Sir Laurence Olivier (Dorking, 22. svibnja 1907. – Brighton, 11. srpnja 1989.), engleski glumac, redatelj i producent. Jedan je od najslavnijih i najpoštovanijih glumaca 20. stoljeća, zajedno sa svojim suradnicima Johnom Gielgudom, Peggy Ashcroft i Ralphom Richardsonom. Olivier je u kazalištu i na filmu igrao široki raspon uloga, od grčkih tragedija, šekspirijanskih i restoracijskih komedija do modernih američkih i britanskih dramskih komada. Bio je prvi umjetnički direktor Britanskog državnog kazališta, a danas njegova glavna pozornica nosi njegovo ime. Općenito se smatra najvećim glumcem 20. stoljeća, u istoj kategoriji kao David Garrick, Richard Burbage, Edmund Kean i Henry Irving u svojim stoljećima. Četrnaest je puta nominiran za Oscara, s dvjema pobjedama za najboljeg glumca i najbolji film za Hamleta iz 1948., te dvjema počasnim nagradama uključujući statuu i certifikat. Osvojio je i pet Emmyja, od ukupno devet nominacija.
Olivierova karijera kazališnog i filmskog glumca protegla se na više od šest desetljeća u kojima je nastupio u širokom rasponu uloga, od Shakespearova Othella i sir Tobyja Belcha u Dvanaestoj noći do sadističkog nacističkog zubara u Maratoncu. Kao sin anglikanskog svećenika koji je stekao slavu na daskama West Enda, Olivier je postao odlučan kako će svladati Shakespearea, te je s vremenom postao jedan od najistaknutijih šekspirijanskih interpretatora 20. stoljeća. Nastavio je glumiti sve do svoje smrti 1989. Olivier je nastupio u više od 120 kazališnih uloga, uključujući Richarda III., Macbetha, Romea, Hamleta, Othella, Ujaka Vanju i Archieja Ricea u Zabavljaču. Nastupio je u gotovo šezdeset filmova, uključujući Orkanske visove Williama Wylera, Rebeccu Alfreda Hitchcocka, Spartaka Stanleyja Kubricka, Bunny Lake je nestala Otta Premingera, Oh! Kakav krasan rat Richarda Attenborougha, Njuškalu Josepha L. Mankiewicza, Maratoncu Johna Schlesingera, Betsy Daniela Petrieja, Sudaru titana Desmonda Davisa i vlastitim Henriku V., Hamletu i Richardu III. Na film je prenio i svog Othella, s cijelom kazališnom glumačkom postavom. Na televiziji je, između ostalih, nastupio u komadima kao što su John Gabriel Borkman, Dugo putovanje u noć, Mletački trgovac, Mačka na vrućem limenom krovu i Kralj Lear.
1999. ga je Američki filmski institut uvrstio na 14. mjesto najvećih muških filmskih zvijezda svih vremena.
Rani život
Olivier je rođen 1907. u Dorkingu, Surrey, Engleska. Odrastao je u uglednom, strogom i religioznom domu, kojim je dominirao njegov otac, Gerard Kerr Olivier (1869. – 1939.), anglikanski svećenik čiji je otac, Henry Arnold Olivier, bio rektor. Mladi Laurence je utjehu našao u pažnji svoje majke, Agnes Louise Crookenden (1871. – 1920.), te je bio strašno pogođen kad je ona umrla (s 48 godina) kad je njemu bilo samo 12. Richard i Sybille bili su njegovi stariji brat i sestra.
1918. je njegov otac postao svećenik u novoj crkvi u Letchworthu, Hertfordshire, dok je njegova obitelj živjela u Old Rectoryju, sada dijelu St. Christopher Schoola.
Nastupao je u školskom kazalištu, a u prosincu 1924. kao zamjenik i pomoćnik redatelja u manje poznatom komadu Trough the Crack. U travnju 1925. je glumio Lennoxa u Shakespearovu Macbethu i bio pomoćnik direktora kazališta.
Školovao se u St. Edward's School, na sveučilištu Oxford, a u 15. godini je glumio Katherine u školskoj produkciji Shakespearove komedije The Taming of the Shrew (Ukroćena goropadnica), s odličnim kritikama. Nakon što je njegov brat Richard otišao u Indiju, otac je odlučio da će Laurence - ili "Kim", kako ga je obitelj zvala - postati glumac.
Rana karijera
Olivier je nakon toga sa 17 godina počeo pohađati Central School of Dramatic Art. 1926. se pridružio glumačkoj družini Birmingham Repertory. Isprva su mu u kazalištu dodjeljivani beznačajni zadaci, kao što je zvonar, no njegove su uloge s vremenom postale značajnije, a 1937. je nastupao u ulogama kao što su Hamlet ili Macbeth. Tijekom svoje karijere je tvrdio da je njegova gluma bila čista tehnika, dok je prezirao kolege koje su prisvojili 'Metodu' koju je popularizirao Lee Strasberg. Olivier je upoznao i 25. srpnja 1930. oženio Jill Esmond, obećavajuću glumicu, i dobio jednog sina, Tarquina, rođenog 1936.
Olivier međutim u prvom braku od početka nije bio sretan. Obuzdan, kako je on to vidio, svojim religijskin odgojem, Olivier se u svojoj autobiografiji prisjetio razočaranja iz svoje bračne noći, što je kulminiralo njegovo impotencijom. Zauvijek je odbacio religiju i postao ljut na svoju ženu, iako će brak trajati još deset godina.
Filmski debi je ostvario filmom Privremena udovica, te odigrao glavnu ulogu u Žutoj karti; međutim, nije puno cijenio film. Kazališnu slavu je stekao u Privatni životima Noela Cowarda 1930., i u Romeu i Juliji 1935., mijenjajući uloge Romea i Mercutija s Johnom Gielgudom. Olivier se nije slagao s Gielgudovim glumačkim šekspirijanskim stilom te bio izritiran činjenicom da je Gielgud dobivao bolje kritike od njega. Tenzije su se užarile 1940. kad je Olivier prišao londonskom impresariju Binkieju Beaumontu i pitao ga hoće li financirati repertoar četiri Shakespearove velike tragedije, Hamleta, Othella, Macbetha i Kralja Leara, ali Beaumont je rekao kako to dolazi u obzir samo u slučaju ako Olivier i Gielgud zamijene svoje uloge Hamleta/Laerta, Othella/Iaga, Macbetha/Macduffa i Leara/Gloucestera te da Gielgud režira bar jednu produkciju, što je Olivier odbio s gnušanjem.
Nakon uloge Romea, pozvala ga je Lilian Baylis kako bi nastupao u Old Vic Theatreu 1937./'38. Olivierove izvedbe u ulogama Hamleta i Iaga su dobile negativne recenzije, dok je uloga Macbetha podijelila kritiku. Ali njegova pojavljivanja u ulogama Henrika V., Coriolanusa i sir Tobyja Belcha u Dvanaestoj noći bili su trijumfi, a njegova popularnost među publikom u Old Vicu učinila ga je jednim od glavnih šekspirijanskih glumaca u Engleskoj do kraja sezone.
Olivier je nastavio prezirati film, i iako je konstantno radio s Alexanderom Kordom, još je osjećao kako je njegov pravi dom na kazališnim daskama. Snimio je svoj prvi šekspirijanski film, Kako vam drago, s Paulom Czinnerom, no, Olivieru se nije svidio, smatrajući kako Shakespeare ne funkcionira dobro na filmu.
Vivien Leigh lijevo|mini|250px|Olivier sa svojom budućom drugom ženom, Vivien Leigh Laurence Olivier vidio je Vivien Leigh u The Mask of Virtue 1936., a prijateljstvo se razvilo nakon što joj je on čestitao na izvedbi. Dok su glumili ljubavnike u filmu Vatra iznad Engleske (1937.), Olivier i Leigh su se zaljubili, a nakon završetka snimanja započeli su vezu.
Leigh je igrala Ofeliju u Olivierovu Hamletu u produkciji Old Vica, a Olivier se kasnije prisjetio kako joj se rapoloženje iznimno brzo promijenilo kad se u tišini pripremala za izlazak na pozornicu. Bez neke očite provokacije, počela je vrištati na njega, a onda odjednom zašutjela i počela zuriti u prazno. Odigrala je ulogu bez poteškoća, a sutradan se vratila u normalu bez da se prisjećala događaja. Bilo je to prvi put da je Olivier svjedočio takvom njezinom ponašanju.
Olivier je putovao u Hollywood kako bi započeo snimati Orkanske visove u ulozi Heatcliffa. Leigh je ubrzo pošla za njim, djelomično da bude s njim, ali i zbog vlastitog sna da dobije ulogu Scarlett O'Hara u filmu Zameo ih vjetar (1939.). Olivier je ubrzo shvatio kako će snimanje Orkanskih visova biti teško, ali bila je to i prekretnica za njega, zbog njegova uspjeha u Sjedinjenim Državama koji mu je do tada izmicao, ali i zbog njegova stava prema filmu, kojeg je smatrao inferiornijim medijom u odnosu na kazalište. Producent filma Samuel Goldwyn je nakon nekoliko tjedana snimanja bio jako razočaran Olivierovom prenaglašenom izvedbom pa mu je zaprijetio da će ga otpustiti. Olivier je glavnu glumicu, Merle Oberon, nazvao amaterkom; međutim, kad je svoje mišljenje iznosio Goldwynu, podsjetili su ga da je Oberon zvijezda filma i već dobro poznato ime u američkom filmu. Rečeno mu je da bi morao biti malo više popustljiviji i tolerantniji prema Oberon. Olivier se kasnije prisjetio kako je Goldwynove riječi uzeo k srcu, ali je kasnije uvidio je bio u pravu; smanjio je intenzitet izvedbe kako bi ona bila u skladu s osobnijim medijom filma i počeo cijeniti mogućnosti koje je nudio.
Film je bio hit, Olivier je hvaljen zbog svoje izvedbe, a uskoro je nominiran za Oscar za najboljeg glavnog glumca. Leigh je osvojila Oscar za najbolju glavnu glumicu u Zameo ih vjetar, a par se odjednom našao u situaciji da su bili najslavnije zvijezde u svijetu. Htjeli su se vjenčati, ali i Leighin muž i Olivierova supruga, Jill Esmond, se isprva nisu htjeli razvesti. Konačno razvedeni, vjenčali su se 31. kolovoza 1940.
Olivierova američka filmska karijera je procvjetala s hvaljenim izvedbama u filmovima Rebecca (1940.) i Ponos i predrasude.
Olivier i Leigh zajedno su nastupili u kazališnoj produkciji Romea i Julije u New Yorku. Bila je to raskošna produkcija, ali komercijalni podbačaj. Brooks Atkinson je napisao za New York Times, "Iako su gđica. Leigh i g. Olivier zgodan mladi par, jedva izvode svoje uloge." Par je uložio gotovo svu svoju ušteđevinu u produkciju, a komercijalni podbačaj za njih je značio katastrofu.
Zajedno su snimili film Hamiltonova žena (1941.), s Olivierom u ulozi Horatija Nelsona, i Leigh u ulozi Emme Hamilton. Kako se Britanija uključila u Drugi svjetski rat, Olivierovi su se vratili u Englesku, a 1944. je Leigh dijagnosticirana tuberkuloza na lijevom plućnom krilu, ali nakon što je provela nekoliko tjedana u bolnici, izgledalo je da se oporavila. Na proljeće je snimala Cezara i Kleopatru (1945.) i otkrila da je trudna, ali je pobacila. Pala je u duboku depresiju koja je dosegnula najnižu točku kad se okrenula protiv Oliviera, verbalno i fizički ga napadajući sve dok nije pala na pod jecajući. Bio je to prvi od mnogih većih živčanih slomova povezanih s maničnom depresijom, ili bipolarnim poremećajem. Olivier je počeo prepoznavati simptome nadolazeće epizode - nekoliko dana hiperaktivnosti praćenih periodom depresije i eksplozivnim slomom, nakon kojeg se Leigh ne bi ničega sjećala, ali bi se osjećala posramljeno i pokajnički.
lijevo|mini|250px|Olivier i Leigh po dolasku u Brisbane, Australija, lipanj 1948.
Olivier je 1947. proglašen vitezom, a 1948. se našao u Odboru direktora Old Vic Theatrea. On i Leigh su otputovali na turneju po Australiji i Novom Zelandu kako bi prikupili sredstva za kazalište. Tijekom šestomjesečne turneje, Olivier je postavio Richarda III. i s Leigh nastupio u Školi za skandale i The Skin of Our Teeth. Turneja je polučila veliki uspjeh, a iako je Leigh mučila nesanica te je umjesto jedan tjedan nastupala zamjena, općenito je razumjela zahtjeve koji se pred nju postavljaju, dok je Olivier primijetio kako zna "očarati novinare". Članovi glumačke družine kasnije su se prisjetili svađa između para, od kojih je najdramatičnija bila ona u Christchurchu kad je Leigh odbila izaći na pozornicu. Olivier ju je ošamario, a ona mu je uzvratila i opsovala ga prije nego što je izašla na pozornicu. Krajem turneje, oboje su bili iscrpljeni i bolesni, Olivier je rekao novinarima, "Možda ne znate, ali razgovarate s parom hodajućih leševa." Kasnije je rekao kako je u Australiji "izgubio Vivien".
Uspjeh turneje ih je ohrabrio da se po prvi put zajedno pojave na West Endu, u istim djelima, s dodatkom Antigone, na Leighino inzistiranje jer je htjela odigrati ulogu iz tragedije.
Leigh je nakon toga htjela ulogu Blanche DuBois u kazališnoj produkciji Tramvaja zvan čežnja Tennesseeja Williamsa na West Endu, a ulogu je dobila nakon što ju je producentica Irene Mayer Selznick vidjela u Školi za skandale i Antigoni, a Olivier je potpisao režiju.