RMS Titanic bio je britanski prekooceanski brod koji je potonuo u sjevernom Atlantskom oceanu u ranim jutarnjim satima 15. travnja 1912. godine nakon sudara s ledenjakom, za vrijeme svojega prvoga putovanja iz Southamptona u New York. Procjenjuje se da je u to vrijeme na brodu bilo 2224 putnika i članova posade, od kojih je više od 1500 poginulom, što potonuće čini jednom od najgorih putničkih pomorskih katastrofa u novjekovnoj povijesti. RMS Titanic bio je najveći brod u vrijeme svoga potonuća i drugi od triju brodova tzv. klase prekooceanskih brodova Olimpik koje je naručila tvrtka White Star Line. RMS u imenu stoji za Royal mail steamer, što je u to vrijeme bila oznaka za brodove ugovorene za prijevoz pošte. Na Titanicu su se nalazili poštanski ured i soba za razvrstavanje pošte u kojima je radilo pet poštanskih službenika (3 iz SAD-a i 2 Britanca).
Titanic je bio izgrađen u brodogradilištu Harland and Wolff u Belfastu. Glavni konstruktor brodogradilišta i dizajner Titanica Thomas Andrews poginuo je u potonuću.
Titanicom je zapovijedao kapetan Edward Smith, koji je također poginuo. Brod je prevozio neke od najimućnijih ljudi svijeta, kao i stotine iseljenika iz Ujedinjenog Kraljevstva, Skandinavije i cijele Europe na putu za Sjedinjene Američke Države. Smještaj za putnike prvoga razreda bio je vrhunac udobnosti i raskoši, s teretanom, bazenom, knjižnicom, otmjenim restoranima i uređenim kabinama. Marconijeva bežična telegrafija visoke snage omogućavala je putnicima slanje brzojava i komunikaciju s drugim brodovima. Hsu, J. (17. travnja 2012.). Kako je Marconijeva bežićna tehnologija pomogla spasiti putnike s Titanica, New York: NBC NEWS. Premda je Titanic imao napredne sigurnosne značajke poput vodonepropusnih pregrada i daljinski zatvaranih vodonepropusnih vrata, zbog zastarjelih pomorskih sigurnosnih propisa imao je čamaca dovoljno za svega 1178 ljudi, što je bila trećina njegova kapaciteta. Brod je imao 16 soha (malih dizalica) za čamce koji su mogli spustiti po tri čamca svaki, ukupno 48 čamaca. Međutim, Titanic je nosio samo 20 čamaca, četiri od kojih su bili pomoćni i za vrijeme nesreće izuzetno problematični za poniranje zbog njihove nepristupačnosti sohama. Vander Hook, S. (2008.). Titanic. Edina, Minnesota: ABDO Publishing Company., str. 18.
Nakon isplovljavanja iz Southamptona 10. travnja 1912. Titanic je pristao u Cherbourg u Francuskoj i Queenstown (danas Cobh) u Irskoj prije nego što se zaputio prema New Yorku. Četvrtoga dana putovanja, 14. travnja, otprilike 600 kilometara južno od Newfoundlanda udario je u ledenjak u 23:40 sati po brodskom vremenu. Sudar je prouzrokovao svijanje ploča trupa prema unutra duž prve polovice desne strane broda i prodor vode u pet od šesnaest vodonepropusnih odjeljaka, dok je brod mogao izdržati samo četiri poplavljena odjeljka. Uslijedilo je ukrcavanje putnika i nekih članova posade u čamce od kojih su mnogi spušteni djelomično popunjeni. Većina muškaraca ostala je na brodu zbog protokola „djeca i žene prvi” koji je uveden prije evakuacije. Iako je statistički gledano uistinu stradalo najviše muškaraca, na mogućnost ukrcavanja u pomoćne čamce znatno utjecao i položaj na brodu, fizički i društveni položaj, na kojem se netko u trenutku evaluacija nalazio, kao i razred u kojem je putovao. Najviše je preživjelih, žena, muškaraca i djece, bilo među putnicima 1. razreda, dok su putnici 3. razreda nastradali u najvećem postotku, a njih je na brodu bilo i najviše. Isto tako, s obzirom na to da posada nije nikada uvježbavala rutinu evakuacije, vježba je bila zakazana za 14. travnja, ali ju je kapetan otkazao da bi ljudi mogli ručati, nastala je velika pomutnja prilikom ukrcavanja u pomoćne čamce. Mnogi nisu bili sigurni mogu li pomoćni čamci uistinu izdržati spuštanje u ocean ako je na njih ukrcan predviđeni maksimum putnika pa je većina pomoćnih čamaca spušteno iako nisu bili u potpunosti puni. U 2:20 brod se prepolovio između trećega i četvrtoga dimnjaka i potonuo s preko tisuću ljudi koji su još uvijek bili na njemu. Za manje od dva sata nakon što je Titanic potonuo, Cunardov brod RMS Carpathia, koji je plovio na liniji New York City – Rijeka, stigao je i iz vode izvukao 705 preživjelih.
Novost o katastrofi ostavila je cijeli svijet u šoku i bijesu zbog ogromnog gubitka života i regulatornih te operativnih grešaka koje su do njega dovele. Javne istrage u Ujedinjenom Kraljevstvu i u Sjedinjenim Američkim Državama koje su uslijedile dovele su velika poboljšanja u pomorskoj sigurnosti. Jedna od najvažnijih posljedica je utvrđivanje Međunarodnoga sporazuma za sigurnost života na moru (SOLAS-a) 1914. godine, kojim je propisano osiguravanje pomorske sigurnosti. Također, uvedeno je nekoliko novih telegrafskih propisa diljem svijeta radi izbjegavanja pogrešaka u komunikaciji u budućnosti, a bez kojih se moglo spasiti mnogo više putnika.
Olupina Titanica otkrivena je 1985. godine (više od 70 godina nakon katastrofe) tijekom misije američke vojske. Brod se prepolovio i tijekom potonuća raspao, pramac i krma se nalaze na udaljenosti od , na dubini od . Pramac i krmu okružuje i više hrpa krhotina. Od otkrića ostataka Titanica, s olupine i iz hrpa krhotina izvađene su tisuće artefakata i prikazuju se u muzejima diljem svijeta. Titanic je postao najpoznatiji brod u povijesti; sjećanje na njega čuvaju brojne knjige, pjesme, filmovi, izložbe i spomenici. Titanic je druga najveća olupina prekooceanskoga broda na morskome dnu. Prva je njegov srodni brod HMHS Britannic koji je korišten kao bolnički brod kada je potonuo. Posljednja živuća osoba koja je preživjela nesreću, Millvina Dean (tada stara dva mjeseca), umrla je 2009. godine, u dobi od 97 godina.
Pozadina RMS Titanic ime je dobio po Titanima iz starogrčke mitologije. »RMS« u imenu stoji za Royal mail steamer što je u to vrijeme bila oznaka za brodove ugovorene za prijevoz pošte. Zato se na Titanicu nalazio poštanski ured te soba za razvrstavanje pošte u kojima je radilo pet poštanskih službenika, troje iz SAD-a i dvoje Britanaca. Na Titanic je, s obzirom na činjenicu da je bio ugovoren za prijevoz pošte, bilo ukrcano 3364 vreća s poštom (pisma i pošiljke), a posao poštanskih službenika je bio razvrstavanje pošte, kao i briga o novoj pošti koju su stvarali putnici i posada. Izgrađen u Belfastu, Irskoj, u tadašnjemu Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije i Irske, Titanic je drugi od triju prekooceanskih brodova klase Olimpik; prvi je bio RMS Olympic, a treći HMHS Britannic. U početku se Britannic trebao zvati Gigantic i biti duži od tisuću stopa (). The Washington Herald, 8. studenoga 1911.: White Starova narudžba Gigantica na naslovnici tiska The Washington Herald Godine 1912., bili su daleko najveća plovila u floti britanske pomorske tvrtke White Star Line koja se sastojala od 29 brodova. O gradnji triju brodova prvi put su raspravljali upravitelj White Star Linea J. Bruce Ismay i američki ulagač J. P. Morgan koji je upravljao matičnom tvrtkom White Stara, International Mercantile Marine Co. (IMM).
White Star Line sve više se suočavao s izazovima najvećeg konkurenta Cunarda koji je nedavno porinuo Lusitaniju i Mauretaniju – najbrže putničke brodove na svijetu. Njemački prijevoznici Hamburg America i Norddeutscher Lloyd nisu bili predaleko od Cunarda. Umjesto brzinom, Ismay je namjeravao konkurirati veličinom, stoga je predložio komisiji novu klasu brodova koji će biti veći od bilo čega što je dosad plovilo na morima, a pored toga i zadnji odgovor udobnosti i raskoši. Tvrtka je htjela poboljšati svoju flotu pretežito da odgovori na Cunardove divove, ali i da ujedno zamijeni svoj najstariji par putničkih brodova koji su još uvijek bili u službi: SS Teutonic iz 1889. i SS Majestic iz 1890. Olympic je zamijenio Teutonic, a Titanic Majestic. Nakon gubitka Titanica, Majestic će se vrati na svoje staro mjesto na liniji Southampton – New York.
Brodove je izgradila belfastska brodograđevinska tvrtka Harland and Wolff koja je surađivala s White Starom još od 1867. godine. Harland and Wolff uvijek je mogao računati na kreativnu slobodu kada je dizajnirao brodove za White Star Line; inače bi naručitelj izradio koncept i dao Harland and Wolffu da ga pretvori u nacrt broda. Istu slobodu dobili su i po pitanju proračuna: Harland and Wolffu omogućeno je da potroši na brodove koliko god treba sredstava, plus dodatnih pet posto kao profit. Za klasu Olimpik brodova, dogovorena cijena iznosila je tri milijuna funti (340 milijuna funti u vrijednosti 2018. godine) za prva dva broda plus »ugovorna naknada« i uobičajena provizija od pet posto.
Harland and Wolff postavio je svoje vodeće arhitekte na projekt. Projektiranje je nadgledao William Pirrie, direktor Harland and Wolffa i White Star Linea; pomorski arhitekt Thomas Andrews, šef projektantskog odjela Harland and Wolffa; Edward Wilding, Andrewsov pomoćnik odgovoran za proračune i Alexander Carlisle, glavni tehnički crtač i voditelj brodogradilišta. U Carlisleova zaduženja spadale su dekoracije, oprema i uređenje općenito, uključujući izradu učinkovitih sohi za čamce za spašavanje. Wilding je otpušten nakon Titanicove nesreće zato što je na njega Pierre, ničim zasluženo, svalio krivnju za gubitak broda.
Dana 29. srpnja 1908. godine, Harland and Wolff predstavio je nacrte J. Bruce Ismayu i ostalom vodstvu White Star Linea. Ismay ih je odobrio, dva dana kasnije potpisao ugovore i time započeo gradnju. U tom trenutku prvi brod (Olympic) nije imao ime, nego samo oznaku »Broj 400«, budući da je to bio 400. trup kojeg je gradio Harland and Wolff. Pored broja 400 ubrzo je položena kobilica broj 401, Titanic.
Kratko putovanje desno|thumb|240px|Titanic se udaljava od irske obale.
Titanic je krenuo iz engleske luke Southampton na svoje prvo prekooceansko putovanje 10. travnja 1912. godine. Titanicovo prvo putovanje trebalo je biti prvo od mnogih prekoatlantskih putovanja toga broda. Titanic je prije puta Atlantskim oceanom obavio stajanja u Cherbourgu te u irskom gradu Queenstownu.
U nastojanju osvajanja Plave vrpce Atlantika na svojemu prvomu putovanju u New York, kapetan Edward John Smith namjerno je krenuo kraćim smjerom, sjevernijim od propisanoga, i time zanemario opasnost od sudara s ledenim santama. Samo četiri dana kasnije, 14. travnja 1912. godine u 23:40 sati, Titanic se pri brzini od 22 čvora sudario sa santom leda, koja mu je probila oplatu, nakon čega je u 2:20 sati i potonuo.
Broj žrtava Titanic je nakon sudara poslao poziv u pomoć, a prvi brod koji je stigao u pomoć bio je Carpathia. Od 2223 putnika i članova posade preživjelo ih je samo 706. Poginulo je ili ih se utopilo 1517, od toga 1360 muškaraca te 157 žena i djece, United States Senate Inquiry Report. Titanic, titanicinquiry.org, pristupljeno 14. veljače 2016. a među njima i 27 Hrvata.
Kod ukrcavanja u čamce za spašavanje pazilo se da – prema izričitoj zapovijedi kapetana Edwarda J. Smitha – žene imaju prednost kod ukrcavanja: kako je potonuće i ukrcavanje na čamce trajalo gotovo tri sata, spašeno je 74 % od svih žena na brodu, 52 % sve djece i 20 % svih muškaraca. Od muških se članova posade spasilo svega 21 %; od 22 žene zaposlene na brodu, spasilo se međutim čak 20. Pripadnost privilegiranoj prvoj klasi putniku je davala otprilike 30 % veću šansu za preživljavanje (uostalom, čamci su se nalazili na gornjim palubama broda, blizu sobama prve klase). Pripadnost ženskom spolu značila je, otprilike, 370 % veću šansu za preživljavanje. "Titanic: As Told by the Survivor's", ultimatetitanic.com, pristupljeno 6. rujna 2014.
Titanic je pronađen 1985. godine. Pronašli su ga Robert Ballard i Jean-Louis Michel.
„Proročanstvo” katastrofe