Poluuncijala je vrsta krasopisa velikim slovima.Glaister, Geoffrey Ashall. (1996) Encyclopedia of the Book. 2. izd. New Castle, DE, and London: Oak Knoll Press & The British Library, str. 494. Insularno pismo obuhvaća obitelj različitih pisama rabljenih u različite namjene a insularni poluuncijal (insularno veliko slovo) je na vrhu ljestvice koji se rabilo za važne isprave i svete tekstove.Brown, Michelle P., Manuscripts from the Anglo-Saxon Age, str. 13. (citiran), 2007., British Library,
Pojam poluuncijale (eng. half-uncial, semi-uncial) prvi je upotrijebio Scipione Maffei u Istoria diplomatica (Mantova, 1727.), htjevši razlučiti nešto što je izgledalo kao odsječena inačica uncijale iz slavnog Hilarijeva Codex Basilicanus, djela koje sadrži odjeljke s obje od dviju vrsta pisma. Istim pojmovljem nastavio se u sredini 18. stoljeća služiti René Prosper Tassin pa Charles François Toustain. Usprkos raširenosti i primjerenoj upotrebi, ime poluuncijala nije sasvim najbolje, dobro je tek toliko da sugerira nekakvu organsku zaslugu pravilnoj uncijali, premda obje vrste dijele osobine naslijeđene iz njihova drevnog izvora.L. E. Boyle, "'Basilicanus' of Hilary Revisited," in Integral Palaeography, with an introduction by F. Troncarelli (Turnhout, 2001), 105–17.
Kao i uncijala izvedena je iz rimskog kurziva, ali od kasnije, evoluirane inačice. Prvi je put uporabljena oko 3. stoljeća i ostala je u uporabi do 8. stoljeća. Rani oblici poluuncijale bili su u uporabi kod poganskih autora i rimskih zakonskih tekstova. Na otok Irsku je stigla u 5. stoljeću pa je od tamo prenesena na otok Britaniju. U 6. stoljeću proširila se iz izvornih rimskih središta u Afriku i drugamo po Europi, ali ne tako često kao u otočkim središtima, gdje se njome služilo u prijepisima kršćanskih tekstova. U Engleskoj se rabila do 8. stoljeća i postupno se razvila u insularno pismo nakon 8. stoljeća.
Vidi Đ Thorn Afričko D Insularno G Eth Insularna umjetnost Gaelsko pismo
Izvori
Kategorija:Pismo
en:Uncial_script#Half-uncial