mini|Grb Hrvatske pravoslavne Crkve. Hrvatska pravoslavna Crkva bila je pravoslavna Crkva u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ograničene autokefalnosti. Dobila je priznanje od Bugarske pravoslavne Crkve i Rumunjske pravoslavne Crkve a 27. srpnja 1942. mitropolit Germogen preko Ministarstva vanjskih poslova NDH je dobio iz Carigrada kanonsko priznanje od Carigradskog patrijarha Veniamina.Petar Požar, "Hrvatska pravoslavna crkva", Naklada Pavičić, Zagreb, 1996., str. 199., Rumunjska pravoslavna crkva priznala je HPC u kolovozu 1944.Petar Požar, "Hrvatska pravoslavna crkva", Naklada Pavičić, Zagreb, 1996., str. 203–204., Poslan je dopis Bugarskoj pravoslavnoj Crkvi kojim je zatražane priznanje, "Sv. Sinod Bugarske crkve izjavio je spremnost surađivati u izgradnji Hrvatske pravoslavne crkve.", bogoslovi su išli u Bugursku na školovanje. Dio je autora ovu Crkvu nazivao autokefalnom. Miloš Obrknežević: Development Of Orthodoxy In Croatia And The Croatian Orthodox Church, preuzeto 19. rujna 2011.
Osnovana je zakonskom odredbom poglavnika Ante Pavelića 6. lipnja 1942. temeljem zakonske odredbe o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi od 3. travnja 1942. Kada je osnovana Hrvatska pravoslavna Crkva. Nakon konzultiranja i suglasnosti viših pravoslavnih dostojanstvenika, izbor je pao na Grigorija Ivanoviča Maksimova koji je uzeo ime Germogen. Vladika Germogen je za kratko vrijeme uspio okupiti 80 osoba u crkvenoj službi.
Povijest Naime, prije 1918.g. pravoslavni u Hrvatskoj i Vojvodini su imali samostalnu patrijaršiju u Srijemskim Karlovcima. Pravoslavni u BiH i Makedoniji su priznavali vlast carigradskog patrijarha, i pravoslavna Crkva u Crnoj Gori je uživala u samoupravi. Međutim, vlada SHS je prenijela sjedište Karlovačke patrijaršije u Beograd i dekretom 26. svibnja 1919.g. provela administrativno ujedinjenje svih pravoslavnih Crkava u SHS u jedinstvenu SPC na čelu s patrijarhom u Beogradu. Tim su svi pravoslavi u SHS proglašeni srbima i SPC je preuzela zadaću da ih u srpskom duhu odgaja i vodi. Carigradskom patrijarhu je plaćena veća svota da prizna ujedinjenje s Beogradskom patrijaršijom pravoslavnih eparhija u BiH i Makedoniji.
Dana 17. lipnja 1920., ukazom prijestolonasljednika Aleksandra donesena je odluka o stvaranju Autokefalne ujedinjene Srpske Pravoslavne Crkve u Kraljevstvu Srba, HRVATA i Slovenaca, dakle i u Hrvatskoj.
Ideja o HPC
Ideja je nastala još u drugoj polovici 19. stoljeća,Petar Požar, "Hrvatska pravoslavna crkva", Naklada Pavičić, Zagreb, 1996., ISBN 953-6308-03-7, str. 9–10., 103–105. jer je u to doba bilo mnoštvo pravoslavnih Hrvata, a i među hrvatskim uglednicima je bilo mnoštvo pravoslavnih Hrvata ili osoba kojima je jedan ili oba roditelja bio pravoslavni Hrvat.
Primjeri su za to Ante Starčević (mati je bila pravoslavna), za života nazvan Ocem Domovine, čelnik pravaškog pokreta; August Harambašić, hrv. književnik, pravaš; Stjepan Miletić, prvi intendant HNK-a, pravaš; Nikola Kokotović,Google knjige Đuro Šurmin: Povjest književnosti hrvatske i srpske: s 21 ispravom i sa 70 portreta, Tisak i naklada knjižare Lav. Hartmana (Kugli i Deutsch), Zagreb, 1898., str. 214. novinar, pripadnik Čiste stranke prava, borac protiv velikosrpstva i izjednačavanja pravoslavlja sa srpstvom, Petar Preradović, hrv. pjesnik; Anastas Popović (1786. – 1872.) osnivač prve novčarske ustanove u Hrvatskoj (1846.) – Prva hrvatska štedionica te predsjednik zagrebačke Pravoslavne općine; Aleksandar Trbuhović, visoki krajiški časnik;Golec, Ivica. Banska krajina u djelima svećenika Josipa Marića (1807. – 1883.) i Pavla Lebera (1844. – 1919.) // Croatica Christiana Periodica, br. 57., (2006.), str. 155–176., , fusnota 60 na str. 168.: Mosije Baltić (1804. – 1878.) značajan unaprijeđivač agronomije; Dr. Dimitrija Demeter (1811. – 1872.) pjesnik i prvi moderni hrvatski dramaturg; Makso Prica (1823. – 1873.) pravnik i političar, tajnik bana Jelačića; Gedeon Zastavniković (1824. – 1869.) austrijski general i upravitelj Vojne krajine;ČSP, br. 3., 851–894. (2009.), Prikazi knjiga: Enis Zebić: Marija–Vica Balen, Bili smo idealisti... Uspomene jedne revolucionarke, Disput, Zagreb, 2009., str. 867., preuzeto 25. ožujka 2012. Nikola Krestić (1824. – 1887.) političar i predsjednik Sabora (1873. – 1884.); Vladimir Nikolić (1829. – 1866.) književnik; Špiro Dmitrović Kotoranin (1813. – 1868.) književnik; Lavoslav VukelićHrvatska državnost: državnopravni, povijesni i književni dokumenti, 8. III. 852 – 8. X. 1991., Katalog izložbe. Autori: Neda Engelsfeld uz suradnju Marina Jurekovića i Srećko Lipovčan, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Zagreb, 2000., , str. 68.: (1840. – 1879.) pjesnik; Bude Budisavljević (1843. – 1919.) književnik; Danilo Medić (1844. – 1879.) pjesnik; dr Ivo pl. Malin Ksaverski (1853. – 1907.) sveučilišni profesor, tajnik i savjetnik autonomne hrvatske vlade; dr Gavro Manojlović (1856. – 1926.) povjesničar i predsjednik JAZU; Mojo Medić (1855. – 1939.) zoolog; Dr. Milan Ogrizović (1877. – 1923.) književnik (Hrvatska stranka prava); Petar Petrović Pecija (1877. – 1955.) književnik; Dušan Plavšić književnik i tajnik Hrvatskog kluba u Sarajevu;Ćiro Truhelka: Uspomene jednog pionira, Zagreb, 1942."Prihvatio sam s veseljem povjerenu mi zadaću, i kad sam se nakon nekog vremena vratio u Sarajevo, sastao sam se s prijateljima u »Hrvatskom klubu«, i tu se složio odbor za priredbu prve izložbe hrvatskih umjetnika u Sarajevu. Predsjednikom izabraše mene, a tajnikom Dušana Plavšića, koji je, ma da je grčko-istočne vjere, bio najgorljiviji suradnik u »Hrvatskom klubu«". pristaše Stranke prava, Dušan Kotur i Dane Stranisavljević; Mihajlo Marković (1869. – 1923.) glumac; Novak Simić (1906. – 1981.) književnik. Marko MileusnićNikola Tolja, Dubrovački Srbi katolici: istine i zablude, vl. naklada, Dubrovnik, 2011., , str. 335. bio je sesvetski načelnik i dugoselski narodni zastupnikZagreb.hr: Zagreb na brodu, preuzeto 11. listopada 2012. (napisao: Poslanica onim pravoslavnim Hrvatom koji kažu da su Srbi, Maksimir, 18. listopada 1895.,Petar Horvatić, Marko Milesunić: Poslanica onim pravoslavnim Hrvatom koji kažu da su Srbi, iz 1895. godine, narod.hr, 11. siječnja 2017., pristupljeno 18. siječnja 2017. objavljena u Hrvatskoj i Obzoru).Ivan Mužić, Hrvatska politika i jugoslavenska ideja, vl. naklada, Split, 1969., str. 38. Gabriel barun von Rodić (1812. – 1890.) bio je habsburški časnik koji je od lipnja 1848. u stožeru bana Jelačića kao satnik, a u rujnu iste godine postaje pomoćnik Jelačićevom pobočnom generalu. U to vrijeme su se rodili i kasniji poznati hrv. uglednici u 1. pol. 20. st.: zastupnik Savo Besarović, hrv. generali Svetozar Borojević, Fedor Dragojlov, Đuro Grujić, Mihajlo Lukić, Georg Dragičević, Milan Emil Uzelac i drugi.
Za Rakovičkog ustanka (7. – 11. listopada 1871.) sudjelovalo je dosta pravoslavaca koji su se osjećali Hrvatima. Potpuno poistovjećivanje srpstva i pravoslavlja dolazi za banovanja Khuena Hedervarya, koji je to poticao kako bi slomio odpor Hrvata.HČSP Ivan Gabelica: Otac Domovine dr. Ante Starčević, 28. veljače 2008. 112. obljetnica smrti!, 11. listopada 2005., pristup.: 27. srpnja 2010. Autor citira djelo Ferde Šišića Kvaternik (Rakovička buna), Zagreb, 1926., str. 36–38. Do banovanja K. Hedervaryja i izdavanja agresivnog srpskog lista iz Zagreba Srbobrana većina pravoslavaca u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji smatrala se građanima Hrvatske i za političke Hrvate, dok je u Kraljevini Dalmaciji koja je bila izvan dosega Hrvatskog Sabora, a gdje je velikosrpska propaganda bila vrlo jaka i organizirana, to je posrbljavanje bivših neslavenskih Vlaha zbog pravoslavlja išlo znatno brže.RZHP sv.28/1995. Dragutin Pavličević: Eugen Kvaternik o istočnom pitanju, str. 87–88. O snazi propagandne mreže svjedoči mnoštvo ruskih emisara koji su obilazili Dalmaciju "potičući pravoslavne Hrvate protiv njihove hrvatske narodnosti", dok su po cijeloj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji bili brojni srbijanski znanstveni, kulturni i politički djelatnici, od kojih su najpoznatiji bili Jovan Cvijić, Vuk Karadžić, Dositej Obradović i ini. Mrežu je novčarski pomagala Srbija još otkad je bila kneževina, zatim srpska pravoslavna Crkva te neki pojedinci, a sve radi srbiziranja tih krajeva. Smatrao je da ako austrijski car, kralj čitave Hrvatske, vrati ("vrati", jer ju je smatrao jure postlimini Hrvatskom, jer je nekad bila dijelom Hrvatsko-Ugarske) Tursku Hrvatsku, da "pravoslavni Hrvati u Turskoj dijelit će sretno i slavno sudbinu svojih suvjernika, austrijskih pravoslavnih Hrvata". Sukladno tome, u drugom je pismu ministru Rechbergu Eugen Kvaternik protivio se tome da se nakon previranja 1848. Srijem dalo Vojvodini Srpskoj, a isto tako se protivio da ga se dade Mađarima. Obrazložio je nezakonitost tog čina i istakao prosvjed Hrvatskog Sabora protiv toj odluci.
Još u prvom pismu austrijskom ministru vanjskih poslova Rechbergu 1860. godine Eugen Kvaternik pisao je o rusko-srpskim spletkama na račun Hrvatske. Pri tom je optužio Rusiju da za tu svrhu traži za Srbe pokrajine u Osmanskom Carstvu "koje su zakonsko i prirodno hrvatske", posebice da se radi o "svetoj i prirodnoj svojini katoličkih Hrvata". Svojom knjigom La Croatie et la confederation italienne dokazao je sumnjivost navoda slovačkog političara Pavela Josefa Šafarika (koji je u svojim djelima veličao Srbe na štetu ostalih južnih Slavena, posebice Hrvata). Posebice je istakao da se tiskaju brošure i novine koje spomenute hrvatske krajeve prikazuju za srpske, sistematski isključujući hrvatsko ime. Najpodlijim rusko-srpskim spletkama je proglasio onima kojima "usred hrvatskog pravoslavnog naroda, zloupotrebljava svetost vjere kako bi ga uvjerili da sve što je na hrvatskome jugu pravoslavno nije hrvatsko već srpsko: vjerski fanatizam svršava taj posao osobito u pokrajinama što graniče sa Srbijom i Crnom Gorom." Uz to je primijetio prije svih da je pravoslavni patrijarh iz Srijemskih Karlovaca, "na hrvatskome tlu i usred hrvatskog naroda naziva patrijarhom srpskog naroda", te se zapitao kako je to taj patrijarh preseljenjem s Kosova došao u Ugarsku i "svojim dolaskom srbizirao Hrvate". Tako je 1861. godine bio prvi koji je predložio stvoriti Hrvatsku pravoslavnu crkvu. S obzirom na to da je bio napadao Rusiju koja "slavjanstvom, zapravo ilirojugoslavenstvom i serbštinom prijeti opstanku zapadnih, ali i istočnih Hrvata", predložio je osnivanje "npr. synode ili patriarchata pravoslavne hervatske crkve".Tomislav Jonjić: Hrvatska pravoslavna Crkva, prikaz pitanja, Imotska krajina, 26. rujna 1990., str. 7.
Eugen Kvaternik dokumentirao je svoju izjavu koju je rekao banu Josipu Šokčeviću na primanju 3. prosinca 1861. godine, gdje je natuknuo potrebu patrijarhata hrvatske pravoslavne crkve.Ivan Mužić, Ante Pavelić i pravoslavlje, Kolo Matice hrvatske, br. 1-2/1991., str. 110. Pogibija Eugena Kvaternika otvorila je put snažnom zamahu posrbljivanja hrvatskih pravoslavaca, politiku koja je odgovarala Austriji i Ugarskoj, a osobito je došlo do izražaja za banovanja bana Hedervaryja. Eugen Kvaternik je zajedno s banom Šokčevićem pokušao ustrojiti Hrvatsku pravoslavnu Crkvu radi očuvanja jedinstva hrvatskog naroda, no nije uspio.[https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/i-lj/kova-mate/15479-ziva-nacionalna-svijest-pravoslavnih-hrvata.html Živa nacionalna svijest hrvatskih pravoslavaca. Preživjeli unatoč posrbljivanju]. Piše Mate Kovačević. Hrvatsko slovo, str. 17., petak, 28. lipnja 2013.