mini|desno|220px|Pretorijanac u Pergamskom muzeju Pretorijanci ili pretorijanska garda (lat. praetoriani, cohors praetoria), naziv je za posebnu komponentu rimske vojske. U doba Rimske republike bilo je uobičajeno da vojni zapovjednik ima svoju osobnu gardu, nazvanu cohors praetoria ("pretorijanska kohorta"). Oktavijan August je 27. godine pr. Kr., s ciljem vojne obrane Italije, u kojoj nije bilo stacioniranih legija, formirao jedan stalni vojni odred od devet kohorti (od kojih je svaka vjerojatno imala po 1000 vojnika) koji se sastojao od njegove osobne straže i veterana. Tri kohorte bile su stacionirane u samom gradu Rimu, a ostalih šest u obližnjim italskim gradovima. Ovaj je odred August zadržao pod svojom vlastitom kontrolom, i tek je 2. godine pr. Kr. postavio dva zapovjednika, nazvana praefecti praetorio ("pretorijanski prefekti"). Tako je nastala pretorijanska garda, koja će kasnije u pojedinim trenucima igrati vrlo važnu ulogu u povijesti Rimskog Carstva. Politički značaj pretorijanci su počeli stjecati kada ih je Sejan, Tiberijev pretorijanski prefekt, sve okupio u jednoj vojarni na sjeveru grada Rima. Pretorijanci su pratili cara i članove njegove obitelji dok su se nalazili u Rimu i kada su putovali van grada. Njihova vojna služba isprva je trajala dvanaest godina, ali uskoro je produžena na šesnaest. Pretorijanci su primali visoku plaću, kao i česte i obilne "darove" (donativa).
Povijest Naziv pretorijanci potječe od latinske riječi praetorium, kojom je označavan šator rimskih vojskovođa, posebno pretora koji su bili ovlašteni da zapovijedaju vojskom. Od 3. stoljeća Pr. Kr. rimski vojskovođe imali su pravo da u ratno vrijeme među vojnicima izaberu gardiste koji bi potom čuvali njihov šator i osobu. Ovakav odred nazivao se pretorijanska kohorta (cohors praetoria) i sastojao se od pješaka i konjice. Kohorta je pratila istaknute rimske državnike i vojskovođe poput Cezara, Marka Antonija i Oktavijana (budućeg cara Augusta). Već je Cezar 61. pr. Kr. osnovao elitnu 10. Konjaničku Legiju (Legio X Equestris) koju je uspješno koristio tijekom ratova s Galima i građanskog rata protiv Pompeja. Nakon pobjede nad Antonijem, Oktavijan je ustanovio da se stajaći elitni odred može upotrijebiti ne samo u ratno, već i u mirnodopsko vrijeme u političke svrhe.
Počeci August je 27. pr. Kr. formirao pretorijansku gardu od probranih vojnika izabranih iz pograničnih legija. Prvi rimski car legije je razmjestio na granice carstva i zadržao je kontrolu nad carskim provincijama, tj. provincijama u kojima je bila stacionirana vojska. Na taj način središnja područja carstva dobrim su dijelom demilitarizirana, a u Italiji južno od rijeke Rubikon, drevnom središtu carstva, pretorijanci su predstavljali jedinu oružanu formaciju. August je htio da zadrži privid starog republikanskog uređenja te je regrutirao svega devet kohorti od po 500 ljudi. Od devet kohorti, u samom Rimu istovremeno su na dužnosti boravile svega tri. Osim kohorti, ustrojeno je i nekoliko konjaničkih jedinica turmi (turma) s 30 vojnika. Tri pretorijanske kohorte u Augustovo su vrijeme čuvale carsku palaču i patrolirale u blizini istaknutih javnih zdanja. Ostale jedinice bile su odaslane u okolne italske gradove te nisu predstavljale opasnost po sigurnost vladara. Organizacija i zapovijedanje unaprijeđene su 2. pr. Kr. imenovanjem dvojice zapovjednika garde koji su nosili titulu pretorijanskog prefekta. U Augustovom sustavu, car je formalno bio princeps, tj. prvi među jednakima i radi toga neke od ključnih pozicija u novom poretku nisu bile povjerene senatorima, koji su po porijeklu, utjecaju i bogatstvu mogli pretendirati na carski položaj, već osobama iz konjaničkog staleža. Takav je bio slučaj i s pretorijanskim prefektima.
Augustova smrt 19. kolovoza 14. godine predstavljala je prvi i jedini slučaj u kojem se garda nije umiješala u smjenu na prijestolu. Od tada, garda je nerijetko djelovala u skladu s vlastitim interesima. Augustov posinak Tiberije 15. je godine postavio za jedinog prefekta pretorijanaca ambicioznog Lucija Elija Sejana. Tiberije je imao brojne sukobe sa senatom i osudio je nekoliko senatora za uvredu carskog veličanstva. Radi toga, bio mu je potreban oslonac na golu silu te je 17. ili 18. godine povećao broj pretorijanaca s 500 na 1000 po kohorti. Garda, koja je sada imala 9000 ljudi, dovedena je 23. godine u Rim i smještena u posebno izgrađen Pretorijanski Logor (Castra Praetoria). Tiberije se kasnije povukao na otok Capri odakle je carstvom upravljao preko Sejana. Prema povjesničaru Tacitu, Sejan je ubrzo sproveo pravu strahovladu i postao stvarni vladar carstva. Najzad, Tiberije je 31. godine uklonio Sejana uz pomoć Makrona, prefekta vigila, odreda gradske milicije i vatrogasaca. Garda je prihvatila da žrtvuje svog zapovjednika radi carevog dara u novcu (donativum), a Makron je zatim nasljedio Sejana na položaju pretorijanskog prefekta. Po glasinama sačuvanim kod rimskog biografa Svetonija, Makron je 37. jastukom ugušio starog Tiberija kako bi omogućio dolazak na prijesto svom štićeniku Kaliguli.
Pretorijanski prefekt Pretorijanskom je gardom tijekom Rimskog Carstva zapovjedao časnik iz viteškog staleža s nazivom "pretorijanski prefekt" (praefectus praetorio). Prve pretorijanske prefekte postavio je car August 2. godine pr. Kr. te su najčešće dvojica istovremeno obavljala tu dužnost. Prefekti su ponekad imali vrlo veliki utjecaj na cara, kao već navedeni Sejan u slučaju cara Tiberija. Nekoliko pretorijanskih prefekata bili su poznati pravnici, kao Papinijan, Julije Paulo i Ulpijan, jer su tijekom 2. i 3. st. pretorijanski prefekti dobivali sve više važnih sudskih ovlaštenja (tj. odgovornost za krivične parnice u cijeloj Italiji osim grada Rima). Ipak, u najvećem broju slučajeva pretorijanski su prefekti bili vojnici. Pošto su bili odgovorni za snabijdevanje vojske, pod Dioklecijanom su postali najvažniji financijski službenici u državi. Kada je Konstantin Veliki 312. godine raspustio pretorijansku gardu, pretorijanski su prefekti izgubili svoja vojna ovlaštenja i postali upravnici nad četiri dijela carstva: nad Galijom, Italijom, Ilirikom i Istokom.
Uloga u političkim prevratima Trajno premještanje garde u Rim imalo je za posljedicu da su pretorijanci postali značajan faktor u smjenjivanju i postavljanju careva. Već 41. godine, jedan od gardijskih časnika Kasije Hereja imao je vodeću ulogu u atentatu na cara Kaligulu. Zavjera koja je tom prilikom iskovana uključivala je i nekoliko senatora, ali cara, njegovu suprugu i kćeri uklonili su gardisti. Po sačuvanoj tradiciji, pretorijanci su tada izvikali za cara Kaligulinog strica Klaudija koji se, preplašen događajima, sakrio iza zavjesa u carskoj palači. Pokazalo se da je utjecaj garde bio toliko snažan da je senat spremno prihvatio Klaudija kao novog cara.
mini|lijevo|180px|Kaligula, mramorna rimska bista, 1. stoljeće (Muzej Getty, Malibu, Kalifornija). Kaligula je bio prvi rimski car koji je ubijen u zavjeri koju su predvodili pretorijanci.
Sljedeći period kada je garda igrala važnu ulogu bio je Neronov pad 68. godine i događaji tijekom godine četiri cara. Kada je senat 68. godine proglasio Nerona za javnog neprijatelja, pretorijanci su potkupljeni zahvaljujući posredovanju Nimfidija Sabina, jednog od njihovih prefekata. Neron je napušten od pretorijanaca koji su tada kao novog cara prihvatili Galbu, nadajući se novim darovima. Međutim, ubrzo se pokazalo da Galba nema namjere da isplati novac koji su unaprijed obećale njegove pristalice. Podršku pretorijanaca zadobio je darežljiviji kandidat, Oton, kojeg su pretorijanci proglasili za novog cara dok je škrti Galba brutalno iskasapljen zajedno sa svojim najbližim sljedbenicima. U svojim Istorijama, povjesničar Tacit zapisao je kako je tada postalo jasno da vojska ima glavnu ulogu u postavljanju careva, te su umjesto prijestolničkih pretorijanaca sada pogranične legije počele da diktiraju Rimu svoj izbor kandidata. Kandidat rajnskih legija Vitelije, kasnije u proljeće 69. godine, porazio je Otona nedaleko od Cremone. Pretorijanci su se hrabro borili na Otonovoj strani, ali kada je postalo jasno da je bitka izgubljena Oton je izvršio samoubojstvo. Vitelije je raspustio dotadašnju gardu, a zatim ju proširio na ukupno 16 kohorti i popunio ih vojnicima iz njemu lojalnih jedinica. Politička kriza okončana je 21. prosinca 69. kada je favorit istočnih i balkanskih legija Vespazijan prihvaćen za cara, nakon što su njegovi vojnici pobijedili i ubili Vitelija.
Vespazijan je ponovo sveo gardu na 9 kohorti, a povjerljivi položaj pretorijanskog prefekta 72. je godine povjerio rođenom sinu Titu. Titov brat Domicijan zaokružio je kasnije pretorijansku gardu na ukupno deset kohorti. Iako je garda tijekom njegove vladavine bila lojalna neomiljenom caru, Domicijan je rujna 96. nastradao u zavjeri u kojoj su se udružili senatori i vojnici garde. Glavnina garde kao i visoki vojni krugovi i dalje su ostali vjerni uspomeni na Domicijana. Njegov nasljednik, stari senator Nerva nije imao dovoljno autoriteta da obuzda soldatesku. Pretorijanski prefekt Kasperije Elijan, sa svojim je ljudima listopada 97. opkolio carsku palaču na rimskom brdu Palatinu i uzeo cara za taoca. Nerva je morao odobriti kažnjavanje Domicijanovih ubica i čak se javnim govorom zahvaliti pretorijancima na njihovoj pobuni koja je pomogla izvršenje pravde. Incident je potaknuo Nervu da ojača svoj položaj adopcijom iskusnog i omiljenog vojskovođe Trajana koji ga je mirno nasljedio 98. godine. Nakon toga, Trajan je pogubio Kasperija Elijana i započeo novu tradiciju: poveo je pretorijance sa sobom u Dačke ratove. Tijekom 2. stoljeća pretorijanci su često pratili careve u njihovim vojnim pohodima. Garda je sudjelovala u ratnim zadacima tijekom Trajanovih ratova protiv Dačana i Parćana, kao i tijekom Markomanskih ratova koje je Marko Aurelije vodio na gornjem Dunavu. Ratovi protiv Markomana po mnogočemu su predstavljali novinu u ratovima koje je carstvo do tada vodilo, između ostalog i po tome što su dvojica pretorijanskih prefekata izgubili život u direktnoj borbi s barbarima.
S ubojstvom Komoda, posljednjeg cara iz dinastije Antonina, 193. godine započinje dugi period političke nestabilnosti. Car je ubijen u dvorskoj zavjeri, ali pretorijanci su bili ti koji su pokušali da izvuku korist i nametnu se za odlučujući faktor u postavljanju careva. Komodov nasljednik Pertinaks, morao je da stavi na aukciju osobnu imovinu svog prethodnika kako bi isplatio gardistima dar u novcu (donativum) koji su iznudili. Kako car nije mogao da isplati drugu polovinu obećane sume, 28. ožujka 193. godine oko 300 pretorijanaca provalilo je u palaču. Prisutni gardisti i dvorjani nisu im pružili otpor i Pertinaks je ubijen tijekom govora kojim je pokušao da ih pridobije. Nakon ovog atentata, u pretorijanski su logor pohrlila dvojica novih pretendenata na prijestol, gradski prefekt Tit Flavije Sulpicijan i prebogati senator Didije Julijan. Pretorijanci su doslovce organizirali aukciju i prijestol prodali Didiju Julijanu koji im je zauzvrat obećao 25 000 sestercija (srebrnjaka) po osobi. Slično događajima iz 69. godine i ovoga se puta pokazalo da u postavljanju i svrgavanju careva pogranične legije imaju zadnju riječ. Kandidat panonskih legija Septimije Sever ubrzo je umarširao u Italiju i 1. lipnja 193., poslije vladavine od svega 66 dana, pogubio Didija Julijana. Sever je također naredio pretorijancima da ga u kompletnom sastavu i pod oružjem sačekaju na ulazu u Rim, a zatim ih je opkolio, razoružao i raspustio. Nakon toga, car koji je odlično poznavao moć vojske, uvrstio je u pretorijansku gardu sebi lojalne vojnike iz balkanskih legija.
mini|220px|Novčić cara Didija Julijana, koji je 28. ožujka 193. na javnoj aukciji kupio carski položaj od pretorijanaca po cijeni od 25 000 srebrnjaka po osobi.