Hladni rat bio je politički sukob između NATO Saveza (predvođenog SAD-om) i Varšavskog pakta (predvođenim Sovjetskim Savezom), koji se vodio od 1945. do 1991. Društveni poredci Istoka (s gospodarstvom u rukama Države i jednopartijskim sustavom) i Zapada (s pravom vlasništva kao temeljem gospodarstva i sklonošću višestranačkoj demokraciji) su bili u jasnoj napetosti, koja je čitavo vrijeme prijetila prerastanjem u otvoreni rat. Hladni rat je vođen svim mogućim sredstvima (uključivo izvođenjem revolucija, pučeva i lokalnih ratova), no nikada nije prerastao u masivni oružani sukob svjetskih razmjera. Hladni rat primarno je obilježen ekonomskim, političkim i propagandnim "sukobima" između Zapada i Istoka, radi suzbijanja utjecaja neprijateljskog bloka.
Glavno je obilježje rata bila utrka u naoružanju, no rat je donio i znatne napretke na području kulture, sporta, znanosti i tehnologije, od kojih je najznačajnija svemirska utrka čiji je rezultat bio odlazak čovjeka u svemir.
Obje strane nastojale su pridobiti uz sebe zemlje koje nisu bile ni dosljedno kapitalističke, ni socijalističke. Tako su primjerice u arapskom svijetu zemlje s autoritarnim republikanskim režimima (poput Iraka ili Sirije) uglavnom bile u savezničkim odnosima sa Sovjetskim Savezom, a one s apsolutnim monarhijama (poput Saudijske Arabije) su se u svojem sukobu s republikanskim snagama oslanjale na Zapad. Znatan dio zemalja se pridružio Pokretu nesvrstanih (pod vostvom Tita i SFR Jugoslavije), a među njima i zemlje s komunističkim režimima poput Vijetnama, Kube i Angole, koje su imale izrazito blisku političku, gospodarsku i vojnu suradnju sa Sovjetskim Savezom te Saudijske Arabije, koja je objektivno bila jedan od najvažnijih gospodarskih i sigurnosnih saveznika SAD-a.
Naposljetku je zapadni blok – kombinacijom programa gospodarske pomoći kojom se nastojalo ukloniti razloge komunističkim revolucijama, utrke u naoružanju te raznih diplomatskih, obavještajnih i vojnih aktivnosti – uspio spriječiti veće širenje komunističkih revolucija po svijetu, a istočni blok se zbog ekonomskih poteškoća više nije gospodarski mogao nadmetati s mnogo bogatijim Zapadom. Godine 1991., Sovjetski Savez naposljetku se raspao, što se smatra krajem Hladnog rata.
Naziv 300px|mini|Winston Churchill i Bernard Baruch, dvojica "odgovornih" za naziv hladni rat i uvod u njega u automobilu 14. travnja 1961.
Prvi put, naziv "hladni rat" upotrebljava George Orwell u svom eseju "Atomska bomba i ti" 1945. godine. Naziv hladni rat upotrijebio je i Bernard Baruch, savjetnik američkog predsjednika, tijekom jedne debate u američkom Kongresu 1947. godine. Pojam hladni rat veže se i za britanskog premijera Winstona Churchilla koji je skovao krilaticu o željeznoj zavjesi koju su komunisti "spustili" između svog i "slobodnog svijeta". On je u ožujku 1946. u Fultonu (SAD) pozvao na križarski rat protiv komunizma, podsjećajući na obavezu obrane atlantske zajednice i vojnog zbližavanja ugroženih država. Ta istupanja bila su znak da svijet ulazi u takozvani hladni rat.
Povijest
Prije hladnog rata
Postoje neke nesuglasice oko početka hladnoga rata. Iako većina povjesničara tvrdi da je počeo neposredno nakon Drugog svjetskog rata, neki tvrde da se uzroci hladnog rata mogu naći već nakon Prvog svjetskog rata iako napetosti između Rusije/SSSR-a, Britanije i Amerike sežu još u XIX. stoljeće.
Ideološki sukob između komunizma i kapitalizma počeo je 1917. nakon Ruske revolucije kada se SSSR izdigao kao prva velika komunistička sila. Ovo je prvi događaj koji je rusko-američke odnose doveo u pitanje i postavio ih kao dugotrajni problem svim vođama u svijetu.John Lewis Gaddis, Russia, the Soviet Union, and the United States An Interpretive History. 1990., str. 57 mini|200px|Sjedinjene Američke Države - država predvodnica kapitalističkih sila i NATO pakta i oštra protivnica SSSR-a i komunizmamini|200px|Sovjetski Savez - država predvodnica komunističkih sila i velik protivnik Zapadnog bloka i kapitalizma. Mnogi događaji doveli su do međusobnog nepovjerenja između SAD-a i SSSR-a:
američka intervencija tijekom Ruskog građanskog rata u kojem su pomagali Bijeloj gardi, izlazak Ruskog Carstva iz Prvog svjetskog rata nakon potpisivanja mira u Brest-Litovsku, boljševističko odbacivanje kapitalizma,Halliday, Fred. "Cold War". The Oxford Companion to the Politics of the World. Oxford University Press Inc., 2001., str. 2e. američko nepriznavanje SSSR-a do 1933.Walter LaFeber, "Cold War." A Reader's Companion to American History, Eric Foner i John A. Garrraty, ure. Houghton Mifflin Company, 1991.
I prije Drugog svjetskog rata bilo je događaja koji su doveli do povećanja međusobnog nepovjerenja:
britansko popuštanje Nijemcima, Pakt Ribbentrop-Molotov.
Drugi svjetski rat i poslijeratno razdoblje (1939. – 1947.)
Tijekom rata Sovjeti su mislili da će Angloamerikanci dati njima preuzeti veći teret rata i da će se oni uključiti pri kraju, kako bi utjecali na mirovne sporazume i zavladali Europom.Gaddis 1990., str. 151 Neki povjesničari, poput Johna Lewisa Gaddisa, to osporavaju navodeći druge vojne i strateške kalkulacije za vrijeme napada na Normandiju.Gaddis 1990., str. 151-153 No, kriva sovjetska percepcija o Zapadu i jednaka percepcija Zapada o SSSR-u dovele su do snažnih napetosti među Saveznicima.
Bilo je mnogo nesuglasica među Saveznicima o izgledu poslijeratne Europe. Obje su strane imale vrlo različite poglede o uspostavljanju sigurnosti poslije rata. Amerikanci su sigurnost shvaćali u situacijskim uvjetima, misleći da bi, ako se američki stil vlade proširi na što više zemalja, zemlje mogle svoje probleme riješiti mirno, putem međunarodnih organizacija.Gaddis 1990., str. 156 Sovjetski su vođe gledali sigurnost preko prostora.Gaddis 1990., str. 176 Ovaj način razmišljanja uvjetovan je ruskom povijesnom situacijom. Željeli su ovakav plan zbog toga što su u posljednjih 150 godina napadani dosta često.Id. mini|250px|lijevo|Winston Churchill (lijevo), Franklin Delano Roosevelt (sredina) i Josif Staljin (desno) tijekom konferencije u Jalti. Na ovoj su se konferenciji vođe Saveznika pokušale dogovoriti oko podjele poslijeratne Europe, no zbog snažnih nesuglasica konačan dogovor nije postignut. Na konferenciji u Jalti u veljači 1945. sastali su se britanski premijer Winston Churchill, američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt i generalni sekretar KPSS-a Josif Staljin kako bi se dogovorili oko izgleda poslijeratne Europe, no čvrst dogovor nije postignut zbog snažnih nesuglasica. Nakon pobjede Saveznika u Berlinu, Sovjeti su efikasno okupirali Istočnu Europu, a SAD je imao velik dio Zapadne Europe. U okupiranoj Njemačkoj Sovjeti, Amerikanci, Britanci i Francuzi uspostavili su četiri savezničke zone dok se ne riješi konačna podjela Njemačke. 250px|mini|"Velika trojica" na Potsdamskoj konferenciji: Clement Attlee (lijevo, UK), Harry Truman (sredina, SAD) i Josif Staljin (desno, SSSR) sa svojim glavnim suradnicima iza njih: William D. Leahy (zadnji lijevo, SAD), Ernest Bevin (lijevo, UK), James F. Byrnes (sredina, SAD) i Vjačeslav Molotov (desno, SSSR). Na ovoj konferenciji saveznički vođe rješavali su problem budućnosti Njemačke i Istočne Europe. Potsdamskoj konferenciji, koja je počela u srpnju, prisustvovali su britanski premijer Clement Attlee, američki predsjednik Harry S. Truman i generalni sekretar KPSS-a Josif Staljin. Na ovoj su konferenciji saveznički vođe rješavali ozbiljan problem budućnosti Njemačke i Istočne Europe.Peter Byrd, "Cold War" The Concise Oxford Dictionary of Politics. Ure. Iain McLean i Alistair McMillan. Oxford University Press, 2003. Osim rješavanja tog problema, predsjednik Truman obavijestio je Staljina da SAD posjeduje novo moćno oružje. Staljin je na to odgovorio: "Drago mi je čuti za bombu i nadam se da će biti upotrijebljena."Zašto je Truman bacio bombu? « Misli o vojnoj povijesti Samo tjedan dana nakon konferencije SAD je bacio atomske bombe na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki. Atomsko bombardiranje Hirošime i Nagasakija dovelo je do jedne od najvećih katastrofa u ljudskoj povijesti i do povećanja tenzija između SAD-a i SSSR-a. Nedugo nakon napada Staljin je protestirao američkim dužnosnicima kada je Truman Sovjetima ponudio tek malo utjecaja u okupiranom Japanu.LaFeber 2002., str. 28
U veljači 1946. Dugi telegram Georgea F. Kennana iz Moskve pridonio je američkom sagledavanju Sovjetskog Saveza kao države prožete izrazitim nepovjerenjem i neprijateljstvom prema SAD-u i čitavom Zapadu, u kojoj je sastavni dio službene politike ideja o produbljivanju sukoba između "kapitalističkih" država te potom korištenja tih "kapitalističkih" ratova kako bi se nezadovoljstvo u narodu iskoristilo za podizanje komunističkih revolucija, te koja nastavlja izrazito mnogo ulagati u svoju vojnu snagu - ali s kojom je zacijelo moguće postići dogovor o međusobnom miru.David F. Schmitz, "Cold War (1945–91): Causes" The Oxford Companion to American Military History. John Whiteclay Chambers II, ure., Oxford University Press 1999."The Long Telegram" , George Kennan, 22. veljače 1946. Preslika na stranicama "Digital Archive International History Declassified". Pristupljeno 18. kolovoza 2022.Takva slika o SSSR-u kao vrlo neprijateljski nastrojenoj zemlji doprinijela je daljnjem ratu napetosti između SAD-a i SSSR-a.
Nekoliko tjedana nakon objavljivanja Dugog brzojava, Winston Churchill održao je svoj poznati govor u Fultonu, u Missouriju, naslovljen "Željezna zavjesa". U tom govoru Churchill poziva Angloamerikance na savez protiv Sovjeta, za koje je rekao da su spustili željeznu zavjesu "od Szczecina na Baltiku do Trsta na Jadranu."
Dana 6. rujna 1946. James F. Byrnes održao je govor u Njemačkoj u kojem je odbacio Morgenthauov plan kojim se predvidjelo trajno svođenje Njemačke na stanje siromašne zemlje, te upozorio SSSR da će SAD ostati vojno nazočne u Europi na neodređen vremenski period. Sam Byrnes poslije je priznao: "Odbijanje našeg vlastitog programa bilo je radi pridobivanja Nijemaca [...] bila je to bitka između nas i Rusa oko mozgova [...]." Curtis F. Morgan, Southern Partnership: James F. Byrnes, Lucius D. Clay i Njemačka, 1945. - 1947. Umjesto trajnog poniženja Njemačke, Sjedinjene Američke Države su joj odlučile pomoći da postane važni američki saveznik, uključujući je u tzv. Marshallov plan gospodarske obnove Europe."The Marshall Plan for Rebuilding Western Europe", "Constitutional Rights Foundation", str. 2-4. Pristupljeno 4. travnja 2022. Američka pomoć u sklopu Marshallovog plana bila je ponuđena i zemljama na istoku Europe kojima je dominirala sovjetska politika. Prema očekivanjima, zbog velikog nepovjerenja prema Zapadu, sve su te zemlje odbile američku pomoć.„The Marshall Plan for Rebuilding Western Europe” Constitutional Rights Foundation, str. 2-4. Pristupljeno 4. travnja 2022.Slično kao s Njemačkom, postupljeno je potom i s Japanom."George Kennan — Containment and the Cold War", poglavlje “That trip to Japan was probably the most important thing that he did, after the Marshall Plan”, autor Marshall Green, "Association for Diplomatic Studies and Training". Pristupljeno 4. travnja 2022.