Srbija (službeni naziv: Republika Srbija) europska je kontinentalna država smještena u srednjoj i jugoistočnoj Europi. Teritorijem obuhvaća dio Panonske nizine na sjeveru, te je djelomice srednjoeuropska država. Duljina granica Srbije je . Na sjeveru graniči s Mađarskom, na zapadu s Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom, na jugozapadu s Crnom Gorom, na istoku s Rumunjskom i Bugarskom te na jugu sa Sjevernom Makedonijom i s Kosovom. Zemlja ima stanovnika. Površina zemlje iznosi (bez Kosova) što Srbiju svrstava u države srednje veličine. Preko teritorija Srbije prelaze sve važnije kopnene prometnice. Kako cestovni tako i željeznički promet iz sjeverne, zapadne i centralne Europe prolazi kroz Srbiju na putu do jugoistoka Europe i jugozapada Azije. Moravsko-vardarska i Moravsko-nišavska dolina imaju najveći značaj u kopnenom prometu.
Glavni je grad Beograd koji je političko, kulturno, znanstveno i gospodarsko središte Republike Srbije. U Srbiji je službeni jezik srpski.
Slijedeći slavenske migracije na jugoistok Europe Srbi nastanjuju ova područja s drugim narodima poslije 6. stoljeća, uspostavili su nekoliko država u ranom srednjem vijeku. Prvotnom srpskom državom vladaju Vlastimirovići prva poznata vladajuća dinastija srednjovjekovne srpske države. Srbi su, pored Hrvata, jedini donijeli svoje ime iz prapostojbine, dok su ostali južni Slaveni svoja imena dobivali po zemljopisnim nazivima regija koje su naseljavali. Na početku 7. stoljeća na teritoriju Bizantskog Carstva Srbi osnivaju Rašku. Raška je postala kraljevina 1216. godine, kada je srpski kralj Stefan Prvovjenčani, sin velikog župana Stefana Nemanje, okrunjen krunom koju mu je poslao rimski papa. Već 1219. godine i Srpska pravoslavna crkva je dobila neovisnost od Vaseljenskog patrijarha. Najveću moć srpska država imala je u vrijeme Stefana Uroša IV. Dušana koji granice Srbije širi na jug nekadašnjeg bizantskog područja te se proglašava carem „Srba i Grka”. Nakon Dušanove smrti osvojeni krajevi se osamostaljuju pod vodstvom lokalnih velikaša, no u to vrijeme započinju i provale Turaka na Balkanski poluotok koji ubrzo pobjeđuju Bugare na rijeci Marici, a potom i Srbe u bitci na Kosovu. Do sredine 16. stoljeća, cijela suvremena Srbija pada pod vlast Osmanlija, s vremena na vrijeme prekinute od strane Habsburške Monarhije koja se širi prema centralnoj Srbiji s kraja 17. stoljeća, zadržavajući uporište u suvremenoj Vojvodini. Početkom 19. stoljeća, srpska revolucija utemeljila je nacionalnu državu kao prvu ustavnu monarhiju regije koja je kasnije proširila svoj teritorij. Nakon katastrofalnih žrtava u Prvom svjetskom ratu i kasnije ujedinjenja bivše Habsburške krune Vojvodine i drugih regija s Kraljevinom Srbijom, zemlja je utemeljila Jugoslaviju s drugim južnoslavenskim narodima. Tijekom raspada Jugoslavije, Srbija je formirala zajednicu s Crnom Gorom koja je mirno riješena 2006. godine, kada je Srbija ponovno uspostavila svoju neovisnost. Prema Ustavu Republike Srbije, u sastavu Srbije nalaze se autonomne pokrajine Vojvodina i Kosovo i Metohija (koja ima višu autonomiju).Paragraf Kosovo je 2008. godine proglasilo neovisnost od UNMIK-a, što je priznalo 85 zemalja članica OUN, čemu se službeni Beograd protivi.
Prema političkom ustroju Srbija je parlamentarna republika. Srbija je članica Ujedinjenih naroda, Vijeća Europe, Partnerstva za mir te Organizacije za europsku sigurnost i suradnju. Srbija je i službeni kandidat za članstvo u Europskoj uniji.
Povijest
Prapovijest
Krajem ledenog doba, tijekom holocena, velike promjene klime ali i flore i faune, dovele su do stvaranja ljudskih zajednica koje će stvoriti jednu od najkompleksnijih prapovijesnih kultura,Ilustrovana istorija Srba 1 Beograd 1959. kulturu Lepenskog vira. Karakteriziraju je naseobine građene po utvrđenom pravilu, sa sprovodima unutar njih i karakterističnim kućama trapezaste osnove, usavršena izrada alata i oružja, a smatra se da je u njoj postojala društvena hijerarhija i privatna svojina, kao i razvijena religija (s kultnim mjestima i sakralnim objektima) i umjetnost (javljaju se prve skulpture ribolikih ljudi, riba i jelena).
Toplija klima, dovela je do stvaranja nove kulture u Podunavlju, koja se po lokalitetu Starčevo kod Pančeva, lijevo|mini|Gamzigrad ili Felix Romuliana kod Zaječara, palača koju je osnovao rimski car Galerije, 298. godine poslije Krista, koja se nalazi na UNESCO-vom popisu svjetske baštine; čak 18 rimskih careva rođeno je na teritoriju današnje Srbije. naziva Starčevačkom kulturom, a prostirala se na prostoru od Bosne do Makedonije tijekom 5. tisućljeća pr. Kr. Njene kuće koriste drvo kao armaturu i blato i plevu kao građu, dok im je osnova kvadratno-trapezasta.
Starčevačku kulturu zamijenila je u srednjem neolitu Vinčanska kultura, koja je svoj naziv dobila po lokalitetu Vinča, nedaleko od Beograda na obali Dunava i predstavlja tehnološki najnapredniju prapovijesnu kulturu na svijetu.Gradska opština Grocka: „Vinčanska kultura”, 16.7.2012, Pristupljeno 19.5.2013 Njezini lokaliteti iz kasnog neolita Pločnik kod istoimenog sela pored Prokuplja odnosno Belovode i Belolice kod Petrovca, na osnovu pronađenih bakarnih nalaza, predstavljaju najstarije europske centre metalurgije, što pomjera početke metalnog doba u još dalju prošlost. Kuće Vinčanske kulture su građene od istih materijala i istih su oblika, kao one iz Starčevačke kulture, ali su za razliku od njih, masivnije s dvije prostorije i ognjištima, dok su u kasnom raydoblju bile poređane u redove sa svojevrsnim ulicama između njih, pa bi se njihova naselja mogla smatrati urbanim. Pored zemljoradnje i stočarstva kao osnovnih zanimanja, ljudi u ovom raydoblju su se bavili i lovom, ribolovom i skupljanjem plodova, zatim pravljenjem grnčarije, alatki od kamena, ali i pletenjem od trske, pa čak i preradom vune. mini|Car Stefan Uroš IV. Dušan, vladar Srpskog Carstva, vladao od 8. rujna 1331. – 16. travnja 1346. Na slici je krunidba cara u Skoplju. Grnčariju karakterizira zaobljenost, dok antropomorfne i zoomorfne figurine (Vidovdanka, Hajd vaza, Boginja na tronu, kao i prosopomorfni poklopci i žrtvenjaci predstavljaju izuzetne umjetničke domete ove kulture. Posebnu odliku Vinčanske kulture predstavljaju urezani znaci, poznati kao vinčansko pismo, o čijoj funkciji ima mnogo pretpostavki.
Stari i srednji vijek
lijevo|mini|Karta Srpskog Carstva, 1355. U starom vijeku teritorij Srbije bio je rimska provincija Mezija, dok su se na području današnje Vojvodine nalazili dijelovi Panonije i Dacije. Srbi su naselili to područje u 7. stoljeću, u 8. su osnovali prvu državu te u 9. primili kršćanstvo.Srpsko Nasleđe Prvi srpski poznati knez zvao se Višeslav, rodonačelnik dinastije Višeslavovića, koja je vladala Srbijom od 750. do 959. Prve sukobe Srbi su imali s Bugarima. Od 1085. do 1106. Srbijom upravlja dinastija Vukanovića, čiji je rodonačelnik veliki župan Vukan.
Godine 1168. na vlast dolazi veliki župan Stefan Nemanja. Nemanjina država obuhvaćala je sljedeća područja: Travunju, Duklju, Kosovo, Metohija bez Prizrena, Južno i Veliko Pomoravlje, područje između Drine i Velike Morave te gornje Podrinje.
Godine 1217. papa Honorije III. daje dozvolu da se Srbija proglasi kraljevstvom, odnosno da u pravnom smislu postane neovisna o svojim susjedima Ugarskoj, Bugarskoj i Bizantu; okrunio je Stefana Nemanjića kao prvog srpskog kralja papin legat (poslanik)."Veliko kraljevstvo od prva: Krunisanje Stefana Nemanjića i 'Tradicija Dukljanskog kraljevstva'", Ivan Komatina, "Istorijski časopis" vol. LXV (2016), str. 15.-34. Pristupljeno 14. srpnja 2025. Dvije godine poslije Rastko Nemanjić tj. Sveti Sava postaje prvi srpski arhiepiskop.
Na najvećem vrhuncu moći Srbija je bila za vrijeme cara Stefana Dušana, (kralj od 1331., od 1346. vlada kao "car Srba i Grka", u. 1355.) kada je obuhvaćala teritorij današnje Srbije (bez Vojvodine), Crne Gore, krajnjeg juga Dalmacije (južno od Dubrovnika), Albanije, Makedonije, Tesalije i Epira. Smrću Dušanovog sina, cara Stefana Uroša V. 1371., rasulo se Srpsko Carstvo i ugasila loza Nemanjića. mini|Bitka na Kosovu polju.
Od 1371. do 1427. Srbijom je vladala dinastija Lazarevića, tj. knez Lazar i njegov sin despot Stefan. Dana 28. lipnja 1389. dogodila se Kosovska bitka između Srbije i Osmanskog Carstva. U bitci su poginuli knez Lazar i turski sultan Murat. Od 1402. preostalim dijelom Srbije vlada Lazarev sin Stefan Lazarević, ali sa skromnijim naslovom despota; vladao je pod zaštitom Ugarske – koja je i u ranijim stoljećima s Bizantom nadmetala za premoć u Srbiji, a sada je nastojala držati Osmansko carstvo dalje od svojih granica."PLEMIĆKI ROD BABONIĆA DO KRAJA 14. STOLJEĆA", Hrvoje Hekez, Hrvatski studiji (doktorska disertacija) 2011., str. 30, 140 Kako Stefan Lazarević nije imao potomaka, za svoj nasljednika je imenovao svojega bratića Đurađa Brankovića – koji je u Kosovskoj bitci bio sudjelovao na turskoj strani; potom od 1427. do 1459. Srbijom vlada dinastija Brankovića, i dalje s naslovom despota. Nakon što 1437. godine Turci napadaju i Srbiju i Bosansko Kraljevstvo Brankovići priznaju vrhovništvo turske vlasti i plaćaju Osmanskom Carstvu visoki harač od 50.000 dukata – u čemu im ne mogu pomoći prihodi iz rudnika u Srebrenici koju im je u svrhu jačanja obrane od Turaka bila ustupila Ugarska; naime su Turci bili izravno zaposjeli taj bogati grad na kojega su pretendirali i Bosna i Srbija. Istodobno se Đurađ Branković postavlja kao vazal prema Ugarskoj, čije posjede Beograd i Mačvu još uvijek drži. Nakon rata sa Turcima 1443.-1444. koji je efektivno okončan porazom Ugara i križara kod Varne, efektivno se raskida savezništvo s Ugarskom. Srbija opustošena još jednim ratom sada mora plaćati još viši harač od 60.000 dukata, a Ugarska uzima sebi natrag pogranične posjede Mačvu i Beograd, koje je ugarski kralj Žigmund Luksemburški bio dao Stefanu Lazareviću kako bi ojačao Srbiju u svrhu podizanja jače obrane od Turaka. Nakon što je Srbiju gospodarski iznurilo (seljaci su teškom mukom pridonosili za rashode despotovine koja je morala plaćati teški danak Turcima i koja je zahtijevala od njih mnogo rada na izgradnji obrambenih utvrda, a nakon takvih velikih rashoda za neku unosnu trgovinu nije ostajalo velikih sredstava), Osmansko Carstvo je 1456. godine krenulo osvojiti cijelu Srbiju, Mađarska i križarska vojska su porazile Turke u Bitki za Beograd 1456. godine, što će osigurati Despotovini još nekoliko godina preživljavanja. Nakon što što je Ugarska vojska zapodjenula novi rat protiv Osmanskog carstva 1448. godine, Srbi se ne žele pridružiti još jednom ratu protiv Osmanskog carstva i proglašavaju se neutralnima; stoga se na njihovoj teritoriji Mađari – koji su krenuli spojiti se s albanskim snagama pod Skenderbegom radi zajedničkog ratovanja s Turcima – ponašaju kao neprijatelji i opskrbljuju se pljačkom."Veliki despot Đurađ: Žrtveni vladar na oltaru raščerečene Srbije", Nataša Ilić, 24. prosinca 2018. Pristupljeno 14. srpnja 2025. Nakon što mađarska vojska biva poražena u Drugoj kosovskoj bitki 17.-20. listopada 1448. godine, srpsko plemstvo bez borbe 1449. godine prepušta svoju zadnju prijestolnicu Smederevo snagama sultana Murata II.
Rani novi vijek – Osmansko Carstvo lijevo|mini|Opsada Beograda 1456. Srbija je u cijelosti pala pod vlast Osmanskog Carstva 1459., nakon čega slijedi postupno iseljavanje Srba i Vlaha u Bosnu i granične predjele Hrvatske. Tijekom Velikog turskog rata 1683.-1699. Srbi su značajno pomogli austrijsku vojsku, a potom je povodom turske najezde i nasilja nad kršćanskim stanovništvom, hrvatski kralj i austrijski car Leopold I. dao dozvolu Srbima nastaniti se u Habsburškoj Monarhiji, što je prouzročilo prvu seobu Srba pod patrijarhom Arsenijem III. Čarnojevićem 1690.
Nakon što je u 18. stoljeću 30 godina postojala Kraljevina Srbija pod habsburškom vlašću (1718. – 1739.), uslijedila je druga seoba Srba nakon Požarevačkog mira 1739., pod patrijarhom Arsenijem IV. Jovanovićem Šakabendom.