Talijanska nogometna reprezentacija predstavlja Italiju u međunarodnim nogometnim natjecanjima, a nalazi se pod vodstvom Talijanskog nogometnog saveza (FIGC), vodećeg nogometnog tijela u državi. Talijanska je reprezentacija jedna od najuspješnijih u povijesti svjetskih prvenstava u nogometu. Osvojila je četiri naslova svjetskih nogometnih prvaka (1934., 1938., 1982. i 2006.). Talijani su također osvojili i dva naslova prvaka Europe (1968., 2020.), jedan naslov olimpijskih prvaka (1936.) te dva međunarodna kupa srednje Europe.
Tradicionalna boja nogometne reprezentacije (i svih ostalih sportskih reprezentacija države) je nebesko plava (tal. azzurro) pa su po njoj članovi sastava dobili nadimak Azzurri.
Povijest Počeci i prva dva svjetska prvenstva (1910. – 1938.) Prvu službenu utakmicu reprezentacija Italije odigrala je 15. svibnja 1910. godine u Milanu gdje su pobijedili Francusku rezultatom 6:2. Zbog nesuglasica igrači iz kluba Pro Vercelli, tada najboljeg kluba Serie A, nisu nastupili za reprezentaciju. Na kraju utakmice, igrači su kao nagradu dobili kutije cigareta koje im je bacilo više od četiri tisuće gledatelja. Taj prvi talijanski tim igrao je u postavi 2–3–5: Varisco, Cali; Trere, Fossati, Capello; Debernardi, Rizzi, Cevenini I, Lana, Boiocchi. Prvi kapetan reprezentacije bio je Francesco Cali.
Prvi uspjeh na službenim nogometnim turnirima Italija je doživjela tijekom Ljetnih olimpijskih igara 1928. godine održanim u Amsterdamu gdje su osvojili broncu. Nakon što su izgubili polufinalnu utakmicu od Urugvaja, u utakmici za treće mjesto uvjerljivo su porazili Egipat rezultatom 11:3 te osigurali treće mjesto na turniru.
Nakon što se nisu uspjeli kvalificirati na prvo svjetsko nogometno prvenstvo (1930. godine u Urugvaju), talijanska nogometna reprezentacija osvojila je dva sljedeća prvenstva za redom (1934. i 1938. godine) pod vodstvom trenera Vittorija Pozza i genijalnog igrača Giuseppea Meazze koji se i danas smatra jednim od najboljih talijanskih nogometnih igrača svih vremena. Od ostalih igrača koji su igrali za tu generaciju svakako treba izdvojiti Luisa Montija, Giovannija Ferrarija, Giuseppea Ruffina i Virginija Rosetta. Talijani su u finalu 1934. godine porazili reprezentaciju Čehoslovačke rezultatom 2:1 u Rimu pogocima Raimunda Orsija i Angela Schiavija.
Razdoblje poslije Drugog svjetskog rata (1946. – 1966.) Tragičan gubitak igrača iz kluba Torino 1949. godine (pobjednika prethodne četiri talijanske lige) u zrakoplovnoj nesreći Superga direktno je uticao na to da je reprezentacija izgubila čak desetoricu od jedanaestorice prvotimaca. Sljedeće godine, Italija nije uspjela proći skupinu na svjetkom prvenstvu u Brazilu, dijelom i zbog dugog i fizički iscrpljujućeg putovanja brodom (zbog straha od još jedne tragedije nisu se usudili putovati zrakoplovom).
Na svjetskim prvenstvima održanim između 1954. i 1962. Italija također nije uspjela proći dalje od grupne faze, a za prvenstvo 1958. se čak nije niti kvalificirala. Tijekom ranih 60-ih godina 20. stoljeća talijanski klubovi Milan i Inter dominirali su međunarodnom klupskom scenom pa reprezentacija nije uspjela ostvarivati velike rezultate. Tako se nije uspjela kvalificirati na prvo Europsko prvenstvo održano 1960. godine, a na onom održanom četiri godine kasnije izbacio ih je SSSR u osmini finala.
Njihov nastup na svjetskom prvenstvu 1966. godine zauvijek će ostati upamćen po 0:1 porazu od Sjeverne Koreje. Unatoč tome što su na turnir došli kao jedni od favorita, Azzurri, čija su momčad tada predvodili igrači poput Rivere i Bulgarellija, bili su eliminirani već u prvoj fazi natjecanja od poluprofesionalnog sjeverno-korejskog tima, a strijelac jedinog pogotka Pak Doo-Ik okarakteriziran je kao "David koji je ubio Golijata".http://fifaworldcup.yahoo.com/06/en/p/cg/por_prk_1966.html
Europski prvaci i finalisti svjetskog prvenstva (1968. – 1976.) Godine 1968. pobijedivši reprezentaciju Jugoslavije u Rimu, Azzurri su osvojili svoje prvo veliko natjecanje nakon Svjetskog prvenstva 1938. – Europsko prvenstvo. To je bilo jedino finale do danas kada su se igrale dvije utakmice. Nakon što su produžeci prve utakmice završili neodlučenim 1:1 rezultatom (i prije pravila raspucavanja s bijele točke) pravila su nalagala da se nekoliko dana kasnije igra još jedna utakmica. U "uzvratu" Talijani su slavili 2:0 (pogocima Rive i Anastasija) te postali prvaci Europe.
Godine 1970. Talijani su bili jedni od najvećih favorita za osvajanje krune svjetskih pravaka. Uz fantastičnu igru osvajača Europskog prvenstva poput Giacinta Facchettija, Rivere i Rive te uz novog napadača Roberta Boninsegnu, Azzurri su uspjeli doseći finale svjetskog nogometnog prvenstva prvi puta nakon pune 32 godine. U finale su stigli zahvaljujući jednoj od najslavnijih nogometnih utakmica u povijesti poznatijoj pod imenom "Uktamica stoljeća" odigranoj 17. lipnja 1970. godine u polufinalu turnira protiv Zapadne Njemačke. Italija je utakmicu dobila 4:3 (regularan dio utakmice završio je 1:1, a onda je u produžecima palo još 5 zgoditaka). Premda su u finalu poraženi od fantastičnih Brazilaca, talijanska reprezentacija iz 70-ih godina 20. stoljeća i danas se smatra ponajboljom generacijom igrača u povijesti. Ta "Meksička generacija" kraj svojih međunarodnih uspjeha je doživjela na svjetskom prvenstvu 1974. godine kada je ispala u grupnoj fazi nakon poraza od Poljske.
Svjetski prvaci po treći put (1978. – 1982.) mini|300px|Talijanska početna postava prije utakmice s Argentinom u grupnoj fazi natjecanja na svjetskom prvenstvu 1982. godine. Svjetsko nogometno prvenstvo održano u Argentini 1978. godine iznjedrilo je novu generaciju talijanskih igrača od kojih je najpoznatiji bio Paolo Rossi. U prvom kolu Talijani su igrali jako dobro i bili jedini tim na turniru koji je porazio kasnije prvake i domaćine Argentinu. U drugom kolu rezultati utakmica protiv Zapadne Njemačke (0:0), Austrije (1:0) i Nizozemske (1:2) odveli su Talijane do utakmice za treće mjesto gdje su poraženi od Brazila 1:2. Kao i u utakmici protiv Nizozemske, talijanski golman Dino Zoff primio je zgoditak iz velike udaljenosti te je zbog toga proglašen glavnim krivcem poraza. Nakon toga Italija je bila domaćin Europskog prvenstva 1980. godine, prvog prvenstva na kojem je nastupilo osam reprezentacija (umjesto dotadašnje četiri) i na kojem se domaćin automatski kvalificirao na natjecanje. Italiju je u utakmici za treće mjesto pobijedila reprezentacija Čehoslovačke nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca (Italija je na tom prvenstvu odigrala neriješene utakmice sa Španjolskom i Belgijom, te jedva pobijedila Englesku rezultatom 1:0).
Nakon skandala u Seriji A tijekom kojega su neki igrači reprezentacije poput Paola Rossija osuđeni i suspendirani zbog namještanja utakmica i ilegalnog klađenja, Azzurri su došli na svjetsko prvenstvo 1982. godine praćeni skepsom i nelagodom. Uspjeli su proći u drugi krug natjecanja nakon neinspirirajućih neriješenih rezultata protiv Poljske, Perua i Kameruna. Zbog ogromnih kritika u javnosti, reprezentacija je tijekom prvenstva odlučila prekinuti sve kontakte s medijima, a samo su izbornik Enzo Bearzot i kapetan Dino Zoff davali izjave.
Njihova snaga napokon se pokazala u drugoj fazi natjecanja, u pravoj skupini smrti s Argentinom i Brazilom – braniteljima naslova i jedinom drugom reprezentacijom za koju se smatralo da ih može poraziti. U prvoj utakmici, Talijani su pobijedili 2:1 Maradoninu Argentinu nakon teške i grube utakmice u kojoj su talijanski braniči i vezni igrači dokazali svoje vještine. Pogotke za Italiju postigli su Marco Tardelli i Antonio Cabrini. Nakon što je Brazil porazio Argentinu 3:1, Italija je trebala pobjedu kako bi prošla u polufinale. Tijekom utakmice Talijani su dva puta vodili pogocima Paola Rossija, ali su se Brazilci oba puta vratili. Kada je Paolo Roberto Falcão zabio za 2:2 zahvaljujući boljoj gol-razlici Brazil je bio u polufinalu; ali u 74. minuti Rossi je postigao pobjedonosni zgoditak i odveo Talijane u polufinale nakon jedne od najboljih utakmica na svjetskim prvenstvima. U polufinalu se Italija vrlo lako obračunala s Poljacima koje su pobijedili rezultatom 2:0. Oba pogotka postigao je Rossi.
Italija se u finalu sastala sa Zapadnom Njemačkom koja je polufinale prošla zahvaljujući boljem izvođenju jedanaesteraca protiv Francuske. Prvo poluvrijeme završilo je bez pogodaka, nakon što je Cabrini promašio penal. U drugom poluvremenu Paolo Rossi još jedanput je postao strijelcem i dok su Nijemci napadali kako bi izjednačili, Tardelli i zamjena Alessandro Altobelli iz protunapada zabili su po još jedan pogodak. Paul Breitner postigao je utješni pogodak za Zapadnu Njemačku sedam minuta prije kraja te tako postao drugi igrač nakon Peléa koji je postigao pogotke u dva finala svjetskih prvenstava.
Tardellijev vrisak i slavlje nakon postignutog pogotka i danas se pamti kao simbol talijanskog trijumfa na tom svjetskom prvenstvu. Paolo Rossi postao je najboljim strijelcem prvenstva (šest pogodaka), a 40-godišnji golman-kapetan Dino Zoff postao je najstariji nogometaš koji je osvojio svjetsko prvenstvo.
Svjetski i europski doprvaci (1984. – 2004.) Dvadeset i četiri godine nakon trijumfa na svjetskom prvenstvu 1982. godine, Azzurri su igrali ključnu ulogu na svjetskoj nogometnoj pozornici, ali nisu uspjeli osvojiti niti jedan turnir. Nisu se uspjeli kvalificirati na europsko prvenstvo 1984. godine, a na svjetskom prvenstvu 1986. godine u osmini finala izbacila ih je Francuska rezultatom 0:2. Na sljedećem europskom prvenstvu održanom 1988. godine Italija je došla do polufinala gdje ih je rezultatom 0:2 pobijedio SSSR. Te iste godine na Olimpijskim igrama izgubili su od reprezentacije Zambije.
Po drugi puta Italija je bila domaćin svjetske nogometne smotre 1990. godine. Tadašnja reprezentacija sastojala se od talentiranih napadača Salvatorea Schillacija i mladog Roberta Baggija. Unatoč tome što su bili favoriti za osvajanje tituleYahoo! Sports – Sports News, Scores, Rumors, Fantasy Games, and more i činjenici da u prvih pet utakmica nisu primili pogodak, Talijani su izgubili u polufinalu od branitelja naslova Argentinaca nakon lošijeg izvođenja jedanaesteraca (regularni dio utakmice završio je rezultatom 1:1, a Argentina je na penale pobijedila 3:4). Talijani su poveli pogotkom Schillacija u prvom poluvremenu, ali je Claudio Caniggia glavom izjednačio za Argentince u drugom. Aldo Serena promašio je posljednji penal (Roberto Donadoni također je promašio svoj udarac, odnosno golman Sergio Goycochea mu ga je obranio). U utakmici za treće mjesto Italija je pobijedila Englesku rezultatom 2:1, a zahvaljujući još jednom pogotku Schillaci je sa šest zgoditaka postao najboljim strijelcem turnira. Nakon toga Italija se nije uspjela kvalificirati za europsko prvenstvo 1992. godine.