Bankovna unija u Europskoj uniji prijenos je odgovornosti za bankarsku politiku s nacionalne razine na razinu EU-a u nekoliko zemalja Europske unije, započetu 2012. kao odgovor na krizu Eurozone. Motivacija za bankarsku uniju bila je osjetljivost brojnih banaka u Eurozoni i identifikacija začaranog kruga između uvjeta pod kojima banke mogu izdavati kredite i državnog kredita njihovih matičnih zemalja tih banaka ("začarani krug banaka-suverena"). U nekoliko zemalja, privatni dugovi koji su proizašli zbog pada vrijednosti nekretnina (engl. Real estate bubble - mjehurić nekretnina) prebačeni su u državni dug kao rezultat mjera pomoći spašavanja bankarskog sustava i vladinih odgovora na usporavanje gospodarstava. Suprotno tome, slabost državnog kredita rezultirala je pogoršanjem bilančne pozicije bankarskog sektora, posebno zbog visokih domaćih izloženosti banaka.
Od sredine 2020. godine, bankovna unija uglavnom se sastoji od dvije glavne inicijative, Jedinstvenog nadzornog mehanizma i Jedinstvenog sanacijskog mehanizma, koje se temelje na "jedinstvenom pravilniku EU" ili zajedničkom financijskom regulatornom okviru. Jedinstveni nadzorni mehanizam (SSM) je preuzeo svoju vlast 4. studenoga 2014., a jedinstveni sanacijski mehanizam (SRM) je stupio na snagu 1. siječnja 2015. Većina ocjeninjača bankarske unije smatra ju nepotpunom zbog nedostatka europskog osiguranja depozita. Europska komisija izradila je zakonodavni prijedlog za europsku shemu osiguranja depozita u studenom 2015. ali isti nisu usvojili ko-zakonodavci EU-a.
Također od sredine 2020., zemljopisni opseg bankarske unije identičan je onom koji obuhvaća Eurozonu. Ubuduće i druge države članice EU koje nisu u Eurozonu mogu se pridružiti bankarskoj uniji prema postupku poznatom kao uska suradnja. Bugarska i Hrvatska pokrenule su zahtjeve za uskom suradnjom; Bugarska u srpnju 2018. a Hrvatska u svibnju 2019. godine. Europska središnja banka počet će nadzirati značajnije bugarske i hrvatske banke 1. listopada 2020.
Ime Najranije zabilježena javna upotreba izraza "bankovna unija" u kriznom kontekstu Eurozone bila je u članku znanstvenika Nicolasa Vérona kojeg su gotovo istovremeno objavili Bruegel, Peterson Institut za međunarodnu ekonomiju i VoxEU.org (web stranica CEPR-a ) u prosincu 2011. Može se povući paralela s ranijim zagovaranjem fiskalne unije od strane različitih promatrača i donositelja političkih odluka u istom kontekstu, posebno u Njemačkoj u drugoj polovici 2011. godine. Prema Véronu, izraz mu je predložio službenik Europske komisije Maarten Verwey. Od travnja 2012. taj je izraz kasnije popularizirala financijska štampa, u početku citirajući izraz kao takav da je nastao od strane Bruegelovih učenjaka. Od lipnja 2012. nadalje izraz se sve više koristio u političkim raspravama, uključujući i Europsku komisiju.
Pozadina i formacija Integracija regulacije banaka dugo se tražila od strane kreatora politika EU-a, kao dodatak unutarnjem tržištu kapitala i, od 1990-ih godina, jedinstvenoj valuti. Međutim, snažne političke prepreke, uključujući snažnu želju država članica da zadrže instrumente financijske represije i ekonomskog nacionalizma, dovele su do neuspjeha prethodnih pokušaja stvaranja europskog okvira za bankarski nadzor, uključujući pregovore o Maastrichtskom ugovoru 1991. i Ugovora iz Nice u 2000. godini. Tijekom 2000-ih, pojava paneuropskih bankarskih grupa kroz prekogranična spajanja i akvizicije (poput kupovine Abbey National od Santander Grupe, HypoVereinsbank od UniCredita i Banca Nazionale del Lavoro od strane BNP Paribasa) dovela je do ponovnih poziva za integracijom bankarske politike, od strane Međunarodnog monetarnog fonda, ali s ograničenim političkim djelovanjem stvaranjem Odbora europskih bankarskih supervizora 2004. godine.
Pogoršanje kreditnih uvjeta tijekom krize Eurozone, a posebice financijska nestabilnost većih država članica Europodručja od sredine 2011. godine, doveli su do ponovnog razmišljanja o međuovisnosti između bankarske politike, financijske integracije i financijske stabilnosti. Dana 17. travnja 2012., ravnateljica MMF-a Christine Lagarde obnovila je ranije pozive te institucije na integraciju bankarske politike, posebno se osvrćući na potrebu da monetarna unija eura bude "podržana snažnijom financijskom integracijom za koju naša analiza sugerira da je u obliku ujedinjenog nadzora, jednog tijela za sanaciju banaka s zajedničkom zaštitnom mrežom i jedinstvenim fondom za osiguranje depozita." Sljedećeg tjedna, 25. travnja 2012., predsjednik Europske središnje banke Mario Draghi ponovio je ovaj poziv napominjući u govoru pred Europskim parlamentom da „Osiguravanje dobro funkcionirajuće Europske monetarne unije podrazumijeva jačanje bankarskog nadzora i donošenje odluka na europskoj razini“. Prijedlozi za integrirani europski nadzor nad bankarstvom razmotreni su tijekom neformalnog sastanka Europskog vijeća 23. svibnja 2012., a čini se da su ga u to vrijeme podržali i francuski predsjednik François Hollande, talijanski premijer Mario Monti i predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso. Njemačka kancelarka Angela Merkel najavila je stupanj približavanja ovom dnevnom redu kada je 4. lipnja 2012. izjavila da će europski čelnici "također razgovarati o tome u kojoj mjeri moramo sistemski (važne) banke staviti pod određeni europski nadzor".
Druga prekretnica bio je izvještaj koji je 26. lipnja 2012. dostavio predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy, koji je pozvao na dublju integraciju u Eurozoni i predložio velike promjene u četiri područja. Prvo, zahtijevao je bankarsku uniju koja bi uključivala izravnu dokapitalizaciju banaka od strane Europskog mehanizma za stabilnost, zajedničkog financijskog nadzornika, zajedničke sheme sanacije banaka i fonda za osiguranje depozita. Drugo, prijedlozi fiskalne unije uključivali su strogi nadzor proračuna zemalja eurozone i pozive na euroobveznice u srednjem roku. Treće, u izvještaju se pozivalo na veću integraciju u ekonomskoj politici i četvrto, na jačanje demokratske legitimnosti i odgovornosti. Potonje se uglavnom predviđa kao davanje nadzornih ovlasti Europskom parlamentu u financijskim pitanjima i jačanju političke unije. Za donošenje predloženih promjena potreban je novi ugovor.
Ključni trenutak odluke bio je summit šefova država i vlada Europodručja 28. i 29. lipnja 2012. godine. Kratka izjava sastanka na vrhu, objavljena početkom 29. lipnja, započela je deklaracijom o namjeri, "Potvrđujemo da je neophodno razbiti začarani krug između banaka i državnih vlasti", što je kasnije ponovljeno u brojnim uzastopnim komunikacijama Europskog vijeća. Nakon toga najavile su se dvije glavne inicijative politike: prvo, stvaranje Jedinstvenog nadzornog mehanizma pod nadležnošću Europske središnje banke, koristeći članak 127 (6) Ugovora o funkcioniranju Europske unije; i drugo, "kada se uspostavi učinkovit jedinstveni nadzorni mehanizam", mogućnost izravne dokapitalizacije banaka od strane Europskog mehanizma za stabilnost, moguće s retroaktivnim učinkom u slučaju Španjolske i Irske.
U sljedećim je tjednima njemačka vlada brzo odustala od obveza oko izravne dokapitalizacije banaka od strane ESM-a (Europski stabilizacijski mehanizam). U rujnu 2012. tom stavu pridružile su se i vlade Finske i Nizozemske. Na kraju su takvi uvjeti stavljeni na instrument izravne dokapitalizacije ESM-a (koji se do sada nikada nije aktivirao). Međutim, nastavilo se sa stvaranjem Jedinstvenog nadzornog mehanizma. Nadalje, u prosincu 2012. Europsko vijeće najavilo je stvaranje Jedinstvenog sanacijskog mehanizma. Europsku bankovnu uniju mnogi su analitičari i kreatori politika prepoznali kao glavnu inicijativu strukturne politike koja je odigrala značajnu ulogu u rješavanju Europske dužničke krize.
Jedinstvena regulatorna pravila Jedinstvena regulatorna pravila naziv je za zakone EU koji kolektivno upravljaju financijskim sektorom diljem Europske unije. Odredbe jedinstvenog pravilnika izložene su u tri glavna zakonodavna akta:
Uredba o kapitalnim zahtjevima i Direktiva (poznata i kao CRD IV; Uredba (EU) br. 575/2013 od 26. lipnja 2013.; Direktiva 2013/36 / EU od 26. lipnja 2013.) kojom se implementiraju kapitalni zahtjevi Basel III za banke. Direktiva o shemi zajamčenih uloga (DGSD; Direktiva 2014/49 / EU od 16. travnja 2014.) koja regulira osiguranje depozita u slučaju nemogućnosti banke da plati svoje dugove. Direktiva o oporavku i sanaciji banaka (BRRD; Direktiva 2014/59 / EU od 15. svibnja 2014.) kojom se uspostavlja okvir za oporavak i sanaciju kreditnih institucija i investicijskih društava koja su u opasnosti da propadanja.
Jedinstveni nadzorni mehanizam mini| Eurotower, dom nadzornog osoblja Europske središnje banke Prvi stup bankarske unije je Jedinstveni nadzorni mehanizam (SSM), koji Europskoj središnjoj banci (ECB) daje vodeću nadzornu ulogu nad bankama u Eurozoni. Sudjelovanje je automatsko za sve države članice Europodručja a neobavezno je za ostale države članice EU-a, kroz postupak poznat kao "uska suradnja" uspostavljen Uredbom o SSM-u u listopadu 2013. godine.
Iako će sve banke u državama sudionicama biti pod nadzorom Europske središnje banke, nadzor se provodi u suradnji s nacionalnim nadzirnim tijelima. Bankarske grupe koje je SSM odredio kao "značajne institucije", uključujući sve one s imovinom većom od 30 milijardu eura ili iznosa koji odgovara 20% BDP-a države članice u kojoj imaju sjedište, izravno nadzire ECB. Manje banke, poznate u bankarskoj uniji kao "manje značajne institucije", ostaju pod neposrednim nadzorom nacionalnih nadzornih tijela država članica u kojoj su osnovane, iako ECB ima neizravni nadzor nad tim nadzorom, kao i ovlast za preuzimanjem izravnog nadzora bilo koje banke. ECB-ov način praćenja uključuje provođenje testova otpornosti (tzv. stress testovi) na financijske institucije. Ako se pronađu problemi, ECB će imati mogućnost provesti ranu intervenciju u banci kako bi se ispravila situacija, primjerice postavljanjem ograničenja kapitala ili rizika ili zahtijevanjem promjena u upravljanju.
SSM je donesen Uredbom Vijeća (EU) br. 1024/2013 15. listopada 2013. dodjelom posebnih zadataka Europskoj središnjoj banci u pogledu politika koje se odnose na bonitetni nadzor kreditnih institucija, poznatih kao Uredba o SSM-u. Značajno je da, budući da se ova Uredba EU temelji na članku 127 (6) Ugovora o funkcioniranju Europske unije usvojena je jednoglasno od strane Vijeća uz samo savjetodavnu ulogu Europskog parlamenta. Da bi se postigla suglasnost Ujedinjenog Kraljevstva, bilo je kritično istodobno usvojiti reformu Europske agencije za nadzor banaka (koja je tada bila smještena u Londonu, a nakon Brexit-a je premještena u Pariz) Uredbom iz 2010. (Uredba (EU) br. 1022/2013 Europskog parlamenta i Vijeća 22. listopada 2013. o izmjeni Uredbe (EU) Br. 1093/2010 o osnivanju Europskog nadzornog tijela (Europsko nadzorno tijelo za bankarstvo (EBA)) u vezi s dodjelom posebnih zadataka Europskoj središnjoj banci u skladu s Uredbom Vijeća (EU) br. 1024/2013), što je u praksi dalo Europskom Parlamentu mogućnost veta i time značajnu ulogu u zakonodavnom procesu. Svaka buduća izmjena Uredbe o SSM-u također može zahtijevati jednoglasnost Vijeća.
Europska komisija objavila je njihov prijedlog za SSM u rujnu 2012. Europski parlament i Vijeće složili su se o specifičnostima SSM-a 19. ožujka 2013. Parlament je glasao za Uredbe o SSM-u i EBA-i 12. rujna 2013. a Vijeće Europske unije odobrenje je dalo 15. listopada 2013.
Kako je utvrđeno u Uredbi o SSM-u, ECB je preuzeo svoje nadzorno tijelo 4. studenoga 2014.
Jedinstveni sanacijski mehanizam