Zemun (srpski: Земун, mađarski: Zimony, njemački: Semlin, latinski: Taurunum) je općina u sastavu Beograda, glavnog grada Srbije, koja zauzima površinu od 15.356 ha, na kojoj živi 168.170 stanovnika.
Prije nego što je ušao u sastav Beograda, bio je samostalan grad s posebnom poviješću, kulturom i arhitekturom. Razvoj Novog Beograda u drugoj polovici 20. stoljeća proširio je urbano područje Beograda i spojio ga sa Zemunom.
O gradu
Pravoslavni svetac zaštitnik općine Zemun je Vaznesenje Gospodnje (hrv. "Uzašašće Gospodinovo") – Spasovdan (koji se slavi 40 dana poslije Uskrsa).
Kao dan općine slavi se 5. studenog, datum kada je srpska vojska ušla u Zemun u Prvom svjetskom ratu.
Predsjednik općine Zemun je Branislav Prostran.
U općini se nalazi više prigradskih naselja: Zemun Polje, Batajnica, Altina, Mala Pruga, 13. Maj, Nova Galenika.
Povijest Nalazeći se na raskrižju važnih puteva, Zemun je doživio mnoge promjene. Različite zajednice živjele su u tom kraju i razvijale svoju kulturu. Mnoga plemena i narodi prolazili su, ratovali i, svjesno i nesvjesno, uništavali kulturnopovijesne spomenike. Međutim, uvijek je nešto ostajalo. Smjenjivanje različitih kultura, od neolitika, preko bakrenog do brončanog i do današnjeg doba, upućuje na složena zbivanja i značajne promjene u razvoju na tom tlu. *Matica hrvatska, Vlatko Rukavina, Hrvatska strana Zemuna , Hrvatska revija 4/2004.
Prvi naziv je bio Taurunum. Najstariji pisani tragovi o današnjem imenu grada datiraju iz XII. stoljeća. Nastao je od slavenske riječi "zemlin" i pretpostavlja se da je ime u vezi sa zemljanim gradom, odnosno sa zemunicama.
Za razdoblja turskih osvajanja po Europi, Zemun su nekoliko puta pljačkale i napadale turske snage.
Nakon višekratnih pokušaja, Zemun je pod tursku vlast pao 8. srpnja 1521., nakon što je Sulejman Veličanstveni napao grad sa zapada, prethodno zauzevši Mitrovicu, Slankamen i Karlovce. Grad je pao nakon žestoke obrane grada koju su držale postrojbe od 500 šajkaša (sastavljene od Hrvata i Srba), predvođene Hrvatom Markom Skoblićem (vidi bitka za Zemun).
U ratu s Turcima 1683. – 1699. i mirom u Srijemskim Karlovcima oslobođen je Srijem od Starog Slankamena na Dunavu do ušća Bosuta u Savu, a preostali dio Srijema pobjedom nad Turcima 1716. kod Petrovaradina. Odlaskom Turaka 1717. u Zemunu i Srijemu započeo je novi vijek.
Obnovljena Srijemska županija (sjedište u Vukovaru) potpala je pod vlast Hrvatskog sabora i bana. Dio Srijema s Petrovaradinom, Zemunom i Mitrovicom ušao je u sastav Vojne krajine kao Petrovaradinsko vojno okružje. Obnovljena je i Srijemska biskupija, a 1773. ujedinjena je s biskupijom u Đakovu.
Beogradskim mirom 1739. područje dolazi pod Austriju, a Zemun postaje pogranični grad. Budući da se tim mirom austrijska vojska morala povući iz Beograda, beogradski katolici, mahom trgovci iz Bosne i Dubrovnika su se našli u nezahvalnu položaju, poput kršćanskih podanika u muslimanskoj državi koja je upravo izgubila teritorije od kršćanskog neprijatelja. Stoga su predvođeni franjevcima otišli u obližnji Zemun, da bi izbjegli moguću tursku osvetu. 1745. se osniva Srijemska županija, kojoj je Zemun glavni grad, a koja je upravno pripala Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji. Smirenje stanja na granicama je slijedio priljev novih stanovnika i gospodarski napredak. 1816. doselili su se iz Lazarfelda u Banatu njemački doseljenici u predio koji su poslije nazvali Franztal.(nje.) Verein der Franztaler Ortsgemeinschaft Chronik (pristupljeno 11. travnja 2019.)
Nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. i ukidanja Vojne krajine, Srijem je 1881. u potpunosti pripojen Hrvatskoj. Hrvatski jezik postao je službeni jezik umjesto njemačkog, mađarskog i latinskog.
Dne 8. lipnja 1871. grad dobiva status slobodnog carskog grada. Razvitku pogoduje ukidanje Vojne krajine i ulazak u sastav Hrvatske 1881. godine. Izgradnjom pruge 1881-91. Srijem je od Zemuna preko Mitrovice i Vinkovaca povezan sa Zagrebom. Povezivanjem željeznicom, onda iznimno značajnim pronositeljem razvitka, s oživjelom Mitrovicom, Vinkovcima i Zagrebom, gospodarski napredak ulazi i u ove krajeve. Hrvatski jezik 1882. postaje službenim jezikom u gradu.Hrvatska riječ Hrvatski doprinos zemunskom naslijeđu, 29. svibnja 2009. Godine 1895. grad je izravno podređen Zemaljskoj vladi u Zagrebu. Tako je ostalo do Prvog svjetskog rata.
Dne 5. studenoga 1918. postrojbe Kraljevine Srbije ušle su u grad kojeg su napustile austro-ugarske snage. Bio je to kraj dvostoljetne vladavine crno-žute monarhije u Zemunu. Srijemska županija i grad Zemun ušli su u Kraljevinu SHS.
Kraj Prvoga svjetskog rata donio je bitne promjene u Zemunu, koji je izgubio status pograničnoga grada. Počela je nova etapa života i rada. Oduševljenje i nade iznevjerene su nakon atentata u Skupštini 1928. i Šestojanuarske diktature. Jedini prostor gdje su se Hrvati mogli dokazati s obzirom na znanje i obrazovanje, bilo je gospodarstvo. Nakon I. svjetskog rata otvaraju se nove tvornice i ustanove, većinom u vlasništvu hrvatskih gospodarstvenika ili dioničara. Tvornica čokolade (1921), tvornica ljepila (1923), Filipovićeva tvornica ugljične kiseline (1925), tvornica aeroplana i hidroaviona »Zmaj« (1927), tvornica zrakoplova »Ikarus« (osn. 1923, u Zemunu od 1927), nekoliko tvornica tekstila i trikotaže (Sava i Alda 1928), dvije tvornice kože (Derma i Delfina), tvornica strojnog remenja (Hofer i Peller), tvornica obuće Mira. Godine 1927. počeo je rad vojno-civilnog aerodroma pod Bežanijskom kosom. Dana 15. veljače 1928. godine, polijetanjem dvokrilca (»potez 29«) uspostavljena je prva domaća zračna linija Zemun – Zagreb. Uvođenjem dugih linija zračna luka ubrzo postaje centar domaćega zračnog prometa. Radovi su nastavljeni te su do 1931. podignuti hangari i pristanišna zgrada.
U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca nekoliko su mu puta promijenili upravni položaj. od 1922. umjesto županije proglašena je Srijemska oblast. Stvaranjem banovina 1929. Srijem je podijeljen u dvije. Drinskoj (Sarajevo) su pripadali kotari Mitrovica, Šid, Vukovar, Vinkovci, Županja, a Dunavskoj (Novi Sad) Ilok, Ruma, Karlovci i Petrovaradin. A sam je Zemun pripojen Beogradu. 1934. ga se pripojilo Beogradu, ali je to ukinuto padom Jugoslavije i njegovim uključenjem Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941. Drugi pokušaj pripajanja Beogradu bio je poslije rata. Nakon dvije godine Šid i Mitrovica pripojeni su Dunavskoj banovini. Sporazumom o novoj podjeli na banovine uoči Drugoga svjetskog rada, Ilok i Šid pripao je Hrvatskoj banovini, a ostali dio Srijema Dunavskoj.
Od 1941. do 1945. Zemun je bio najistočniji grad Nezavisne Države Hrvatske, a bio je pod njemačkom kontrolom do 22. listopada 1944. godine, kad ga zauzimaju partizani. U podjeli Jugoslavije 1941. – 44. Srijem je pripao Hrvatskoj. Nakon početka Drugoga svjetskog rata i zračnih napada na Beograd, njemačke jedinice su 12. travnja 1941. ušle u Zemun. Već 13. travnja osnovana je nova, posebna gradska uprava (predsjednik Hans Mozer) jer je Zemun ponovno odvojen od Beograda. Sve do 10. listopada 1941. u Zemunu i okolnim selima (do crte Slankamen-Boljevci) vlast su u tom »njemačkom privrednom području« imali domaći Nijemci, takozvani »Folksdojčeri«, a zatim su je, kada su ti dijelovi Srijema ušli u sastav Nezavisne Države Hrvatske, dijelili s Hrvatima, međutim najvažnije položaje u tijelima uprave (gradonačelnici, kotarski predstavnici i dr.) zadržali su Nijemci, što će uvjetovati stalnu i prikrivenu borbu oko vlasti između Folksdojčera-funkcionara i članova ustaškog pokreta. Stvaranjem druge Jugoslavije i razgraničenjem između Hrvatske i Srbije Srijem je podijeljen između Hrvatske i Vojvodine (u sastavu Republike Srbije). Na kraju 20. stoljeća iseljenjem jednog dijela starosjedilaca Hrvata, u Srijemu se ponovila 1944., kada su iseljeni srijemski Nijemci.
Od ulaska partizana i sovjetske vojske 22. listopada 1944. do kraja rata, najveći broj funkcija vlasti vršila je vojska, odnosno Komanda mjesta s majorom Milanom Žeželjom na čelu. Sudsku i tužilačku funkciju vršila su također vojnosudska tijela. Komanda mjesta mobilizirala je ljude, motorna i zaprežna vozila za potrebe vojske, ali i obavljala druge poslove, u koje su pripadali otkrivanje i uhićenje pa i likvidacija »narodnih neprijatelja«. S koliko revnosti je to rađeno, najbolje svjedoče mnoge nevine žrtve pobijene u listopadu 1944, a zakopane pokraj Dunava u zemunskom keju kod »Hidrobaze« i na Kalvariji. Međutim, to je posebna tema koja zaslužuje poseban rad.
Ubrzo je, usporedo s vojnom, organizirana i civilna vlast, a teritorijalno je Zemun kao samostalni grad pripojen novooformljenoj autonomnoj oblasti Vojvodini, gdje je zemljopisno i pripadao.
Skupština Narodnooslobodilačkog odbora Zemun je na prvu godišnjicu »oslobođenja«, 22. listopada 1945. godine, održala svečanu sjednicu, na kojoj je, među ostalim, ali kao najvažnija, donesena i odluka o izdvajanju Zemuna iz sastava Vojvodine i pripajanja Beogradu. Istovjetnu odluku je toga dana donio i Pokrajinski narodnooslobodilački odbor Vojvodine, pa je tako Zemun, po drugi put u svojoj povijesti, ušao u sastav susjednog Beograda.
Iako je odluka o pripajanju Zemuna prijestolnici bila diktirana »odozgo« i nije bilo moguće izbjeći ju, mnogim Zemuncima ona je teško pala, pa je čak i na sjednici na kojoj je donesena nekoliko odbornika u svojim diskusijama izrazilo bojazan da će Zemun u sastavu Beograda biti zapostavljen, da će se od samostalnoga grada srozati na običan rajon Beograda i izgubiti samoupravu, da će zaostati u razvoju i sl. Sve to se vrlo brzo pokazalo točnim, ali novi naraštaji, osobito kolonista – došljaka, koji su preplavili Zemun, mislili su drugačije.
Izborom Slobodana Miloševića i njegovim dovođenjem na političku scenu 1986. nakon Ušća i Gazimestana, iseljavanje Hrvata iz Zemuna dobiva zamah. Početkom rata 1991. i pohodom JNA sa srpskim dobrovoljcima na Vukovar, Osijek i druge krajeve Hrvatske međunacionalni odnosi padaju na najnižu razinu. Ne poštuju se ne samo zakonske nego ni temeljne ljudske norme ponašanja. Sve ono o čemu su mnogi ljudi s ovih prostora vjekovima maštali o suživotu i panslavizmu, za nekoliko se godina rasplinulo kao mjehur od sapunice.
Više od 80 godina ne prestaje iseljavanje Hrvata iz Zemuna iz raznih razloga. God. 1921. Zemun je imao oko 20 000 žitelja – oko 70 % bili su Hrvati. Danas Zemun ima više od 200 000 žitelja, a procjenjuje se da Hrvata ima samo oko 5 %. Iseljavanju Hrvata je uz političke pritiske pogodovalo ciljano ekonomsko slabljenje, kulturno izoliranje i zapostavljanje. Nakon Drugoga svjetskog rata svi gospodarski i kulturni objekti koje su Hrvati stoljećima podizali u Zemunu oduzeti su i postali su "narodna svojina". primjer gradske Bolnice ili Bolnice sestara milosrdnica, koje su sestre podigle za građane Zemuna, a koja im je oduzeta. Zatim Katolički dom, u kojem su radila kulturno-umjetnička društva, npr. Tomislav. Zatim Hrvatski sokolski dom, Hrvatska štedionica, tvornice. Oduzimanjem tih i drugih institucija intenzivirano je iseljavanje Hrvata iz Zemuna, onemogućena egzistencija i njihov opstanak. Velikosrpski uspon 1980-ih i ratni pohodi 1990-ih bili su novo zlo. Mnogi su Hrvati ostali bez svojih kuća, stanova, posla, otpremnina, dionica, s minimalnim mirovinama. Danas Hrvati u Zemunu nemaju svojih škola, ustanova, svojih medijskih emisija, svojih predstavnika u lokalnoj i državnoj vlasti. Tek 2003. je registrirana Zajednica Hrvata Zemuna. Knjižnica i čitaonica, koja nosi naziv »Ilija Okrugić«, obnovljena je uz pomoć članstva, Vlade RH i župnika te svečano otvorena u lipnju 2004. Zemunsko groblje ima nekoliko cjelina od kojih je jedna i Židovsko groblje.
Godine 2003. od dijela općine Zemun osnovana je Općina Surčin.
Stanovništvo
1921.: 18.528 (70 % Hrvati)Hrvatska revija Zemun 1931.: 28.083 1953.: 44.110 1961.: 72.956 (blizu 10.000 Hrvata, odnosno 13 %)Hrvatska riječ Dario Španović: Hrvati u Zemunu: Znamo tko su nam bili preci, slijedimo njihov put, broj 691, 14. rujna 2011.