rujna 1991. Petrinja – okupacija i zločini u gradu, narod.hr, 21. rujna 2015.
29. studenoga 1990. pripadnici MUP-a Hrvatske uhitili u Dvoru na Uni Željka Ražnjatovića, zvanog Arkan, i priveli istražnom sucu u Zagrebu.
5. siječnja 1991. tzv. SUP Krajine obavijestio MUP Republike Hrvatske da su policijske postrojbe Knina, Obrovca, Benkovca, Gračaca, Donjeg Lapca, Titove Korenice, Dvora na Uni, Gline, Kostajnice i Vojnića ušli u sastav tzv. SUP-a Krajine. Ova je objava najavila zakuhavanje stanje oko Petrinje, jer su obližnja Glina, Hrv. Kostajnica i Vojnić ovime proglašeni za pobunjeničko područje. 28. siječnja 1991. tzv. Srpsko nacionalno vijeće i Izvršno vijeće SAO Krajine donijeli odluku da se SAO Krajina razdružuje od Republike Hrvatske i ostaje u Jugoslaviji. 15. veljače 1991., Borislav Mikelić, predsjednik Poslovodnog odbora "Gavrilovića", poslije visoki dužnosnik pobunjeničke paradržave, podnio neopozivu ostavku.
1. travnja 1991. tzv. Izvršni savjet nacionalnog vijeća SAO Krajine donio Odluku o pripojenju Krajine Republici Srbiji, te da na njenom teritoriju važe zakoni republike Srbije i Ustav SFRJ, a 1. svibnja na konstituirajućoj sjednici "Skupštine SAO Krajine" najavljen referendum o pripajanju Srbiji, 4. svibnja oklopne postrojbe došle u Dvor na Uni, 11. svibnja Ustavni sud Republike Hrvatske proglasio je referendum "SAO Krajine" o pripojenju Srbiji neustavnim, no 16. svibnja tzv. Skupština SAO Krajine donijela jednoglasno Odluku o pripojenju Srbiji.
Pretkraj proljeća i početkom ljeta 1991. JNA je otvoreno pomagala srpske pobunjenike u Hrvatskoj.rž: Kontekst ratova za vojarne: razoružavanje teritorijalne obrane Hrvatske, uvođenje embarga i otvoreni napad JNA, narod.hr, 15. rujna 2014., pristupljeno 26. listopada 2015.
8. lipnja pripadnici četničko-terorističkih postrojba, izvršili su napad na naselja Hrvatsku Dubicu, Bačin, Cerovljane, Predore i okolna mjesta, provodeći teror nad civilnim pučanstvom, pri čemu su ubili više desetaka hrvatskih državljana.
25. lipnja Hrvatski sabor je usvojio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Zajedno s Hrvatskom neovisnost je proglasila i Slovenija. Istog dana "martićevci" napali Dvor na Uni, a 26. lipnja U ranim jutarnjim satima, u 4.45 sati započinje prva agresija srbočetnika na sisačko-banijskoj regiji napadom naoružanih paravojnih neprijateljskih skupina na policijsku postaju hrvatske policije u Glini, a istog dana pobunjenici u Dvoru proglasili "ratno stanje" i mobiliziranje za JNA. 27. lipnja u Bosanskom Grahovu proglašeno ujedinjenje Bosanske krajine i SAO Krajine i o tome donesena Deklaracija.
Kad je JNA napala Sloveniju, razmatrala se mogućnost napada Hrvatske na JNA, kao pomoć savezniku Sloveniji. Zapovjednik ZNG-a i ministar obrane general Martin Špegelj zagovarao je neka se poduzme opći hrvatski napad na vojarne JNA, a na sjednici VONS-a poduprio ga je samo Stjepan Mesić. Predsjednik RH Franjo Tuđman odbio je taj prijedlog. On i njegovi istomišljenici bili su uvjereni da vodstvo JNA takvo nešto čeka, čime bi dobilo kvazilegitimitet za napad na Hrvatsku, za koju bi to bilo pogibeljno, s obzirom na to da je bila razoružana predajom oružja Teritorijalne obrane ondašnje SR Hrvatske Jugoslavenskoj narodnoj armiji 23. svibnja 1990.
Srpnja i kolovoza 1991. JNA se sve otvorenije stavlja na stranu velikosrba, upadljivo opstruira svaku akciju hrvatske policije oponašanjem tampon-zone između hrvatske policije i srpkih pobunjenika, premda JNA po zakonu uopće nije imala mandat za te stvari, nego policija. Svaka takva akcija po pravilu je spašavala srpske pobunjenike od poraza, razoružavanja i uhićenja. Na taj je način JNA činila svojevrsni državni udar, jer je ignorirala legalne vlasti države Hrvatske (kako je bila definirana još u SFRJ) a stavljala se na stranu pobunjenika, ometavši rad policije, civilnih vlasti, uz to zloporabivši oružanu silu koju je imala. Tog srpnja i kolovoza velikosrbi proganjaju i ubijaju hrvatsko stanovništvo u petrinjskoj okolici: Hrastovica, Kraljevčani, Hrvatski Čuntić, Bjelovac i druga mjesta.Hrvatski leksikon A-K, Naklada Leksikon u suradnji s LZMK, Zagreb, 1996., natuknica Domovinski rat, str. 268., . Od događaja u blizini Petrinje, na zemljovidu Banijskog bojišta 1991-92. stoji oznaka za masovni zločin tik istočno od Petrinje, jugozapadno od Hrastovice i istočno od Hrvatskog Čuntića.am: Obilježena masovna grobnica hrvatskih civila i branitelja na petrinjskom podučju, narod.hr, 12. lipnja 2015."Na tom su mjestu potkraj srpnja 1991. godine, nakon zatočeništva, velikosrpski agresori ubili četvoricu hrvatskih civila – Antuna Kardaša, Petra Pavić, Peru Likovića i Nikolu Nogića, pripadnika civilne zaštite Zvonka Govorčinovića, te dvojicu hrvatskih branitelja Petra Nogića i Davora Pavlovića, sve s kostajničkog i glinskog područja."Hrvatski leksikon A-K, Naklada Leksikon u suradnji s LZMK, Zagreb, 1996., natuknica Domovinski rat, str. 268., "Novi četnički masakr banijskih seljaka dogodio se u Kraljevčanima i Bjelovcu."
2. srpnja Napadnuta policijska postaja u Kozibrodu (općina Dvor na Uni).
15. srpnja JNA tenkovima napala je postaju ispostave MUP-a RH te Kraljevčane. Stanovnici Hrvatskog Čuntića, Kraljevčana, Dragotinaca i Prnjavora uputile se u zbjeg prema Petrinji. Tijekom zbjega bili su izloženi jakom mitraljeskom i minobacačkom paljbom. Stigli su u Petrinju, gdje je privremeno utočište našlo oko 800 žitelja iz tih sela. 25. srpnja prometna odsječenost Petrinje sve je veća. Na više je mjesta minirana pruga Sisak Predgrađe - Petrinja - Karlovac, kolodvori oštećeni zbog čega je potpuno prekinut promet tom prugom. Željeznička veza prema Sisku potrajala je do 18. kolovoza. Sutradan, 26. srpnja JNA je napala u obližnjoj Glini postaju MUP-a RH u Jukincu, dijelu Gline u smjeru Petrinje, nastanjen Hrvatima. Zbog sigurnosti pučanstva i intenziteta napada, MUP i ZNG su se evakuirali preko Rijeke Gline ka G. i D. Viduševcu. Tako je Petrinja ostala okružena i s jugozapadne strane. 29. srpnja Petrinja je ostala neizravnim putem postala dodatno prometno odsječena. Susjedni Sisak odsječen je prema Sunji. Na pruzi Sisak predgrađe - Sunja - Bosanski Novi te Sunja - Novska dolazi do potpunog prekida prometa: pruga je minirana na više mjesta između Sunje i Hrvatske Kostajnice te Šaša i Jasenovca; na više mjesta oštećeni su ili opljačkani elektrotehnički uređaji.
25. kolovoza sigurnosni uvjeti još su bili takvi da je predsjednik RH Franjo Tuđman mogao obići prvu crtu bojišnice u Peckima kod Petrinje, sam grad Petrinju, Sisak i Hrvatsku Kostajnicu. Organizatori obrane bili su Đuro Brodarac i Ivan Bobetko koji su tad podnijeli izvješće o stanju na bojišnici i organizaciji obrane. 31. kolovoza JNA napala industrijsku zonu Siska, u neposrednom susjedstvu Petrinje.
Tijek borbe Nakon etničkog čišćenja u okolici i stvaranja strateški očišćenog okružja s druge strane rijeke, paravojne postrojbe pobunjenih Srba, četničke postrojbe iz Srbije i jugokomunistička JNA kojom su upravljali Srbi napali su Petrinju.
Borbe su izbile 2. rujna. Petrinju je JNA napala iz svog tenkovskog garnizona pod zapovjedništvom Tarbuka, prije rujanske mirovne konferencije o Jugoslaviji, bitaka za vojarne i istjeka moratorija na hrvatsko proglašenje neovisnosti.
Iz vojarne u Petrinji izašli su tenkovi i oklopna vozila koja su ušla u središte grada, nakon čega je uslijedila paljba iz istih i rušenje svega na što su nailazili. Hrvatske su vlasti mobilizirali radi pojačanja obrane pozvale u pričuvu ZNG-a sve muškarce u dobi od 18 do 50 godina. Hrvatski branitelji najjače su se odupirale na Taborištu, Peckima i drugim točkama koje su bile prilaz gradu.
Potpukovnik Tarbuk u 12,18 sati zaprijetio hrvatskim snagama i naredio ispaljivanje pet do šest granata prema vili "Gavrilović". Time je počinio otvoreni napad JNA na grad i mještane Petrinje, tijekom kojega je grad pretrpio jedno od najvećih razaranja u svojoj povijesti. Borbe su trajale do 19,50 sati. Tenkovskim projektilima. razarani su dj. vrtić, crkva sv. Lovre, srednjoškolski centar, općinski sud, zgrada Općine, nekoliko privrednih objekata među kojima radionica "Slavijatransa", silos hrane "Gavrilovića", tvornica obuće, zgrada bolnice, te više stambenih i stambeno - poslovnih zgrada. U sisačku bolnicu dovezeno je 11 civila i trojica pripadnika ZNG-e; poginuli su Nikola Lokner i Stjepan Bučar.