266px|thumb|Zločin u Lipniki, ubijeni Poljaci 266px|thumb|Stanovništvo Republike Poljske s materinskim jezikom ukrajinskim i rusinskim, prema popisu stanovništva iz 1931. godine 266px|thumb|Dominantnost stanovništva ukrajinskog jezika nad stanovništvom poljskog jezika u Volinskom vojvodstvu prema popisu iz 1931.
thumb|266px|Masovna grobnica žrtava Ukrajinske ustaničke armije otkrivena u Woli Ostrowieckiej 266px|thumb|Spomenik žrtvama zločina OUN-UPA počinjenog nad poljskim državljanima u prigraničju u Varšavi 266px|thumb|Spomenik Tragediji Volinskoj u Varšavi 266px|thumb|Spomenik u Wroclawu 266px|thumb|Obelisk u Kłodzku 266px|thumb|Spomenik u Krakovu 266px|thumb|Spomenik u Gdanjsku 266px|thumb|Spomenik u Przemyślu
266px|thumb|Michniów, spomenik „Požar Volinja” thumb|240px|Aleja žrtava genocida OUN-UPA u Legnici
Volinski pokolj počinili su ukrajinski nacionalisti s aktivnom, čestom podrškom mjesnog ukrajinskog stanovništva prema manjinskim Poljacima nekadašnjeg Volinskog vojvodstva (za vrijeme rata pod vlašću Komesarijata države Ukrajine), za vrijeme nacističke okupacije poljske, u razdoblju od veljače 1943. do veljače 1945. godine.
Žrtve ubijanja, koje je kulminiralo u ljeto 1943., bili su Poljaci, u manjem opsegu Rusi, Ukrajinci, Židovi, Armenci, Česi i predstvanici drugih naroda koji su živjeli u Volinskom kraju. Točan broj žrtava je nepoznat, povjesničari procjenjuju da je ubijeno oko 50 000 do 60 000 Poljaka i u osveti 2000 do 3000 Ukrajinaca.
Identičan genocid se dogodio u Istočnoj Malopoljskoj koje je predvodila Ukrajinska ustanička armija (UPA) u prvoj polovini 1944. godine.
U Republici Poljskoj zabranjeno je negiranje volinskog pokolja, te se za negiranje volinskog pokolja može izreći maksimalna kazna zatvora do 3 godine.
Pozadina događaja
Kao rezultat agresije Trećeg Reicha i Sovjetskog Saveza na Poljsku u rujnu 1939., a po okupaciji cijelog teritorija II. Poljske Republike od Wehrmachta i Crvene armije i uspostavom granice 28. rujna 1939. između Trećeg Rajha i Sovjetskog Saveza, a prema sporazumu o prijateljstvu između Trećeg Rajha i Sovjetskog Saveza, područje Volinskog vojvodstva je bio okupirao Sovjetski Savez. Da bi opravdali aneksiju okupiranog teritorija Poljske, Sovjeti su 22. listopada 1939. proveli fiktivne izbore za lokalnu Narodnu skupštinu. Dana 27. listopada 1939., narodni kongres zapadne Ukrajine najavio je priključenje Volinskog vojvodstva Ukrajinskoj SSR, to je potvrdilo predsjedništvo Vrhovne Rade 1. studenog 1939.
Nakon njemačke invazije SSSR-a, Volinj je pod u Komesarijatom Države Ukrajine, koji je osnovan 1. rujna 1941. godine. Hitler je, prema svojoj istočnoj politici, tretirao Ukrajinu kao materijalnu osnovu Trećeg Reicha i nije predvidio postojanje neke administracije osim njemačke. Njegova glavna svrha bila je ekonomska eksploatacija temeljena na visokim kvotama nametnutih stanovništvu. Nakon početka likvidacije geta i masovnog istrebljenja židovske populacije (početkom 1942.), ukrajinska pomoćna policija surađivala je s SS-om i njemačkom policijom u lovu na stanovnike getoa i prateći Židove na mjesta pogubljenja, a više puta su sudjelovali u pogubljenjima. U Holokaustu je oko 150.000 ljudi ubio nasilni aparat koji se ugledao na Treći Reich, Židova u Volinju i 455 tisuća u istočnoj Maloj Poljskoj.
Genocid koji je njemački okupator provodio nad Židovima bio je jedan - nakon masovnih deportacija, uhićenja i masovnih ubostava tijekom sovjetske okupacije 1939. – 1941. godine - dokaz o nemoralnosti i „djelotvornosti” masovnog progona i zločina koje su institucije Trećeg Rajha i Komesarijata Države Ukrajine provodili prema svim etničkim i društvenim skupinama. To je stvorilo klimu društvene ravnodušnosti za nasilje, zločine i konačno masovna ubojstva - genocid. Holokaust Židova postao je primjer ukrajinskim nacionalistima kako treba ukloniti Poljake.
Kao posljedica sovjetskih i njemačkih zločina, deportacija, prisiljavanja na rad u Trećem Rajhu, Volinska populacija pala je s prosječnih 2,3 milijuna u kolovozu 1939. na manje od 2 milijuna u siječnju 1943. Osim Židova, poljska manjina je pretrpjela najviše gubitaka – gubitak od oko 45.000 ljudi, uključujući i mnogo vodstvo, vojnoj i organizacijskoj pripremi. Godine 1942. Njemačka je procijenila broj Poljaka u Volinju na 306.000, što je činilo 14,6 % ukupnog stanovništva.
Godine 1942. nemilosrdno ponašanje njemačkih vlasti (visoke kvote, pljačka gospodarstva, pogubljenja) dovelo je do živahnog razvoja partizanskog pokreta u Volinju. Pored skupina koje nisu povezane s bilo kojom političkom organizacijom i sovjetskim partizanima, osnovane su tri ukrajinske partizanske skupine: tzv. prve UPA (najveće), vojne jedinice OUN-M i male skupine OUN-SD (OUN-R, kasnije OUN-B). Međutim, jedinice OUN-SD bile su operativno najdinamičnije. Kao jedini, odlučili su ujediniti sve ukrajinske partizanske oružane skupine (često silom) i odmah sudjelovati u gerilskom ratovanju.
U ožujku i travnju 1943. u Volinju se dogodila veliko napuštanje službenika iz Ukrajinske pomoćne policije. Dio dezertera ojačali su jedinice OUN-B, OUN-M i UPA. Baš ti bivši policajci počinili su zločine protiv odabranih Poljaka. Ova je akcija obilježena provedbom odredbi OUN-B na početku oružane borbe i planom uklanjanja poljskog stanovništva Volinju.
Poraz Nijemaca u Staljingradu u veljači 1943. i izglede za ulazak u istočnu Poljsku Crvene armije značilo je da poljski državljani ukrajinske nacionalnosti razmišljaju o pobuni za neovisnosti. OUN se bojao ponavljanjem situacije iz Prvog svjetskog rata, kada je poraz Rusije i iscrpljenost Njemačke ostavio vakuum koji su napunili Poljaci. Domovinska vojska obavijestila je poljsku vladu da će kao dio ustanka protiv Njemačke biti potrebna hitna akcija protiv Ukrajinaca, a Volinja i Galicija trebaju biti podvrgnute vojnoj okupaciji.
Odluka o istrebljenju Poljaka
Planovima Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN) za vrijeme rata i nacionalne politike, koju je vlada pod Jaroslavom Steckom namjeravala uvesti, preuzeto je uklanjanje Poljaka iz Volinja i istočne Male Poljske. Istodobno su namjeravali izazvati pomoću seljačkih govora. S obzirom na inteligenciju, primijenjena je ista politika koju je Njemačka primjenjivala. Odlučeno je slijediti politiku gotovih činjenica i ukloniti poljsko stanovništvo iz spornih područja, tako da bi, prije mogućih međunarodnih pregovora o granicama, područje na kojem je OUN-B preuzelo svoje djelovanje bilo etnički homogeno. Istrebljenje Židova također je utjecalo na takvu odluku. Jedan od zapovjednika UPA procjenjuje situaciju ovako:
Od 17. do 23. veljače 1943., održana je treća konferencija OUN-B u selu Terebieże ili Wołomin kod Oleska. Prema Czesławu Partacz i Władysławu Filar, uprava OUN-B je odlučila u to vrijeme ukloniti sve Poljake iz svih zemalja koje su smatrali ukrajinskim.
Prema najvjerojatnijoj hipotezi, odluku o genocidu nad Poljacinma donijelo je troje ljudi iz OUN-B vodstva: Dmytr Klaczkiwski, šef Volinskog OUN-B, Vasil Iwachov, vojni činovnik OUN-B i Ivan Lytvynchuk, zapovijedajući snage UPA u sjeveroistočnom Volinju. Potonji, prema svjedočenjima S. Janiszewskog, bio je inicijator i najaktivniji organizator genocida nad Poljacima. Između ožujka i svibnja 1943. nakon smrti Iwachowa, sva moć prešla je u ruke Klaczkawskog, koji su već samostalno odlučuje pokrenuti etničko čišćenje po cijelom Volinju.
Organizacija ubojstava, njihova tijek, veličina, teritorijalni opseg i ciljevi i motivi, koji je vodila ova akcija, daju za pravo IPN istražnom odjelu da izjavi da je na području Volinja 1939. – 1945 počinjen genocid. Zločini su bili djelo Ukrajinske ustaničke armije, ojačani u ožujku i travnju 1943. dezerterima iz ukrajinske pomoćne policije, uz pomoć ukrajinskih seljaka zvanih Czerń i Služba sigurnosti OUN-B.
Inspiratori zločina
Odgovorni za izdavanje naloga za sudjelovanje u etničkom čišćenju Ukrajinske ustaničke armije je Dmytro Klaczkiwski, pseudonim „Kłym Sawur”, zapovjednik sjevernog okruga UPA zajedno s Wasylom Iwachowim i Iwanom Łytwynczukom. Istraga IPN-a pokazuje da su lideri OUN-B i UPA izravno odgovorni za odluku o počinjenju zločina i odgovorni za izravna ubojstva:
Dmytro Klaczkiwski, pseudonim „Kłym Sawur”, tada zapovjednik skupine UPA-sjever. U razdoblju od ožujka do svibnja 1943. odlučio o počinjenju ubojstava diljem Volinja. U lipnju 1943. izdao je tajnu smjernicu UPA-ovog teritorijalnog sjedišta u Volinju u vezi s provođenjem velike akcije za likvidaciju poljskih muškaraca u dobi između 16 i 60 godina.
Ovu činjenicu je potvrdio i zapovjednik općine „Turiw”, Jurij Stelmaszczuk pseudonim „Rudyj” u svjedočenjima nakon rata podnesen NKVD-u nakon uhićenja:
Ivan Lytvynchuk, pseudonim „Dubyj”, zapovjednik Prve UPA grupe, a potom i vojne okrugu „Zahrawa”, bio je organizator i inicijator saslušanja poljskog stanovništva, koji se često hvalio zbog svojih zasluga u likvidaciji Poljaka.
Petro Olijnyk, pseudonim „Enej”, zapovjedao je u vojnom okrugu „Bohun”.
Yuri Stelmaszczuk, pseudonim „Rudyj”, zapovjednik UPA grupe „Ozero”, a potom i vojnog okruga UPA „Turiw”.
Wasyl Iwachiw, pseudonim „Soma”, vojni činovnik OUN-B, zajedno s Klaczkiwskim i Łytwyńczukom, odlučio je započeti antipoljske aktivnosti
Opis zločina
Vrste napada U načelu se mogu razlikovati tri vrste napadaja:
napada na pojedince i male skupine koje idu u druga mjesta ili rade na polju ili u šumi; napada na male skupine Poljaka, sastavljenih od nekoliko ili desetak obitelji, koje žive u selima ili na rubovima naselja; napada na velike skupine poljskog stanovništva, što zahtijeva koncentriranje većih snaga.
Prve dvije vrste napadaja bile su rad OUN sigurnosne službe ili UPA grane. Treći tip zahtijeva mobilizaciju ukrajinskog civilnog pučanstva naoružanog bijelim oružjem ili poljoprivrednom opremom. Početci zločina
Krvava nedjelja, 11. srpanj 1943. U zoru (03:00 sata) 11. srpnja 1943. UPA jedinice su koordinirano napale na 99 poljskih mjesta, uglavnom u okruzima horochowskim i Vladimir pod geslom „smrt Poljacina”. Okružili su sela da spriječe bijeg stanovnika, došlo je do pokolja i razaranja. Stanovništvo Poljsko je ubijano metcima, sjekirama, vilama, kosama, pilama, noževima, čekićima i drugim alatima. Poljska sela nakon ubojstva stanovništva spaljena su kako bi spriječili ponovno naseljavanje. Bila je dobro pripremljena i planirana akcija. Na primjer, zlodjelima u području Vladimir prethodila koncentracija vojnika UPA u šumama zawidowskim (zapadno od Poryck), na području Marysin Dolinka, Lachow i na područjima Żdżary, Litowież, Grzybowice. Četiri dana prije početka kampanje u ukrajinskim selima održani su sastanci gdje je lokalno stanovništvo bilo obavještavalo o potrebi za ubijanjem svih Poljaka. Pokolj je počeo rano ujutro u 03:00 sata 11. srpnja 1943. iz poljskog sela Gurów, pokrivajući: Gurów Wielki, Gurów Mały, Wygranka, Zdaria, Zabłoćce - Sądowa, Nowiny, Zagaja, Poryck, Oleń, Orzeszyn, Romanówka, Lachów, Swojczów, Gucin i drugi. Samo 70 osoba preživjelo je u selu Gurów od 480 Poljaka; u naselju Orzeszyn, 270 Poljaka je ubijeno od ukupno 340 stanovnika; u selu Sądowa od 600 Poljaka samo 20 uspjelo je pobjeći i ostati na životu, samo desetak njih preživjelo je u naselju Zagaje od 350 Poljaka.
Ujutro toga dana, skupina od 20 napadača ušla je u crkvu tijekom Mise u Porycku, gdje je oko trideset minuta ubijano oko 100 ljudi, među kojima su bili djeca, žene i starije osobe. Razbojnici su tada ubili, oko 200, Poljaka koji žive u Porycku. Slični napadi na crkve provedeni su i na drugim mjestima.