mini|Mussolinijeva zastava mini|Zastava Nacionalne fašističke stranke u Italiji Fašizam (od tal. fascio - „svežanj“) oblik je radikalnog autoritarnog nacionalizmaTurner, Henry Ashby, Reappraisals of Fascism. New Viewpoints, 1975. str. 162. States fascism's "goals of radical and authoritarian nationalism".Larsen, Stein Ugelvik, Bernt Hagtvet and Jan Petter Myklebust, Who were the Fascists: Social Roots of European Fascism, str. 424, "organized form of integrative radical nationalist authoritarianism" koji je nastao u ranom 20. stoljeću u Europi. Pod utjecajem nacionalnog sindikalizma, prvi fašistički pokreti pojavili su se u Italiji oko Prvoga svjetskog rata, u opoziciji prema komunizmu, socijalizmu, liberalnoj demokraciji i, u nekim slučajevima, tradicionalnom konzervativizmu. Najpoznatiji primjer je Kraljevina Italija pod vodstvom Benita Mussolinija.
Fašizam nije bio samo politički, nego i kulturni projekt, gdje su – u velikoj mjeri slijedeći estetske vizije koje je formirao talijanski pjesnik Gabriele d'Annunzio – proturječni utjecaji onovremene međuratne tehnologije, militarizma, borbe za prava radnika i općenito siromašnih i zapostavljenih slojeva stanovništva povezani s talijanskim nacionalnim projektom na način koji je pretendirao cjelovito (tj. totalitarno) obuhvatiti cijeli narod, u kojemu bi "država", "vlast" i "društvo" postati neodvojivi, na način koji bi posve uklonio društvena proturječja.
Nakon Drugog svjetskog rata samo je mali broj političkih stranaka i skupina sebe otvoreno opisivao kao fašističke i izrazom se često pogrdno služe politički protivnici. Izrazi neofašizam i postfašizam danas se često koriste za opisivanje stranki krajnje desnice s ideološkim sličnostima i korijenima u fašističkim pokretima 20. stoljeća. Iako se fašizam uobičajeno stavlja na ekstremnu desnicu tradicionalnog političkog spektra, sami fašisti i neki komentatori su tvrdili da je takva klasifikacija neadekvatna.Roger Griffin. Fascism. Oxford, England, UK: Oxford University Press, 1995. str. 8, 307. Aristotle A. Kallis. The fascism reader. New York, New York, USA: Routledge, 2003. Str. 71 Valja opaziti da su fašističke stranke u pravilu – radničke stranke, da se brinu za prava i interese radništva i promoviraju socijalne programe za široke slojeve stanovništva. Talijanski književnik Umberto Eco razvio je koncept ur-fašizma kao skup netolerantnih tendencija oko kojih se u pogodnim uvjetima mogu "koagulirati" netolerantne autoritarne politike.
Fašisti su se u svojoj namjeri ujedinjenja naroda putem totalitarne države koja će provesti masovnu mobilizaciju,Grčić, Joseph. Ethics and Political Theory (Lanham, Maryland: University of America, Inc, 2000) str. 120Blamires, Cyprian, World Fascism: a Historical Encyclopedia, Volume 1 (Santa Barbara, California: ABC-CLIO, Inc., 2006) str. 140–141, 670. redovno koristili jednu avangardnu stranku koja predvodi revolucionarne promjene i uspostavlja jednostranački sustav s ciljem preustroja vlasti i društva po načelima fašističke ideologije.Eatwell, Roger, Fascism: a History (Allen Lane, 1996) str. 215. Neprijateljski prema liberalnoj demokraciji i prema komunizmu, fašistički su pokreti dijelili zajednička obilježja, uključujući etatizam, kult ličnosti, nacionalizam i militarizam. Fašizam gleda na političko nasilje, rat i imperijalizam kao sredstva za postizanje nacionalne obnove.
Fašistička ideologija konzistentno zaziva glavnost države. Fašizam je posuđivao teorije i terminologije iz socijalizma, ali ih je primjenjivao na što je on vidio kao značajniju borbu od klasne – onu između naroda i rasa. Stoga se, prema Rogeru Griffinu, fašizam usredotočuje na razrješenje sukoba između klasa unutar nacije.Griffin, Roger. The Nature of Fascism (New York: St. Martins Press, 1991) str. 222–223. Zagovara mješovito gospodarstvo, u kojem se državno i privatno vlasništvo nadopunjavaju s glavnim ciljem postizanja autarkije, koja bi trebala osigurati nacionalnu samodostatnost i neovisnost kroz protekcionističku i intervencionističku ekonomsku politiku.
Početci: Mussolinijeve grupe vojnih veterana u Milanu, talijanske paravojne postrojbe koje zauzimaju hrvatsku Rijeku 23. ožujka 1919. godine su u Milanu osnovani "Fasci Italiani di combattimento" (približno: "Talijanski borbeni snopovi") kojima je na čelo stao Benito Mussolini, uspješni novinski urednik koji je od 1912. do početka I. svjetskog rata uređivao službeno glasilo Socijalističke partije Italije Avanti! (sjedište redakcije tog lista je 1912. god. bilo premješteno iz Rima u Milano, u kojem je bilo više industrijskog radništva, koje su socijalisti smatrali svojom prironom "bazom"). Nakon što se Mussolini1914. god. politički razišao s vodstvom te stranke, on je u Milanu pokrenuo vlastiti ratnohuškački Il Popolo d'Italia, uz novčanu potporu britanske obavještajne službe. U Mussolinijevom časopisu je 6. srpnja 1919. god. objavljen i politički program novog udruženja, koji je predlagao neke reforme političkog sustava (uvođenje općeg prava glasa, te ukidanje gornjeg doma talijanskog parlamenta uz istodobno biranje parlamentarnog tijela u kojemu bi predstavnici zanatlija i stručnjaka donosili zakone), te se zauzima za ozbiljne reforme radi zaštite radnika: propisivanje 8-satnog radnog vremena, minimalne plaće, sudjelovanja radnika u odlučivanju o tehničkom ustroju poduzeća i povjeravanje komunalnih djelatnosti udruženjima radnika, te smanjenje dobi za odlazak u mirovinu sa 65 na 55 godina. Također su se fašisti zalagali za nacionalizaciju imovine Crkve, oporezivanja zarade iz proteklog rata s 85% i uvođenje progresivnog oporezivanja imovine "kojom će se postići djelomična eksproprijacija bogatstva". Pozivali su se na ratne veterane, te su koristili amblem arditskih (elitno pješaštvo za probijanje utvrđenih neprijateljskih linija) postrojbi. Kao politička stranka fašisti izlaze na parlamentarne izbore u studenom 1919. godine, ali ne uspijevaju zadobiti naklonosti birača: niti jedan njihov kandidat nije bio izabran u parlament. Neki analitičari će komentirati da im je politički program bio previše ljevičarski i da su predstavljali tek lošu kopiju veće Socijalističke partije Italije.
Međutim u međuvremenu Mussoliniju bliski talijanski pjesnik (već tada vrlo slavni) Gabriele d'Annunzio staje na čelo razvojačenih talijanski vojnika - velikim dijelom baš ardita - te od Države SHS oduzima hrvatski grad Rijeku, kojega pobjedničke Sile Antantne nisu bile namijenile Italiji. Nakon što je vojno zauzeo Rijeku, d'Annunzio (kasnije: general talijanske vojske i knez Kraljevine Italije) ondje 1920. godine osniva prvu fašističku državu, pod nazivom Talijanska regencija Rijeke (tal. Reggenza Italiana del Carnaro), U toj je državici d'Annunzio nastojao povezati ljevičarski sindikalizam, svoja vlastita estetska nagnuća, militarizam i ekstremistički nacionalistički naboj. Kako je u talijanskom javnom mnijenju onoga doba postojalo malo osoba s tako snažnim odobravanjem i idealizacijom, kakve je uživao pjesnik Gabriele d'Annunzio, i malo stvari koje su izazivale tako snažne i jednodušne emocije kao pitanje područja koje je Italija ulaskom u I. svjetski rat nastojala zadobiti na istočnoj strani Jadrana, idealizirana priča o "najtalijanskijem gradu Rijeci" u kojoj vlada jednodušno talijansko domoljublje (pred prijetnjom "slavenskih barbara") i idealizirana vlast umjetnika (u opreci s Austro-ugarskim i slavenskim nazadnjaštvom), pod zaštitom najjunačkijih talijanskih vojnika (ardita, koji će biti jezgrom fašističkih squadri, koje će u potpunosti nastojati posvojiti njihovu vojničku supkulturu) – snažno se dojmila velikog broja Talijana onoga doba, i postala općim mjestom kasnije službene talijanske politike i kulture pod Mussolinijem.
Fašisti će za d'Annunzija i njegove snage u Rijeci prikupljati po Italiji novčanu pomoć, koja uglavnom neće doći do Rijeke, ali će d'Annunzio poslati dio svojih ardita Mussoliniju u Milano s porukom da se Mussolini njima posluži u predstojećoj političkoj borbi, za što neka se posluži i "dijelom riječkog novca".
Pred nacionalne parlamentarne izbore 1921. god. fašisti - koji s vremenom postaju snaga koja okuplja onaj dio radništva koji se protivi socijalizmu i ne želi u Italiji novu socijalističku revoluciju - pribjegavaju otvorenom političkom nasilju, ponegdje uz prešutno odobravanje državnih vlasti. Tako su primjerice u Istri 7. svibnja 1921. godine spalili fašisti župni ured u Kringi i teško zlostavljali župnika Božu Milanovića, da bi 14. svibnja 1921. - tj. dan prije parlamentarnih izbora - skupina fašista koja je došla na vojnim kamionima polila benzinom i zapalila kuću lokalnog trgovca Petra Burića u nekoliko kilometara udaljenoj Baderni, a u obližnjem selu Pajarima su zapalili kuće Gašpara Heraka i Antuna Heraka; također su zapalili kuće u obližnjem manjem selu Heraki. U vrijeme tog fašističkog nasilja državne su vlasti hrvatskog kandidata na tim izborima Tomu Heraka - uhitile. U drugim dijelovima Istre bilo je slično.Ernest Radetić, "Istarski zapisi", Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1969., str. 285 - 288
Primjer političkog i vojnog avanturizma u Rijeci ("Riječki poduhvat", tal. "Impresa di Fiume"), koji je na jedan romantični način odjeknuo Italijom, postat će - nakon što je talijanska vojska u rujnu 1920. god. silom izbacila d'Annunzijeve ardite iz Rijeke - glavnom inspiracijom i uzorom za "osvajanje države" (tal. "La conquista dello stato"). Sam d'Annunzio će s Mussolinijem surađivati u nelegalnoj okupaciji gradske vlasti u Milanu, gdje fašisti 3. kolovoza 1922. godine silom zauzimaju gradsku vijećnicu i silom prekidaju opći štrajk u gradu - sve uz efektivnu suradnju predstavnika državnih vlasti. Tijekom 1922. god. talijanski socijalisti, te radikalnija Komunistička partija Italije osnovana 1921. god., potiče radnike na opći štrajk i okupaciju tvornica, što svojim terorom sprječavaju fašisti.
Osvajanje državne vlasti U listopadu 1922. godine kreću fašisti u Marš na Rim kao manifestaciju u kojoj je oko 50.000 razvojačenih vojnika uključenih u fašističke squadre ("crnokošuljaša") - čija se organizacija preimenovala u studenom 1921. godine preimenovala u Partito Nazionale Fascista, tj. Nacionalnu fašističku stranku - 28. listopada 1922. godine došli u Rim i ondje od Kralja zahtijevalo da im na upravu preda državu kojoj je prijetila ljevičarska revolucija. Kralj Viktor Emauel III. je minornoj fašističkoj stranci koja je na parlamentarnim izborima 15. svibnja 1921. godine bila osvojila samo 29.549 glasova (0,4 posto glasova na izborima) i samo 2 od 535 mjesta u donjem domu Parlamenta povjerio mandat za sastav vlade. Njihov "Duce" (približno: "Vođa") Mussolini će danu mogućnost spretno iskoristiti, te stati najprije na čelo svih političkih snaga koji su u Italiji protivile socijalističkoj revoluciji, a tijekom nekoliko narednih godina postupno sve druge političke snage gurnuti u stranu i zavesti u Italiji fašističku diktaturu. Kako socijalisti ostaju jedina politička snaga koja se upušta u oštriju antifašističku borbu, 10. lipnja 1924. godine fašisti otimaju i ubijaju njihovog generalnog sekretara Giacoma Matteottija (bila je riječ o otmici i klanju nožem: ubojice nisu objavili svoj identitet); slijede mjeseci teške političke napetosti i fizičkih sukoba socijalista s fašističkom milicijom - koja stranačka formacija diljem Italije od siječnja 1923. godine djeluje kao jedna paralelna paravojna snaga s glavnom zadaćom suzbijanja političke subverzije, plaćena od države. Naposljetku će 3. siječnja 1925. godine Mussolini održati govor u talijanskom parlamentu gdje će deklarirati svoje pravo na vrhovnu vlast i odlučnost da okonča socijalističku subverziju, nakon čega je oduzet mandat socijalističkim zastupnicima u parlamentu; uzima se da je od toga dana Mussolini vladao Italijom kao diktator.