250px|minijatura|right|<center>Albrecht Dürer: Četiri jahača apokalipse Milenijalizam (lat. millenium, tisućljeće ili grč. χιλιασμό) je krivovjerje, oblik milenarizma, nekih kršćanskih sekta o uspostavi Kristova kraljevstva na zemlji tisuću godina uoči Sudnjega dana i budućega vječnog svijeta ("Dolazećeg svijeta" Novog Neba i Nove Zemlje; Raja na zemlji). Proizašlo je ponajprije iz Otkrivenja 20: 1-6. Sličnosti milenijalizmu pojavljuju se u zoroastrizmu, koji je identificirao susljedna tisućljetna razdoblja, od kojih će svaki završiti kataklizmom hereze i uništenja, do konačnog uništenja zla i njegove suštine koju će donijeti trijumfalni kralj mira na kraju konačnoga tisućljeća. "Tada SaošiantSaoshyant (avestanski: Saošiiaṇt̰) je jezični izraz na avestanskom jeziku koji doslovno znači "onaj koji donosi dobrobit", a isti se koristi na nekoliko različitih načina u zoroastrijanskom Svetom pismu i tradiciji stvara stvorenja koja su opet čista i neokaljana, nakon čega dolazi do oživljavanja Obećane Zemlje". (Zand-i Vohuman Yasht3:62). Različiti društveni i politički pokreti, kako vjerski tako i svjetovni, imaju milenijalističke metafore.
Baha'i vjera
Bahá'u'lláh spominje u Kitáb-i-Íqánu da će Bog obnoviti "Grad Božji" svakih tisuću godina i posebno napominje da se nova Božja pokazanja (dolazak Mesije) neće dogoditi sljedećih 1.000 godina (1893. – 2893.) prema Bahá 'u'lláh-u, ali da autoritet Bahá'u'lláh poruke može trajati i do 500.000 godina.
Kršćanstvo
mini|200px|Zoroastrijska sveta vatra u urni mini|200px|Faravahar (ili Ferohar) je jedan od primarnih simbola zoroastrizma
Predkršćanski period
Milenijalizam se razvio iz jedinstvenog kršćanskog tumačenja židovskog apokalipticizama, koji se ukorijenio u židovskoj apokrifnoj književnosti u burnom međutestamentskom razdoblju (200. god. pr. Kr. do 100. AD, uključujući spise kao što su knjigu proroka Henoka, knjigu Jubileja, Ezrina knjiga i Dodaci DanieluDodaci Danielu sastoje se od tri poglavlja koja nisu pronađena u hebrejskim i aramejskim spisima Daniela. Tekst ovih poglavlja nalazi se u grčkom Septuagintu, najranijem starogrčkom prijevodu. Oni su prihvaćeni kao kanonski i kao takvi prevedeni kao u rimokatoličkoj, istočno-pravoslavnoj, orijentalno-pravoslavnoj i sirijskoj Bibliji). Pasusi unutar ovih tekstova, uključujući 1. Henoka 6-36, 91-104, 2. Henoka 33: 1 i Jubilej 23:27, se odnose na uspostavljanje "tisućljetnog kraljevstva" koje će uspostaviti mesijanska ličnost, povremeno sugerirajući da bi trajanje ovog kraljevstva bilo tisuću godina, međutim, stvarni broj godina danih za trajanje kraljevstva je varirao. Na primjer, u 4. Ezra 7: 28-9, rečeno je da će kraljevstvo trajati samo 400 godina. Ovaj pojam tisućljeća nesumnjivo je pomogao nekim Židovima da se nose s društveno-političkim sukobima s kojima su se suočavali. Taj koncept tisućljeća je imao svrhu preokrenuti prethodno razdoblje zla i patnje, nagradivši vjernike za njihovu hrabrosti dok zle ljude izlažu kazni, s jasnim razdvajanjem onih koji su dobri od onih koji su zli. Vizija tisućljetnog razdoblja blaženstva za vjernike, koje bi uživali ovdje u tjelesnom svijetu kao u "Raju na zemlji", imala je neodoljivu moć nad maštom židova u međuvjerskom razdoblju, isto kao i nad ranim kršćanima. Milenijalizam, koji je već postojao u židovskoj misli, dobio je novo tumačenje i novi poticaj dolaskom kršćanstva. Koncept utopijskog tisućljeća, i većina od slikovnog izlaganja koje su koristili Židovi i rani kršćani da opišu ovo vremensko razdoblje, najvjerojatnije su bili pod utjecajem perzijske kulture, posebice zoroastrijanstva. Zoroastrianizam opisuje povijest tako da se ona događa u sukcesivnim tisućljetnim razdobljima, od kojih će svaka završiti kataklizmom hereze i zla. Ove epohe će kulminirati u konačnom uništenju zla koje će donijeti pobjednički mesijanski lik, Saošiant, na kraju posljednjeg tisućljeća. Saošiant će izvršiti pročišćenje moralno korumpiranog fizičkog svijeta, kako je opisano u Zand-i Vohuman Yasht: "Tada Saošiant stvara stvorenja koja su opet čista, nakon čega dolazi do oživljavanja Obećane Zemlje". Ovaj eshatološki događaj naziva se Frashokereti,Frashokereti (frašō.kərəti) je pojam na Avesta jeziku (koji odgovara srednjovjekovnom frašagirdu <plškrt>); ime koje sugerira "stvaranje divnog, izvrsnog"; u zoroastrijanskoj doktrini riječ je o konačnoj obnovi svemira, kada će zlo biti uništeno, a sve drugo će biti u savršenom jedinstvu s Bogom (Ahura Mazda). pojam koji je izgleda imao veliki utjecaj na judaičku eshatologiju i konačni kršćanski milenijalizam.
U kršćanskim spisima
Kršćansko milenijalističko promišljanje prvenstveno se temelji na Otkrivenju 20: 1-6, koja opisuje viziju anđela koji silazi s nebesa s velikim lancem i ključem od bezdana, zarobljava Sotonu i zatvara ga za sljedećih tisuću godina:
"Zgrabio je zmaja, tu drevnu zmiju, koja je uisto i đavao i sotona, vezao je na tisuću godina i bacio u bezdan, koji je zaključao i zapečatio nad njom, da više ne obmanjuje narode, sve do isteka tisuću godina. Nakon toga, mora ga se (Sotonu) na neko vrijeme pustiti." (Otkr. 20: 2-3).
Knjiga Otkrivenja tada opisuje niz sudaca koji su sjedili na prijestoljima, kao i svoju viziju duša onih kojimu su glave bile odrubljivane radi svjedočenja u korist Isusa i njihovog odbijanja da prihvate obilježja Zvijeri. Ove duše: se vraćaju u život i vladaju zajedno s Kristom tisuću godina. (Ostatak umrlih neće biti oživljeno sve dok ne istekne tisuću godina.) Ovo je Prvo Uskrsnuće. Blagoslovljeni i sveti su oni koji sudjeluju u Prvom Uskrsnuću. I nad njima druga smrt nema moći, i oni će biti svećenici Božji i Kristovi i vladat će s njim tisuću godina (Otkr. 20: 4-6). Tako je Ivan od Patmosa okarakterizirao tisućljeće u kojem će Otac i Krist zajedno vladati nad teokracijom pravednika. Iako postoji obilje biblijskih nagovještaja takvom Božjem kraljevstvu koje je navedeno kroz cijeli Stari i Novi zavjet, ovo je jedina doslovna referenca u Bibliji za takvo razdoblje koje traje tisuću godina. Doslovno vjerovanje u tisućljetnu vladavinu Krista je kasnije razvijano u kršćanstvu, jer je izvjesno da isto nije bio prisutno u tekstovima iz prvog stoljeća. Prilikom pisanja Otkrivenja, sv. Ivan je možda bio pod utjecajem rascjepkane društvene klime u Rimu tijekom prvog stoljeća AD. Kršćanstvo je bilo među brojnim vjerskim tradicijama koje su odstupale od rimske državne religije i zbog toga su ih progonili rimski vladari. Kršćanski milenijalizam je bio jedna od brojnih reakcija protiv vladajućeg Rimskog Carstva. Mogućnost izbavljenja iz ovakvih rimskih okova učinila je misao tisućljeća pod Isusovom dobrohotnom vladavinom utoliko privlačnijom. Tijekom prvih stoljeća poslije Krista, u Crkvi su se mogli naći različiti oblici milenijalizma, jednako Istoka kao i Zapada. U to vrijeme, to je bio općeprihvaćen stav, kao što je priznao Euzebije, iako i sam protivnik te doktrine: "Isti pisac koji je izdao Knjigu Zakona također daje i druga viđenja koja su mu, kako je rekao, došla kroz predkazanja koja nema pisanih tragova; neka neobična uspoređivanja i učenja Spasitelja, kao i neke druge, više mitske stvari. Njima pripada i njegova izjava da će doći razdoblje od nekih tisuću godina nakon uskrsnuća mrtvih, i da će Kristovo kraljevstvo biti postavljeno u fizičkom i materijalnom obliku baš na ovoj zemlji. Pretpostavljam da je pisac dobio takve ideje radi nerazumijevanja apostolskih spisa, ne opazivši da je Ono što mu je rečeno bilo mistično i figurativno. Stoga se čini da je imao vrlo ograničeno razumijevanje onoga o čemu govori, što se može vidjeti iz njegovih diskursa. Ali, upravo zbog njega je toliko mnogo crkvenih otaca usvojilo slično mišljenje, u vlastitoj potpori starosti postojanja čovjeka, kao što je bio, na primjer, Irenej, ali i bilo koji drugi, koji je mogao proglasiti slične stavove." (Euzebije, Povijest Crkve,Knjiga 3: 39: 11-13)
mini|250px|left|Diego Velázquez: Krist na križu, Museo del Prado, Madrid (250 x 170 cm, oko 1632.)
Ipak, kasnije se razvila snažna oporba iz nekih komora, ponajviše od sv. Augustina iz Hipa (354. – 430. AD). Crkva nikada nije preuzela formalno stajalište o tom pitanju ni na jednom od ekumenskih sabora, pa su stavovi "pro" kao i oni "kontra" bili u skladu s pravovjerjem. Dopuna nicejskom Vjerovanju imala je namjeru pobiti percipirani sabelijanizam od Marcela od Ankire i još nekih - doktrine koja uključuje kraj Kristova vladanja i koja je izričito izuzeta zbog osude Sabora. Katolička enciklopedija napominje da su zagovornici raznih gnostičkih uvjerenja (koji se sami smatraju krivovjerjem) iz drugog stoljeća također odbili milenijalizam. Milenializam su poučavali razni raniji pisci poput Justina Mučenika, Ireneja Lionskog, Tertulijana, Komod, Laktancija, Metoda i Apolinarija od Laodike u obliku koji se danas naziva predmilenijalizam. Prema vjerskom znanstveniku Rev. Dr. Francis Nigel Lee-u, Justinov "Povremeni kiliazam" (povremeni milenijalizam) "sui generis" Ako se opisuje neka osoba ili stvar kao sui generis, znači da nema nikoga ili ničega drugoga iste vrste, pa se zato ne mogu donositi sudovi o njima na temelju usporedbe s drugim osobama ili stvarima koji je bio snažan protivnik učenjima koja su prethodila vjerovanju u Veliko Iskušenje, je vjerojatno slijedio sv. Potin 175. g., i vjerojatnije oko 185. od Irenija". Justin Mučenik je, raspravljajući o svojim prvim godinama vjerovanja u svoj Dijalog s Trifom Židovom, poglavlje 110, primijetio da nisu potrebni kršćanima:
"Već sam ti priznao da smo ja i mnogi drugi koji su ovoga mišljenja, i [vjerujemo] da će se takav događaj dogoditi, kao što ste sigurno svjesni; ali, s druge strane, izvjestio sam vas da mnogi koji pripadaju čistoj i pobožnoj vjeri, i koji su pravi kršćani, misle drugačije. Meliton od Sardisa često se navodi kao predlagatelj predmilenializma u drugom stoljeću. Potpora koja se obično daje za takvu pretpostavku je da, "obojica, i Jeronim i Genadije od Masilije, tvrde da je on bio odlučan milenijalistik".}}
U ranom trećem stoljeću, Hipolit Rimski (170. – 235. AD) je napisao:
"I mora proći 6.000 godina stvaranja, kako bi došao Sabat, odmor, sveti Dan "na kojega se Bog odmarao od svih njegovih djela". Jer Sabat je vrsta i znak budućeg kraljevstva svetaca, kada će oni "vladati zajedno s Kristom", kada dođe s neba, kako Ivan kaže u svojoj Apokalipsi: "Dan je s Gospodinom isto kao tisuću godina". Budući da je Bog sve stvorio u šest dana, slijedi da se sve ispunilo kroz 6.000 godina. (Hipolit, na Hexaâmeron, grčki: Ἡ Ἑξαήμερος Δημιουργία - Hē Hexaēmeros Dēmiourgia, ili Šest Dana Rada, iz fragmenata komentara o raznim knjigama Svetog pisma).Oko 220. godine je bilo sličnih utjecaja na Tertulijana, iako samo s vrlo važnim i izuzetno optimističnim (možda čak i postmilenijalističkim) izmjenama i implikacijama. S druge strane, zamisli kršćanskog milenijalizma doista je zagovarao rimski pjesnik Komod 240.; u 250. to je bio egipatski biskup Nepos u svom Odbacivanju Alegorista; u 260. gotovo nepoznati Koracion; i 310. godine Laktancija. U kasnom četvrtom stoljeću biskup sv. Ambrozije iz Milana bio je sklon milenijalizmu (Ambrozije iz Milana, knjiga II. "O vjerovanju u Uskrsnuće", stih 108). Laktancije je posljednji veliki književni branitelj milenijalizma u ranoj kršćanskoj crkvi. Jeronim i Augustin su se snažno suprotstavljali tome i podučavajući simboličko tumačenje Otkrivenja sv. Ivana, a posebno 20. poglavlja. U pismu kraljici Gerbergi iz Francuske oko 950. god., Adso iz Montier-en-Dera utemeljio je ideju "posljednjeg svjetskog cara" koji će pobijediti ne-kršćane prije dolaska Antikrista.
Reformacija i dalje
Kršćanski stavovi o budućem redoslijedu događaja su preinačeni nakon protestantske reformacije cca. 1517. god.