Alojzije Mišić O.F.M. (Bosanska Gradiška, 10. studenog 1859. – Mostar, 26. ožujka 1942.) bio je hrvatski prelat Katoličke Crkve koji je služio kao biskup mostarsko-duvanjski i trajni apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski od 1912. do 1942. Bio je provincijal Franjevačke provincije Bosna Srebrena između 1909. i 1912. godine.
Životopis Mladost i školovanje mini|260px|Portret biskupa Mišića.Karlo Afan de Rivera, 1933.
Alojzije Mišić je rođen u obitelji Mate i Marije (rođ. Cigić) u Bosanskoj Gradišci te je kršten imenom Stjepan. Alojzije je imao dvije sestre, Mariju i Persu koja je bila redovnica. Obitelj mu je podrijetlom iz Hercegovine. Kao dijete dobio je nadimak Stipo ili Stipica. Mišić je pohađao pučku školu u svom rodnom mjestu od 1866. do 1870. godine. Njegovi su roditelji namjeravali dobro školovati, a u tome im je pomogao mjesni župnik fra Marko Dulibić, koji im je savjetovao da pošalju Stjepana u franjevačko sjemenište. 18. lipnja 1870. pristupio je Bosanskoj franjevačkoj provinciji te svršava četiri razreda niže gimnazije u Ivanjskoj, koje je pohađao od 1870. do 1874. u Ivanjskoj. Mišić je nastavio školovanje u franjevačkom samostanu u Fojnici. Dana 21. rujna 1874. ulazi u novicijat u Fojnici i mijenja ime u Alojzije. Mišić je od 1875. do 1878. studirao filozofiju u franjevačkom samostanu u Gučoj Gori, gdje je 15. studenoga 1875. položio privremene zavjete. Tamo je završio studij s odličnim uspjehom. Provincija ga je poslala na studij teologije na Središnju teološku školu u Ostrogonu u Mađarskoj, gdje je studirao od 1878. do 1882. Dok je studirao u Mađarskoj položio je svečane zavjete 14. listopada 1880., a za svećenika ga je zaredio 7. srpnja 1882. kardinal János Simor. Mladu misu imao je 15. kolovoza 1882.
Svećeništvo Po povratku u domovinu 1882. Mišić je najprije bio kapelan u Banjoj Luci. No, iste godine, na prijedlog vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, Provincija ga imenuje vjeroučiteljem u nekoliko sarajevskih škola. Ujedno je pomagao u pastoralnoj skrbi u mjesnoj župi. Nakon toga služi kao tajnik banjalučkog biskupa Marijana Markovića i generalni vikar biskupije od 1884. do 1891. godine. Mišić je imenovan gvardijanom franjevačkog samostana na Petrićevcu 1891. i tu ostaje do 1894. Dok je bio tamo, sagradio je zvonik samostanske crkve.
Godine 1894. imenovan je župnikom u Bihaću. Boraveći u Bihaću, Mišić je osnovao Hrvatsko pjevačko i tamburaško društvo „Krajišnik” s knjižnicom. Također je osnovao razne brojne druge katoličke, gospodarske i nacionalne organizacije. Pomogao je oživjeti tamošnji vjerski i politički život i često je seljacima držao gospodarska predavanja, dajući im razne knjige na tu temu. Mišić je pridonio i jačanju trgovine katolika u gradu izmirivši zaraćene obitelji i osnovavši trgovačko-obrtničko društvo za uzajamnu pomoć. Također je pripomogao jačanju hrvatske nacionalne svijesti u gradu i poticao dužnosnike na osnivanje nacionalnih društava. Kako bi pomogao oslobađanje seljaka od kmetstva, osnovao je Hrvatsku narodnu zadrugu. Mišić je također uvelike obnovio i proširio mjesnu crkvu. Ponovno je imenovan gvardijanom samostana na Petrićevcu 1904., gdje je ostao do 1907. godine. Mišić je tada imenovan predsjednikom Franjevačke rezidencije u Visokom, gdje je služio dvije godine kada je izabran za provincijala Franjevačke provincije Bosna Srebrena. Godine 1910., kao provincijal, Mišić je srušio staru crkvu na sarajevskom Bistriku i sagradio današnju crkvu Svetog Ante.
Biskupstvo Imenovanje Posljednjih godina života mostarsko-duvanjski biskup i trajni apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski Paškal Buconjić je često bio bolestan. Iako je podignuta nova biskupska rezidencija, Buconjić se odbija preseliti i živi u staroj rezidenciji u Vukodolu. Buconjićev tajnik fra Radoslav Glavaš iskoristio je njegovo slabo stanje da ostane na vlasti te ga je držao neobaviještenim i time pod kontrolom i ovisnošću. Glavaš je financijska sredstva biskupije usmjerio u Hercegovačku franjevačku provinciju te se u biskupijama nisu mogli očekivati odlučni koraci. Primijetio je to i vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler, koji je, s ciljem poboljšanja stanja u biskupijama, zatražio od Rima da imenuje svog pomoćnog biskupa Ivana Šarića kao biskupa koadjutora mostarsko-duvanjskog s pravom nasljedstva.
Buconjić je prijedloge za biskupskog koadjutora doživljavao kao vlastitu smjenu i odlučno im se protivio. Buconjićev stav toliko je naljutio starije hercegovačke franjevce da se novi provincijal Begić predložio za biskupskog koadjutora za vrijeme boravka cara Franje Josipa u Mostaru 3. lipnja 1910. Buconjić, saznavši za namjere vlada u Sarajevu i Beču i Begićev prijedlog caru, pisao je papi Piju X. i predložio Franu Lulića, dalmatinskog franjevca te dva hercegovačka franjevca Špiru Špirića i Davida Nevistića, kao kandidate za njegovog nasljednika. Buconjić se razočarao u hercegovačke franjevce, koji su njegov prvi odabir, Dalmatinca Lulića, doživjeli kao uvredu. Nakon upozorenja da samo car imao pravo imenovanja, a papa potvrde, Buconjić je iste kandidate predložio Franji Josipu i zatražio od njega imenovanje biskupa koadjutora.
Novi zajednički ministar financija Stephan Burián von Rajecz nije podržao imenovanje klera koji nisu bili bliski promađarski raspoloženi te se time nije složio sa Stadlerovim prijedlogom da se Šarića imenuje biskupom koadjutorom. Vlast je podržavala franjevce, a Šarić je nediplomatski objasnio vladi u Beču da ga treba imenovati jer među hercegovačkim franjevcima nema dobrih kandidata. Burián je naredio da se među bosanskim franjevcima nađe kandidat za Buconjićevu zamjenu. Utjecajni članovi austrougarske vlade u Sarajevu zaključili su da bi Alojzije Mišić, bivši mađarski student i osoba od povjerenja promađarskih članova vlade u Sarajevu, trebao biti novi biskup u Mostaru. Vlada u Sarajevu je 19. veljače 1910. Mišića predložila za biskupa koadjutora, ali je vlada u Beču tu odluku odgodila za nekoliko mjeseci zbog priprema za carski pohod Bosni i Hercegovini.
Vlada u Sarajevu smatrala je Lulića nepodobnim jer je živio u Rimu te da kao Dalmatinac ne bi mogao shvatiti mentalitet hercegovačkog puka. Austrougarska vlast odbijala je svakog predloženog od Rima tko nije prihvaćao liberalnu politiku monarhije – jozefinizam. Vlada u Sarajevu smatrala je Mišića kvalificiranijim od druga dva kandidata. Vlada u Beču obavijestila je Rim o svojoj namjeri da imenuje Mišića za biskupa koadjutora, no Rim je balansirao između prijedloga austrougarskih vlasti i Buconjića te je odlučio pričekati Buconjićevu smrt kako bi riješio to pitanje.
Buconjić umire u Mostaru 8. prosinca 1910. na svetkovinu Bezgrješnog Začeća BDM. Nakon Buconjićeve smrti, prema odredbama kanonskog prava, 19. prosinca 1910. metropolit nadbiskup Josip Stadler imenovao je Lazarevića upraviteljem u duhovnim pitanjima dviju hercegovačkih biskupija. Materijalnu skrb o biskupijama dobio je Glavaš, koji je svojim položajem dodatno obogatio Hercegovačku franjevačku provinciju. Stadler je obavijestio vladu u Beču o svojim imenovanjima i predložio Ivana Šarića, Tomu Igrca i Ivana Dujmušića kao kandidate za novog biskupa u Mostaru, napominjući da je promotrio i neke i hercegovačke franjevce, ali po svojoj savjesnosti nije mogao predložiti nijednog od njih. Njegovi su prijedlozi brzo odbačeni jer su austrougarske vlasti preferirale franjevce nad dijecezanskim svećenstvom i željele da franjevac bude novi biskup.
Iako je Rim podržao Buconjićeva prvoga izbornika Lulića, nakon Buconjićeve smrti austrougarske vlasti Lulića nisu smatrale ozbiljnim kandidatom. Rim nije podržao izbor Beča da se za biskupa imenuje Mišić zbog njegovog sukoba s nadbiskupom Stadlerom te su počeli tražiti svoje kandidate. Nakon sukoba oko kandidata za biskupa u Mostaru, austrougarske vlasti su 5. siječnja 1912. po drugi put Rimu službeno predložile Mišića. Papa je prihvatio prijedlog pa je Burián zatražio od cara da imenuje Mišića, što je car i učinio 14. veljače. Papa je Mišića proglasio novim biskupom 29. travnja 1912. godine. 11. lipnja 1912. Mišić odlazi u Rim kako bi primio biskupsko posvećenje.
Biskupsko djelovanje Mišića je posvetio u bazilici svetog Antuna u Rimu 18. lipnja 1912. franjevački kardinal Diomede Falconio. Kao suzareditelji bili su franjevački biskupi Giacomo Ghezzi i Graziano Génnaro. Za svoje geslo uzeo je „Caritate et amore omnia vincuntur” („Milosrđe i ljubav pobjeđuju sve”). Mišić je došao u Rim u pratnji bosanskog franjevca Josipa Andrića i hercegovačkog franjevca Ambrozija Miletića, koji je predstavljao hercegovačke franjevce. Ređenju su nazočili i general franjevačkog reda Pacifico Monza i austro-ugarski veleposlanik u Rimu Alois Schönburg-Hartenstein. Nakon posvećenja Mišić je nekoliko puta boravio u Rimu, a papa ga je primio 20. lipnja.
Dok je Mišić bio na audijenciji kod Pape, u Banjoj Luci je umro njegov veliki zagovornik, banjalučki biskup Marković. Kako bi spriječio svog protukandidata, nadbiskupa Stadlera, da za upravitelja Banjalučke biskupije imenuje svog kandidata Petra Pajića, Mišić je lobirao i uspio uz pomoć generala Franjevačkog reda isposlovati da se franjevac Jozo Garić imenuje za upravitelja u duhovnim stvarima.
Nakon posjeta papi, Mišić je 21. lipnja napustio Rim i 25. lipnja stigao u Beč kako bi, kako je to uobičajeno u Austro-Ugarskoj, prisegnuo na vjernost caru Franji Josipu. Sutradan je stigao u Sarajevo. Dana 5. srpnja 1912. Mišić je obavijestio upravitelja u duhovnim pitanjima dviju hercegovačkih biskupija Lazara Lazarevića da želi da se njegovo ustoličenje izvrši 14. srpnja, a svoj dolazak javno obznanio 5. srpnja. Mišića su hercegovački franjevci primili hladno. Brojni visoki hercegovački franjevci ignorirali su njegovo imenovanje, uključujući upravitelja u materijalnim pitanjima dviju hercegovačkih biskupija Radoslava Glavaša, Nikolu Šimovića, Anđela Nuića i Ambrozija Miletića.
Dana 18. veljače 1917. Mišić je odlikovan Zapovjedničkom zvijezdom reda Franje Josipa.
Za vrijeme Prvog svjetskog rata, u ljeto 1917. godine, Hercegovinu je zahvatila glad. Neki hercegovački župnici išli su preko Save skupljati hranu za svoje župljane. Dana 5. prosinca 1917. Mišić je pisao zagrebačkom nadbiskupu Antunu Baueru s molbom da zamoli svoje župnike da skupljaju milostinju od svojih župljana. Bauer mu je odgovorio savjetujući mu da bi bilo najbolje da pošalje nekoliko franjevaca koji će prikupljati milostinju u Hrvatskoj. Mišić je pomagao fra Didaku Buntiću da za vrijeme gladi naseli hercegovačku djecu u Slavoniju i Srijem. Pisao je i molbe namjesniku Bosne i Hercegovine Stjepanu Sarkotiću vezane uz žurnu kupnju potrepština.
Godine 1918. Austro-Ugarska je raspuštena, a cijela Bosna i Hercegovina uključena je u novostvorenu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, kojom je vladala srpska pravoslavna dinastija Karađorđević. Dana 10. studenog 1923. Aleksandar I. Karađorđević odlikovao ga je Redom svetog Save 1. stupnja.
Upravna organizacija Nakon što je postao biskupom, Mišiću je na raspolaganju bilo samo 12 dijecezanskih svećenika, dok su ostatak svećenstva činili franjevci. Balkanski ratovi i Prvi svjetski rat zaustavili su mogućnost školovanja dodatnih dijecezanskih svećenika, dok je broj franjevaca rastao. Okolnosti su zahtijevale osnivanje novih župa, a Mišić je, kao i njegov prethodnik, imao ovlasti postavljati franjevce na nove župe uz odobrenje generala Franjevačkog reda. Hercegovački franjevci dali do znanja biskupu Mišiću do znanja da neće opsluživati nove župe dok se iz Rima ne ishodi dekret po kojem se župe pravno prebacuju na njih. Mišiću je malo stalo do podizanja dijecezanskog klera iako mu je od 1925. Propaganda slala oko 2000 dolara mjesečno za odgoj svjetovnog svećenstva. Novac je ostao neiskorišten, a propao je u bankama tijekom Drugog svjetskog rata. Također je odbio imenovati novozaređene svjetovne svećenike na župe.