mini|300px| Guayana Esequiba (španjolski izgovor [ɡwaˈʝana eseˈkiβa]) sporni je teritorij od 159 500 km2 zapadno od rijeke Essequibo kojim upravlja i nadzire ga Gvajana, a na koji polaže pravo Venezuela.British Guiana Boundary: Arbitration with the United States of Venezuela. The Case (and Appendix) on Behalf of the Government of Her Britannic Majesty Volume 7. Printed at the Foreign office, by Harrison and sons, 1898. Granični spor naslijeđen je od kolonijalnih sila (Španjolska u slučaju Venezuele, te Nizozemska i Velika Britanija u slučaju Gvajane), a komplicira se neovisnošću Gvajane od Ujedinjenog Kraljevstva 1966. godine.
Status teritorija podliježe Ženevskom sporazumu koji su Ujedinjeno Kraljevstvo, Venezuela i Britanska Gvajana potpisale 17. veljače 1966. Ovim se ugovorom utvrđuje da će se stranke složiti pronaći praktično, mirno i zadovoljavajuće rješenje spora.Agreement to resolve the controversy over the frontier between Venezuela and British Guiana (Treaty of Geneva, 1966) from UN Unatoč ugovoru, Venezuela je upotrijebila diplomatske, ekonomske i vojne akcije protiv Gvajane, poput prijetnji ekonomskim sankcijama protiv država koje žele pomoći Gvajani u razvoju teritorija. Gubitak područja bogata resursima, koje čini oko dvije trećine teritorija Gvajane, nanio bi nepovratnu štetu gospodarskom razvoju Gvajane.
Teritorij je Gvajana podijelila na šest administrativnih regija: Barima-Waini, Cuyuni-Mazaruni, Pomeroon-Supenaam, Potaro-Siparuni, Gornji Takutu-Gornji Essequibo i Otoci Essequibo-Zapadna Demerara. Venezuela ga često prikazuje na karti kao prugastu regiju koja se naziva Guayana Esequiba i uključen je u ustave saveznih država Bolívar i Delta Amacuro koje graniče sa spornim područjem.
Kolonijalna povijest 15. stoljeće Prvi europski susret u regiji imali su brodovi Juana de Esquivela, zamjenika don Diega Columbusa, sina Kristofora Kolumba 1498. godine. Regija je dobila ime po Esquivelu. 1499. Amerigo Vespucci i Alonso de Ojeda istražili su ušća Orinoka, a navodno su bili prvi Europljani koji su istražili Essequibo.
16. stoljeće mini|desno|300px|Zemljovid Hessela Gerritsza iz 1625. godine koja prikazuje nizozemski teritorij (u žutoj boji) od rijeke Orinoco do rijeke Amazone. Nizozemska kolonizacija Gvajana dogodila se prvenstveno između ušća rijeke Orinoco na zapadu i rijeke Amazone na istoku. Njihovo prisustvo u Gvajanama zabilježeno je krajem 1500-ih, iako su mnogi dokumenti ranih nizozemskih otkrića u regiji uništeni. Nizozemci su bili prisutni čak zapadno od poluotoka Araya u Venezueli koristeći solane na tom području. Do 1570-ih izvješteno je da Nizozemci započinju trgovinu u Guinanama, ali postoji malo dokaza. U to vrijeme ni Portugalci ni Španjolci nisu uspostavili nijednu ustanovu na tom području. Nizozemska utvrda sagrađena je 1596. godine na ušću rijeke Essequibo na otoku, iako su je utvrdu srušili Španjolci kasnije te godine.
Godine 1597. zanimanje Nizozemske za putovanje u Gvajane postalo je uobičajeno nakon objavljivanja časopisa "Otkriće Gvajane" Sir Waltera Raleigha. Dana 3. prosinca 1597. nizozemska ekspedicija napustila je Brielle i obišla obale između Amazone i Orinoka. Izvještaj, koji je napisao A. Cabeljau i koji je opisao kao "realističnije podatke o regiji" od onog iz Raleigha, pokazao je kako su Nizozemci putovali rijekama Orinoco i Caroní, otkrivajući desetke rijeka i druge zemlje koja su ranije bila nepoznate. Cabeljau je napisao o dobrim odnosima s domorocima i da su Španjolci bili prijateljski raspoloženi kad su ih susreli u San Toméu. Do 1598. godine nizozemski brodovi navraćali su u Gvajanu kako bi uspostavili naselja.
17. stoljeće mini|desno|300px|Ruševine utvrde Kyk-Over-Al, koju su Nizozemci izgradili 1616. godine. Još jedna nizozemska utvrda koju su podržavale autohtone skupine osnovana je na ušću rijeke Essequibo 1613. godine, iako su je Španjolci uništili u studenom 1613. 1616. godine nizozemski kapetan broda Aert Adriaenszoon Groenewegen osnovao je utvrdu Kyk-Over-Al smještenu 32 km niz rijeku Essequibo, gdje se oženio kćerkom autohtonog poglavice, kontrolirajući nizozemsku koloniju gotovo pedeset godina do svoje smrti 1664.
Do 1637. Španjolci su napisali da Nizozemci "U ta tri naselja Amacuro, Essequibo i Berbice [Nizozemci] imaju mnogo ljudi... svi Aruaci i Karibi povezani su s njim", s kasnijim izvještajima o nizozemskim gradnjama utvrda iz Cape Northa na rijeci Amazoni do otvaranja rijeke Orinoco. Godine 1639. Španjolci su izjavili da su Nizozemci u Essequibu "dalje zaštićeni od 10.000 do 12.000 Kariba u čijoj su blizini često i koji su im saveznici". Navedeno je da kapetan Groenewegen sprječava Španjolce i Portugalce da se nasele na tom području.
U govorima pred engleskim parlamentom održanim 21. siječnja 1644. godine, engleski doseljenici koji su istraživali Gvajane izjavili su da su Nizozemci, Englezi i Španjolci dugo pokušavali pronaći El Dorado u regiji. Englezi su rekli da su Nizozemci dugi niz godina imali iskustva s putovanjem rijekom Orinoco. Zbog vještog putovanja Nizozemaca Orinocom, Španjolci će im kasnije zabraniti putovanje rijekom.
Ozbiljna nizozemska kolonizacija zapadno od Essequiba započela je početkom 1650-ih, dok se kolonija Pomeroon uspostavljala između rijeka Moruka i Pomeroon. Mnogi od tih kolonista bili su nizozemsko-brazilski Židovi koji su napustili Pernambuco. Godina 1673. osnovana su nizozemska naselja sve do rijeke Barime.
18. stoljeće mini|desno|300px|Zemljovid Amerike iz 1775. godine Rigoberta Bonnea, koji prikazuje Nizozemsku Gvajanu od ušća rijeke Orinoco do rijeke Maroni. mini|desno|300px|Nizozemske kolonije Essequibo i Demerara 1798. Nizozemska karta prepoznaje rijeku Barimu u blizini ušća rijeke Orinoco kao njezinu granicu sa španjolskom. Do 1745. Nizozemci su imali nekoliko teritorija u regiji, uključujući Essequibo, Demeraru, Berbice i Surinam. Nizozemska naselja osnovana su i na rijekama Cuyuní, Caroní i Moruka. Domingos, Bandeira Jerónimo i Roque opisali su Essequiba i Demeraru kao "sofisticirane i perspektivne kolonije robova".
Nikada nije definirana granica između španjolskog i nizozemskog posjeda.Humphreys, R. A. (1967), "Anglo-American Rivalries and the Venezuela Crisis of 1895", Presidential Address to the Royal Historical Society 10 December 1966, Transactions of the Royal Historical Society, 17: pp 131–164 Nizozemski robovi u Essequibu i Demerari prepoznali su rijeku Orinoco kao granicu između španjolske i nizozemske Gvajane, a robovi su često pokušavali prijeći Orinoko kako bi živjeli s većim, iako ograničenim slobodama u Španjolskoj Gvajani. U francuskoj enciklopediji, objavljenoj 1757. godine, piše da se Španjolska Gvajana nalazi između Orinoka i rijeke Essequibo, dok se Nizozemska Gvajana nalazi između rijeke Essequibo i rijeke Maroni.Denis Diderot, Jean le Rond D'Alembert, Charles Marie de la Condamine (1757): "Guiane" in L'Encyclopédie, Vol. VII, Page 7:1004 See the original page on Commons and the Transcription from the University of Chicago
19. stoljeće Prema anglo-nizozemskom ugovoru iz 1814. godine, nizozemske kolonije Demerara, Berbice i Essequibo prebačene su na Ujedinjeno Kraljevstvo. U to vrijeme Nizozemci su gotovo dva stoljeća branili teritorij od Britanaca, Francuza i Španjolaca, često se udružujući s domorocima u regiji koji su pružali obavještajne podatke o upadima Španjolske i pobjeglim robovima.
mini|lijevo|300px|Karta Velike Kolumbije iz 1840. godine, uključujući regiju Esequibo. Nakon uspostave Velike Kolumbije 1819. započeli su teritorijalni sporovi između Velike Kolumbije (kasnije Venezuele) i Britanaca.
Britanci su izjavili da je tijekom anglo-nizozemskog sporazuma iz 1814. Španjolska bila uključena u rasprave i nije imala primjedbi na područja koja su Britanci zatražili. Britanija je tada rekla da, kada je 1819. stvorena Velika Kolumbija, nova vlada nije uložila prigovore i da je Velika Kolumbija bila dužna Britaniji za potporu tijekom venezuelskog rata za neovisnost. Napokon, kada je Venezuela osnovana 1830. godine, Britanci su ustvrdili da u to vrijeme nije bilo prigovora na granicu. Venezuela je izjavila da je 1822. godine José Rafael Revenga, opunomoćeni ministar Velike Kolumbije u Britaniji, predložio granice s britanskim teritorijima koji su uključivali Veliku Kolumbiju koja je uključivala teritorij Essequibo.
Godine 1831. Britanija je spojila nekadašnja nizozemska područja Berbice, Demerara i Essequibo u jednu koloniju, Britansku Gvajanu.
Schomburgkova linija mini|desno|300px|Karta iz 1896. s detaljima o Britanskoj Gvajani i sporovima oko Schomburgkove linije. Pod pokroviteljstvom Kraljevskog geografskog društva, njemački istraživač i prirodoslovac Robert Hermann Schomburgk proveo je botaničko i zemljopisno istraživanje Britanske Gvajane 1835. godine. Pritom je napravio skicu teritorija s crtom koja je, po njegovom vjerovanju, označavala zapadnu granicu Nizozemskih posezanja. Kao rezultat toga, britanska vlada ga je 1840. uposlila da istraži granice Gvajane. Ovo istraživanje rezultiralo linijom kasnije nazvanom "Schomburgkova linija". Linija je Britanskoj Gvajani dala kontrolu nad ušćem rijeke Orinoco.King, Willard L. (2007) Melville Weston Fuller – Chief Justice of the United States 1888–1910, Macmillan. p249 Prema Schomburgku, on nije sadržavao sve terotirije koje bi Britanija mogla legitimno tražiti.
Prije stvaranja te linije nije bilo službenog spora između Britanije i Venezuele. Venezuela je osporila Schomburgkovo postavljanje graničnih biljega na rijeci Orinoco, a 1844. polaže pravo na cijelu Gvajanu zapadno od rijeke Essequibo. Godine 1844., Velika Britanija predlaže Venezueli promjenu granice kako bi Venezuela imala potpunu kontrolu nad ušću rijeke Orinoko i susjednim teritorijom, no Venezuela je prijedlog ignorirala. Godine 1850., Britanija i Venezuela postigle su sporazum kojim su prihvatile da ne koloniziraju sporni teritorij, no pritom nisu definirali točne granice spornog teritorija.
Schomburgkova početna skica, koja je objavljena 1840. godine, bila je jedina verzija "Schomburgkove linije" objavljene do 1886. godine, što je dovelo do kasnijih optužbi američkog predsjednika Grovera Clevelanda da je linija produžena "na neki tajanstven način".
Otkriće zlata Spor se godinama nije spominjao sve dok u regiji nije otkriveno zlato, što je poremetilo odnose između Ujedinjenog Kraljevstva i Venezuele. Godine 1876., u slijevu rijeke Cuyuni, koji je bio venecuelanski teritorij izvan Schomburgkove linije, ali unutar područja za koje je Schomburgk smatrao da Britanija može polagati pravo, osnovani su rudnici zlata, i to uglavnom od strane ljudi koji su govorili engleski. Te je godine Venezuela ponovila svoja posezanja za teritorijem do rijeke Essequibo, na što su Britanci odgovorili traženjem cijelog slijeva rijeke Cuyuni, iako je ovo bila tvrdnja samo na papiru, koju Britanci nikada nisu namjeravali provesti u djelo.
Dana 21. veljače 1881. Venezuela je predložila graničnu liniju koja započinje od točke jednu milju sjeverno od rijeke Moruke, odatle ide prema zapadu do 60. meridijana i nastavlja južno duž tog meridijana. Time bi okrug Barima pripao Venezueli.
U listopadu 1886. Britanija je proglasila Schomburgkovu liniju privremenom granicom Britanske Gvajane, a u veljači 1887. Venezuela je prekinula diplomatske odnose. Godine 1894. Venezuela je apelirala na Sjedinjene Američke Države da interveniraju, navodeći kao opravdanje Monroevu doktrinu. Sjedinjene Države nisu se željele miješati, samo sugeriraju mogućnost arbitraže.
Venezuelanska kriza 1895.
mini|desno|300px|Službena karta Sjedinjenih Država Venezuele L. Robelina 1890. godine, koja prikazuje venecuelanske povijesne pretenzije na Essequibo i druga sporna područja na jugu.