Albanska književnost (alb.: letërsia shqipe) započinje u srednjem vijeku i obuhvaća književne tekstove i djela napisana na albanskome jeziku. Može se odnositi kako na književnost koju su napisali Albanci iz Albanije, tako i na književnost Albanaca iz Kosova i pripadnika albanske dijaspore, posebice u Italiji. Albanski jezik čini posebnu granu unutar indoeuropske jezične porodice, s kojim nijedan drugi jezik nije usko povezan. Podrijetlo albanskoga jezika nije u potpunosti poznato, premda postoje teorije prema kojima on predstavlja nasljednika drevnoga ilirskog jezika.
U anonimnom spisu Dictionarium ad passagium iz 1332. godine, koji se pripisuje nadbiskupu Antivarija Vilimu Adamu ili pak francuskome nadbiskupu i hodočasniku Brokardu Monaku (Brocardus Monacus), navodi se kako se Albanci koriste latiničnim pismom u svojim knjigama, iako se njihov jezik prilično razlikuje od latinskoga.
Najstariji očuvani dokument napisan na albanskom, uz neke novozavjetne stihove iz 15. stoljeća, jest Slovo krštenja (Formula e pagëzimit), kojega čini tek jedna proširena rečenica i koju je 1462. godine na gegijskom narječju zabilježio Pal Engjëlli (Pavao Enđeli), biskup Drača i savjetnik vojskovođe Skenderbega. Premda ima nekih naznaka da se albanska književnost stvarala u feudalnim krugovima tijekom Albanske kraljevine (Regnum Albaniae) za vrijeme vladavine Karla I. Anžuvinca (1272. – 1286.), nije očuvano ništa od svega za što se može pretpostaviti da je na albanskomu jeziku nastalo u srednjovjekovnom razdoblju, sve do sredine 15. stoljeća.
Prva pisana književnost Djela 15. stoljeća Širenje Osmanskoga Carstva potisnulo je mnoge Albance iz njihove domovine u razdoblju zapadnoeuropskoga renesansnoga humanizma. Među albanskim iseljenicima koji su pisali na latinskome i postali poznati u humanističkomu svijetu jesu povjesničar Marin Barleti (1460. – 1513.), koji je 1510. godine u Rimu objavio povijest Skenderbega (Historia de vita et gestis Scanderbegi, Epirotarum principis), koja je prevedena na mnoge druge europske jezike, te Marino Becichemi (1408. – 1526.), Gjon Gazulli (1400. – 1455.), Leonicus Thomeus (1456. – 1531.), Michele Maruli (15. stoljeće), Michele Artioti (1480. – 1556.) i ini koji su se istaknuli u raznim poljima znanosti, umjetnosti i filozofije.
Djela 16. stoljeća Kulturni otpor bio je prije svega izražen razradom albanskoga jezika na području crkvenih sakramenata i tiskovina, uglavnom u okviru katoličke zajednice na sjeveru, ali i pravoslavnih područja na jugu. Protestantske reforme i protureformacija dale su daljnji poticaj razvoju mjesnoga jezika i književne tradicije kad je klerik Gjon Buzuku uveo katoličku liturgiju na albanskome jeziku, pokušavajući učiniti za albanski jezik ono što je Martin Luther učinio za njemački.
Albanski misal (Meshari), koji je Gjon Buzuku objavio 1555. godine, prvo je književno djelo objavljeno na albanskome jeziku.. Rafinirani jezik i stabilizirani pravopis moraju biti rezultat ranije tradicije pisanja albanskoga, tradicije koja je danas nepoznata. No, postoje neki fragmentirani dokazi koji potječu iz vremena prije Buzukua i koji ukazuju na to da se albanskim pisalo barem od 14. stoljeća. Prvi poznati dokazi datiraju iz 1332. godine, kada se u anonimnomu spisu Dictionarium ad passagium, koji se pripisuje nadbiskupu Antivarija Vilimu Adamu ili pak francuskome nadbiskupu i hodočasniku Brokardu Monaku (Brocardus Monacus), navodi kako Albanci koriste latinično pismo u svojim knjigama, iako se njihov jezik prilično razlikuje od latinskoga: „Albanci imaju jezik sasvim drukčiji od latinskoga, no ipak rabe latinsko pismo u svim svojim knjigama”. Od posebne su važnosti u potpori ovoj tezi: Slovo krštenja (Formula e pagëzimit) iz 1462. godine, koju je na albanskome u okviru latinskoga teksta napisao drački biskup Pal Engjëlli na latinskom jeziku; pojmovnik s albanskim riječima iz 1497. godine, koji je sastavio Arnold von Harff, Nijemac koji je putovao Albanijom, te ulomak Biblije iz Evanđelja po Mateju iz 15. stoljeća pisan također na albanskom, ali grčkim pismom.
Albanski spisi tih stoljeća sigurno nisu bili samo vjerski tekstovi, već i povijesne kronike. Spominje ih humanist Marin Barleti, koji u svojoj knjizi Opsada Skadra (De obsidione Scodrensi) iz 1504. godine potvrđuje da je listao takve kronike napisane na narodnome jeziku (in vernacula lingua). Godine 1592. Luk Matranga (Lekë Matrënga), Albanac iz južne Italije, izdaje katekizam pod naslovom Kršćanski vjeronauk (E mbësuame krishterë).
Albanski književnici unutar Osmanskoga Carstva
Povijest albanskoga naroda u srednjemu vijeku vezana je za Mletačku republiku i Zetu (Crnojevići, Balšići, Lješka liga) pa teži papinstvu kao posljedica djelovanja mnogih svećenika iz Južne Italije, no ima jedan smjer koji vodi ka Istanbulu. Okrutna povijest osmanske dominacije svodi Albaniju na istočni kraj turske Rumelije od određena strateškoga značaja zbog svog položaja na Jadranu. Jezik i samostalnost albanskoga naroda bili su neprihvatljiva opcija što sultani nisu uzimali u obzir. Može se i reći da se Osmansko Carstvo temeljilo na proturječnoj i nerijetko kaotičnoj meritokraciji. Visoka Porta nagrađivala je ambicije i učinkovitost pojedinaca, baš zbog centralizacije Osmanove dinastije i dvorca Topkapija, koji su izbjegavali nasljedničke feude suprotno strukturi feudalne Europe. Osmansko Carstvo bilo je najjača vojna sila u 16. stoljeću uz Habsburško-Španjolsko carstvo od Karla V. nadalje. Sultan je vladao nad višenarodnim društvom u kojem su u Istanbul putem devşirma dolazili ljudi iz svih krajeva Carstva i postajali vojnici, sluge, radnici, umjetnici, žene u sultanovu haremu, časnici, sultanovi namjesnici, činovnici, pisci itd. Uvjet za karijeru bio je najčešće prijelaz na islamsku vjeru. Od Selima I. nadalje sultan također postaje gospodar Meke, Medine i nosi titulu kalifa. Carstvo je priznavalo narodnost i podrijetlo svojih pojedinaca i nije težilo nasilnoj asimilaciji, no provodilo je islamizaciju.
Mnogi su uspješni ljudi i žene u Osmanskomu Carstvu bili Albanci. U popisu sultanovih majki, dvije (Gülbahar i Safiye) ili tri (Mahidevran) bile su djevojke albanskoga podrijetla. Gülbahar Hatun (oko 1432. – 1492.) rođena je na Kosovu i bila je omiljena žena u haremu sultana Mehmeda II., te majka sultana Bajazida II., dakle Sulejmanova prabaka po očevoj strani. Sultanija Safije (oko 1550. – 1619.) rođena je u selu Rezi na Dukađinskoj visoravni, bila je žena Murada III. i majka Mehmeda III., te je postala jedna od najmoćnijih sultanija u turskoj povijesti, pa su po njoj povjesničari nazvali početak 17. stoljeća „sultanatom žena”. Dok je u povijesti većina sultanovih žena pripadalo kategoriji priležnica, Safije je jedna od slučajeva gdje žena djeluje na turskom dvorcu kao kraljica.
Oko 27 sadrazama (velikih vezira) bilo je albanskoga podrijetla. Mogu se spomenuti Koca Davud Paşa, osvajač Kroje 1478. godine, tragikomični Zurnazen, Junus-paša, Ayas Mehmed Paşa iz Himare, Ahmed Izet-paša iz Bitolja, Avlonyalı Ferid Paşa iz Valone. U najdubljem kriznom trenutku sultanske vlasti (oko 1656. godine), vrlo bitne odluke preuzeo je veliki vezir Mehmet Köprülü, Albanac iz Berata, i s njime je počela dinastija vezira, što je po sebi rijetkost. Dinastija Ćuprilića (Qyprilliu / Köprülü) imala ključnu ulogu u Istanbulu do 1735. Ćuprilići su između ostalog osnovali grad Veles u Makedoniji.
Turski književnici i filozofi albanskoga porijekla bili su muslimani, pisali su turskim (tadašnjim osmanskoturskim), neki i arapskim i perzijskim. Najznačajniji su: Priştineli Mesihi (1470. – 1512.); Taşlıcalı Yahya; Dukakinoğlu Ahmed Paşa; Suzi Çelebi (oko 1455. – 1524.) iz Prizrena; Lütfi Paşa, časnik, veliki vezir, pisac i intelektualac iz Valone; Aşık Çelebi (1520. – 1572.) iz Prizrena; Sami Frašeri, proveo više od pola života u Istanbulu, gdje je pisao na turskom; Namık Kemal po majci; Mehmet Fuad Köprülü (1890. – 1966.) iz dinastije Ćuprilića i dr.
Kroz stoljeća će se u Istanbulu stvoriti albanska gradska elita, koja će biti značajna u 19. stoljeću. Danas jedno selo u mreži metropole nosi staro ime Arnavutköy (albansko selo), u njemu se nalazi istambulska zračna luka, a postoji i istoimeni Arnavutköy kao dio gradske četvrti Beşiktaş.
Književnost 17. i 18. stoljeća thumb|220px|Novi zavjet preveden na albanski uz korištenje grčkoga pisma 1827. U 17. stoljeću pisana književnost dobiva veći zamah, pa Petar Budi (Pjetër Budi) rodom iz pokrajine Mat, koji cijeli život kasnije provodi na Kosovu i u Srbiji, radi na pripremama ustanka balkanske koalicije protiv Turaka te 1618. objavljuje Kršćanski katekizam (Doktrina e krishterë), u kojemu se nalaze i izvorni albanski stihovi, zbog čega se smatra i začetnikom albanskoga pjesništva. Njegov Ogled ispovijedi (Pasqyrë e të rrëfyemit, 1621.) sadrži ispovijedi i sakramente, dok Rimski obrednik (Rituale romanum, 1621.) predstavlja zbirku cjelogodišnjega duhovnoga ceremonijala. Frano Bardhi (Frang Bardhi), rodom iz Zadrime, u Rimu je 1635. objavio Rječnik latinsko-epirotski (tj. albanski, Dictionarium latino-epiroticum) s oko 5000 odrednica te više od stotinu poslovica i toponima mjesta u kojima žive Albanci. Na latinskome je 1636. objavio apologetsko djelo o Skenderbegu Georgius Castriotus Epirensis, vulgo Scanderbeg, u kojem pobija Mrnavićevu tezu da je Skenderbeg bio slavenskoga podrijetla.
Posljednji važniji predstavnik ove duhovno-didaktične književnosti bio je Petar Bogdani (Pjetër Bogdani, 1625. – 1689.), rodom iz Prizrena, doktor filozofije i teologije, koji je u Padovi 1685. na albanskom i latinskom objavio Četu proroka (alb.: Çeta e profetëve, lat. Cuneus prophetarum), djelo pobožnog karaktera s ekskurzima o albanskoj povijesti. To je Bogdanijevo djelo teološko-filozofska rasprava koja s dozom originalnosti i spajanjem podataka iz različitih izvora razmatra glavna teološka pitanja, cjelovitu biblijsku povijest i složene probleme skolastike, kozmogonije, astronomije, pedagogije itd. Bogdani je u albansku kulturu unio humanistički duh i hvalio ulogu znanja i kulture u čovjekovu životu. Svojim je pisanim radom na jeziku uglađenog stila označio prekretnicu u povijesti albanske književnosti.
U to se vrijeme u Italiji, osobito u Kalabriji i na Siciliji gdje je živio velik broj Albanaca, razvija usmena albanska epika o Skenderbegovim pothvatima i o inim junacima albanske povijesti, a za daljnji razvoj pisane književnosti zaslužni su uz spomenutog Luka Matrangu (1560. – 1619.), i prvi pjesnici N. Brankati (1675. – 1714.), N. Filja (1619. – 1769.) i N. Keta (1742. – 1803.), koji pišu uglavnom pobožnu poeziju u stilu usmenog pjesništva. Jul Variboba (ili Varibora; ? – 1762.) napisao je epsku pjesmu o životu sv. Marije, u kojem ovaj kanonizirani lik slika ljudski toplo kao oličenje majčinske ljubavi.
Tijekom 18. stoljeća, književnost pravoslavnih i muslimanskih vjerskih kulturnih krugova svjedočila je pojačanomu razvoju albanske književnosti. Anonimni pisac iz Elbasana preveo je brojne odlomke iz Biblije na albanski jezik, a T. H. Filipi, također iz Elbasana, preveo je Stari i Novi zavjet pod naslovom Dhiata e Vjetër dhe e Re. Ti su se napori povećali u sljedećemu stoljeću, kad je G. Gjirokastriti 1827. objavio prijevod cijeloga Novoga zavjeta, a Kostandin Kristoforidhi (1830. – 1895.) preveo je velik korpus kršćanskih vjerskih spisa na oba albanska narječja. Riječ je o izdanjima koja su pomogla ujedinjavanju tih dvaju narječja u jedan književni jezik, čime su postavljeni temelji za uspostavljanje albanske nacionalne crkve s liturgijama na narodnomu jeziku.„Albanian literature in Greek script”