Konzervativizam (lat. conservatismus) je određeno stanje duha, način mišljenja o čovjeku i društvu koji je usredotočen na čuvanje postojećeg političkog, društvenog i gospodarskog poretka. To je stajalište pojedinca i skupina, koje se protive naglim promjenama postojećeg stanja. Danas se izraz rabi u različitim značenjima pa se govori o političkom, kulturnom, vjerskom i jezičnom konzervativizmu. Konzervativizmom se naziva i posebna politička taktika i metoda djelovanja koja podupire status quo, ravnotežu, pomirljivost i kompromis te oklijevanje prema promjenama. To se značenje uvriježilo i u običnom govoru pa se pod konzervativizmom misli na sve što je suzdržano, oprezno, skeptično i nesklono naglim promjenama.Ravlić, 2013., str. 96.
Kao ideologija, konzervativizam se oblikuje u 19. stoljeću, u sukobu s liberalizmom i socijalizmom. Za njegovo nastajanje odsudna je Francuska revolucija. Njezin prvi i najveći kritičar Edmund Burke smatra se ocem modernog konzervativizma, a revolucionarne ideje i politike trajan su predmet osporavanja konzervativaca.
Etimologija Izraz konzervativizam skovan je polovicom 19. stoljeća. Podrijetlo imena je u latinskoj imenici conservatio, koja od kraja srednjeg vijeka ulazi u europske jezike u značenju »očuvati nešto od kvarenja ili uništenja«. Na prijelazu između 18. i 19. stoljeća u engleskom se jeziku izraz rabi u političkom značenju očuvanja postojećeg političkog poretka. U Francuskoj je između 1818. i 1820. izlazio list La Conservateur, koji je uređivao romantičarski pisac Rene de Chateaubriand, koji je zastupao ideju obrane staroga poretka.
Sastavnice minijatura|Edmund Burke U svojem ogledu Konzervativizam kao ideologija (1957.), Samuel Huntington tvrdi da konzervativizam nije bio uska ideologija opravdanja aristokratskog otpora Francuskoj revoluciji. Edmund Burke je istim konzervativnim argumentima branio ne samo feudalne francuske institucije, nego također komercijalne engleske i tradicionalne indijske. Konzervativizam nije ni autonomni sustav općevažećih ideja kao što su poredak, ravnoteža i umjerenost, koje svaka inteligentna osoba može prihvatiti. On se u povijesti pojavljuje samo u vrijeme velikih političkih previranja. Za Huntingtona je konzervativizam sustav ideja koje služe za obranu uspostavljenih institucija kada su one izvrgnute temeljitom napadaju. U normalnom stanju stvari postoji skup razboritih maksima, npr. da postojeće institucije utjelovljuju mudrost prošlih naraštaja, da su predrasude, iskustvo i običaji bolji vodiči nego razum, logika i apstrakcije, ali imaju slab politički rejting. No, kad se pojavi nešto poput Francuske revolucije, te maksime postaju političke životne istine kojima se može objasniti stanje i povesti mase ljudi. Kad su ugroženi temelji društva, konzervativna ideologija podsjeća ljude na nužnost nekih institucija i poželjnost postojanja drugih. To objašnjava ponašanje nekih liberala koji, suočeni s napadima radikala s lijeva na liberalizam, razvijaju konzervativnu obranu vlastitih liberalnih institucija. Burke je sam bio vigovski liberal. Iako Huntingtonovo razmatranje ima više problematičnih točaka, ono ipak upozorava na bitnu os konzervativne ideologije: ideja obrane postojećeg poretka, autoriteta, etabliranih institucija, tradicije, svega što bi on nazvao temeljima društva.Ravlić, 2013., str. 96. - 97. Hrvatski pravnik Šefko Kurtović naveo je da je filozofija konzervativizma "mijenjati čuvajući ono što još vrijedi".Kurtović, 1993., str. 57.
Poredak
Ideja poretka ključna je za konzervativnu misao. Poredak se održava tradicijom, navikom pokoravanja. Racionalizam, ideja o slobodnom umu, shvaćen je kao subverzivno učenje koje ruši temelje svake legalnosti. Za konzervativce uloga zakona nije održavanje slobode, nego čuvanje poretka. Za njih je sloboda uvijek udružena s redom i poretkom. Burke je pisao: "Jedina sloboda na koju mislim jest sloboda povezana s redom; sloboda mora postojati zajedno s redom i vrlinom, inače je nema". Moderni konzervativac Robert Nisbet zaključio je: "Prava sloboda nije utemeljena na negativnoj psihologiji puštanja. Njezini su korijeni u pozitivnim činima posvećivanja ciljevima i vrijednostima. Sloboda pretpostavlja autonomnu egzistenciju vrijednosti koje čovjek želi slobodno slijediti i prema njima živjeti". Za konzervativce bez prava nema države. Prema konzervativnom shvaćanju zakoni obvezuju, bez obzira na suglasnost, i ne treba vjerovati u racionalnost kao osnovu pojedinačnog i društvenog života. Pozivajući se na bezuvjetnu valjanost prava, konzervativizam je prirodno razvio ideju o suverenosti kao izvoru prava. Suverenost je neotuđivo i nedjeljivo pravo donošenja odluke i onaj tko u državi ima to pravo smatra se suverenom. Povezivanjem legalnosti i suverenosti nastaje kozervativna ideja obveze - ljudi moraju slušati suverenu vlast jer se ona ne zasniva na njihovoj suglasnosti, već na pravu. Pravo se poštuje bezuvjetno, pa nije moguće poslušnost uvjetovati suglasnošću. Konzervativna misao polazi od stava da prošle odluke obvezuju. Štoviše, engleski su konzervativci tvrdili da je "zakon to bolji što je stariji". Prema konzervativnim autorima, vlast ne dijeli pravdu nego slijedi pravo, a izvor prava je u moralnim normama, a one ne nastaju nekim postupkom racionalnog odlučivanja, već sponatno.Ravlić, 2013., str. 97.
Autoritet
Za mnoge konzervativce, liberalizam je trojanski konj totalitarizma. Stalnim rušenjem tradicionalnih autoriteta on slabi društvenu strukturu, ohrabruje nastanak mase i zatiranje individualnosti te time utire put totalitarnom gospodaru. Pritom konzervativci razlikuju moć i autoritet. Prema Robertu Nisbetu, moć je jednostavno primjena sile bez pristanka, što se događa i u diktaturama i u egalitarističkim demokracijama. Autoritet je, međutim, zasnovan na pristanku i obvezi, on proizlazi iz "ciljeva i funkcija koje zahtijeva odgovor i darovitost" ljudi. Autoritet za konzervativce nije tek nužno zlo niti proizlazi iz ugovora slobodnih pojedinaca, nego se razvija prirodno, kao dio prirodnog oblika društvenog života koji se ne može promijeniti nikakvim izvedenim tvorbama. Roditelji imaju autoritet nad djecom bez ikakva prethodnog ugovora ili sporazuma. Autoritet se razvija iz prirodne nužnosti. On je ukorijenjen u prirodi društva i u svim institucijama. Za dobro je društvo važno da postoji i razvija se mnoštvo autoriteta koji služe raznim oblicima života. Svatko treba vodstvo, potporu i sigurnost spoznajući gdje mu je mjesto i što se očekuje od njega. Iz isticanja važnosti autoriteta proizlazi naglašavanje uloge vodstva i discipline.Ravlić, 2013., str. 97. - 98.
Za konzervativce je prirodna struktura društva hijerarhijska. Socijalne su nejednakosti neizbježna posljedica ustroja društva koje se temelji na prirodnim nejednakostima. Kao što mozak, srce i pluća obavljaju različite funkcije unutar tijela, različiti staleži i skupine koje čine društvo imaju svoje specifične uloge. Država je organski izraz različitih skupina i korporacija u društvu; putem nje one se žele izraziti, a ona nastoji biti "agencija" tih skupina. Konzervativci odbijaju politizaciju i uvlačenje mase u upravljanje državom. Građani su kao djeca unutar obitelji - treba im vođenje i disciplina. Valja ih naučiti da budu svjesni svojih dužnosti i obveza, a ne samo svojih prava. Autoritet države prirodno je nužan i provodi se za dobro građana, ali će većina konzervativaca brzo reagirati protiv neopravdane uporabe vladinih ovlasti. Vlada mora biti ograničena u tom smislu da ne može i ne smije pokušati promijeniti ljudska bića. Politika treba biti ograničena na pomirbu sukoba između skupina i pojedinaca, i ne smije biti zaokupljena moralno ispravnim i pogrešnim. Za modernog konzervativca Michaela Oakeshotta, vlada se ne treba baviti time što je moralno ispravno, a što nije, njezina zadaća nije da pravi ljude dobrima ili čak boljima. Ona nije nužna zbog neke prirodne izopačenosti čovječanstva, nego samo zbog "stalne sklonosti ljudi prema neobičnostima".Ravlić, 2013., str. 98.
Ljudska nesavršenost
Konzervativizam ima pesimističan pogled na ljudsku prirodu. Za razliku od liberala, koji pojedinca vidi racionalnim bićem sposobnim za sporazumijevanje s drugima kako bi poboljšali svoj život i imutak, za konzervativce su ljudi pogrešiva, ograničena, poluracionalna bića čije se ponašanje ne može poboljšati. Ljudi su moralno nesavršena bića, njihove su intelektualne sposobnosti ograničene, a ljudski su poslovi odviše složeni. Konzervativci su stoga uvelike zaokupljeni osobnim karakterom. Za njih ljudi provode svoje živote boreći se s velikim silama iskušenja, svakodnevno se suočavajući s tradicionalnim porocima - sklonošću zadovoljstvu, a ne ispunjavanju dužnosti, pogreškama samoljublja i samopraštanja i drugima. Ti se poroci mogu svladati samo disciplinom, vjerom i institucionalnim ograničenjima. Zato je za Burka prva pretpostavka postojanja društva obuzdavanje ljudskih nagona, ograničavanje njihovih sklonosti i podčinjavanje njihovih strasti. Ljudska se bića mogu civilizirati samo ako se onemogući izražavanje njihovih nasilnih i antisocijalnih nagona. Konzervativci stoga ističu ulogu tradicionalnih institucija - obitelji, crkve, vlade, korporacija, škole - koje imaju zadaću razviti u čovjeku osjećaj osobne discipline, hrabrosti i motivacije, te suzbiti ili ograničiti pogreške koje ljudi čine. Stoga je konzervativni pisac Peter Viereck definirao konzervativizam kao "političku sekularizaciju učenja o istočnom grijehu". Prema njegovu mišljenju, institucije moraju činiti ono što ljudi ne mogu: osigurati strukture koje će nadomjestiti ograničenja ljudske prirode, ali čuvajući ljudski potencijal za konstruktivno djelovanje. Iz osnovnog uvida u ljudsku nesavršenost i pogrešivost proizlazi konzervativni pristup politici, suprotstavljen radikalno reformističkim, revolucionarnim i totalitarnim pokretima koji su obilježili povijest od vremena Francuske revolucije. Za Noela O'Sullivana, konzervativizam je "filozofija nesavršenosti, vezana za ideju granica i usmjerenja prema obrani jednog stila ograničene politike". Burke se borio protiv "duha inovacije", pukog obožavanja promjene radi nje same. Taj duh inovacije posebice je smrtonosan kada se primjenjuje na ljudske institucije. Za Oakeshotta je moderna povijest Europe "zatrpana projektima racionalističke politike". Konzervativci svoje ideje više temelje na iskustvu i stvarnosti, izbjegavajući doktrinarne sheme. Za njih reforme i revolucije često izazivaju veće patnje od dotadašnjih. Ne činiti ništa ne može biti bolje nego činiti nešto i konzervativci će uvijek nastojati osigurati da "liječenje ne bude gore od bolesti".Ravlić, 2013., str. 98. - 99.
Tradicija
minijatura|Warnerova Tradicija, brončani zabat na glavnom ulazu Kongresne knjižnice u Washingtonu, SAD.