mini|desno|200px|Zajednička slika aktera sporazuma mini|desno|200px|Pregovori i potraživanja

Sporazum Cvetković-Maček jest sporazum koji su 26. kolovoza 1939. u Božjakovini sklopili predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiša Cvetković i predsjednik Seljačko-demokratske koalicije (ujedno i predsjednik Hrvatske seljačke stranke) Vladko Maček. Sporazum je doveo do formiranja koalicijske vlade u kojoj je Maček postao potpredsjednik i do proglašenja Banovine Hrvatske.

Sporazumom je nastala Banovina Hrvatska, upravno-teritorijalna jedinica u sastavu Kraljevine Jugoslavije. Uglavnom je obuhvaćala područja s većinskim hrvatskim pučanstvom, činile su je dotadašnje banovine Savska i Primorska te kotari Dubrovnik, Ilok, Šid, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica. Imala je široke samoupravne ovlasti, bliske statusu federalne jedinice. Prvim banom imenovan je Ivan Šubašić. Pokušaj je rješavanja hrvatskog pitanja i stvaranja mogućnosti za opstanak jugoslavenske države.Banovina Hrvatska. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2025. Pristupljeno 27. rujna 2025.

Pad Stojadinovićeve vlade

Djelovanje radikalnih nacionalnih i ekstremističkih pokreta je kulminiralo atentatom na kralja Aleksandra u Marseilleu 9. listopada 1934. u organizaciji ustaša (u suradnji s makedonskim VMRO). Nakon njegove pogibije, uspostavljen je poludiktatorski režim vlada Bogoljuba Jevtića i Milana Stojadinovića (1934. – 1939.), a Jugoslavija se sve više priklanjala fašističkim zemljama. Pregovori glede konkretnijeg rješenja hrvatskoga pitanja otpočeli su nakon atentata na kralja Aleksandra I. Karađorđevića, ali je nepopustljiva politika prvaka Srpske radikalne stranke Milana Stojadinovića sprječavala svaki učinkovitiji pomak.

U međuvremenu, na izborima za Narodnu skupštinu 1935. i 1938. Vladko Maček je na čelu liste svih oporbenih skupina pa i srbijanskih (Ujedinjena opozicija), ostvario plebiscitarnu potporu u hrvatskim krajevima. Iako je režimskoj listi, pomoću snažnih mjera političkog terora i izbornih prijevara, pripala većina glasova na izborima za Narodnu skupštinu Kraljevine Jugoslavije 1938., duboka politička kriza dovela je 5. veljače 1939. do pada vlade Milana Stojadinovića. Knez Pavle Karađorđević povjerio je sastav nove vlade dotadašnjem ministru Dragiši Cvetkoviću. U svom programskom govoru Cvetković izjavljuje kako vlada treba riješiti i hrvatsko pitanje; to je bilo prvi put da je režim uopće priznao postojanje hrvatskog pitanja.

Pregovori Mačeka i Cvetkovića započeli su u travnju 1939. U pregovorima su sudjelovali i predstavnici Samostalne demokratske stranke koja je okupljala Srbe Prečane i još od 1927. bila u koaliciji s HSS-om (Seljačko-demokratska koalicija, SDK). Predstavnici oporbenih srbijanskih stranaka s kojima je SDK bila zajednički nastupila na izborima 1935. i 1938., odbili su sudjelovati u pregovorima.

Pregovori između dviju strana Dana 2. siječnja 1939., knez Pavle poručuje Vladku Mačeku posredovanjem Ivana Šubašića, da je „voljan učiniti sve da se Hrvati barem donekle zadovolje na temelju postojećeg ustava”. (Vladko Maček, Memoari)

15. siječnja, Hrvatsko narodno zastupstvo, prošireno i s onim zastupničkim kandidatima, koji iako su dobili većinu u izbornim kotarima u kojima su se kandidirali, nisu zbog diskriminatorskog izbornog zakona osvojili mandat, donosi rezoluciju kojom odlučuju da neće sudjelovati u radu Narodne skupštine izabrane na izborima 11. prosinca 1938., jer su ovi izbori provedeni na osnovi nedemokratskog izbornog zakona. 5. veljače, nova vlada Dragiše Cvetkovića predstavlja se u Narodnoj skupštini s deklaracijom u kojoj se između ostalog ističe da „sporazum s Hrvatima kao hrvatsko pitanje, mora biti njezina jasna i odlučna politika”. 3. i 4. travnja, započinju u Zagrebu preliminarni razgovori između predsjednika vlade Dragiše Cvetkovića i Vladka Mačeka, a nastavljaju se 16. travnja. 22. travnja, postignut je sporazum:

26. travnja, Cvetković se vratio s primjedbom da Namjesništvo ne prihvaća stilizaciju sporazuma, te je nakon toga dio sporazuma o granicama formuliran tako da glasi: „Definitivni pak opseg Banovine Hrvatske odredit će se odlukom naroda putem glasovanja u preostalim dijelovima Bosne i Hercegovine, te Srijema”.Ljubo Boban, Maček i politika HSS 1928./1941., knjiga 2, Liber, Zagreb, 1974., str. 47. 27. travnja, objavljen je komunike, kojim se ističe da su razgovori o rješenju hrvatskog pitanja dovršeni, te da će se konačna odluka donijeti u najkraćem vremenu.Ljubo Boban, Maček i politika HSS 1928./1941., knjiga 2, Liber, Zagreb, 1974., str. 47. - 48.

Sklapanje sporazuma i nova vlada mini|Jutarnji list od 30. kolovoza 1939. govori o svečanom dolasku Hrvatskog narodnog zastupstva na čelu s Mačekom, novog bana Šubašića i Košutića na Markov trg i u zgradu Hrvatskog sabora, pred postrojem Zaštite Početkom srpnja Cvetković i Maček našli su se u Šubašićevoj kući u Vukovoj Gorici, gdje postižu privremeni sporazum o opsegu Banovine.Prof. dr. sc. Nikola Mijatović, Prilozi za proučavanje hrvatske financijskopravne prošlosti (III.), Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu; Politički zatvorenik, ISSN 1331-4688, br. 239, veljača 2012., str. 44. Pregovori su se oduljili i zapali u ozbiljnu krizu početkom kolovoza. Vijesti o neizbježnom približavanju velikog rata u Europi utjecale su na spremnost obiju strana da sklope sporazum kojim bi se „koliko-toliko zatrpao jaz između Hrvata i Srba”.Vladko Maček, Memoari, str. 191. Na Mačeka je osobito utjecao Juraj Krnjević, koji u to doba boravi u emigraciji u Švicarskoj.

Maček i Cvetković te šestorica stručnjaka, koji su radili na razgraničenju ovlasti resora (hrvatski članovi povjerenstva bili su dr. Juraj Šutej kao glavni stručnjak te sveučilišni profesor dr. Ivo Krbek i financijski stručnjak Ljudevit Filipančić kao pomoćnici, dok su srpsku stranu predstavljali dr. Mihajlo Konstantinović, dr. Mihajlo Ilić i dr. Đorđe Tasić) sastali su se na Mačekovu imanju u Kupincu i radili na sporazumu od 16. do 20. kolovoza točno u ponoć.

Dana 20. kolovoza u Banskim dvorima, u Zagrebu, utvrđen je konačni tekst Sporazuma.

U tom konačnom tekstu Sporazuma mijenjana je klauzula o teritorijalnom opsegu Banovine Hrvatske iz Sporazuma od 27. travnja, pa je ona sada glasila:

Radi se o općinama i selima, u srezovima (kotarima) Brčko, Gradačac, Travnik, Derventa i Fojnica u BiH i iz Srijema kotarima Šid i Ilok, koji kotari su u cijelosti bili uključeni u Banovinu Hrvatsku.Ljubo Boban, Maček i politika HSS 1928./1941., knjiga 2, Liber, Zagreb, 1974., str. 145.

Sporazum je konačno dovršen 23. kolovoza. Dana 24. kolovoza na Bledu knez Pavle primio je Cvetkovića i Mačeka u audijenciju, na kojoj je razgovarao o sporazumu te je inzistirao da Maček uđe u novu vladu. Iako on to u tom trenutku nije kanio, na kraju je pristao. Hrvatsko narodno zastupstvo (hrvatski zastupnici u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije) odobrilo je sporazum s 80 glasova za i jednim protiv. Nakon što je sporazum odobrio i namjesnik knez Pavle, sastavljena je 26. kolovoza nova vlada, u kojoj Maček preuzima mjesto potpredsjednika, a HSS ima još četiri ministra. U vladi su još bili predstavnici Radikalne stranke, Saveza zemljoradnika, Samostalne demokratske stranke, Slovenske ljudske stranke, Jugoslavenske muslimanske organizacije, te vanstranačke osobe. Istoga dana donesena je Uredba o banovini Hrvatskoj, kojom je Banovina dobila posebno hrvatsko predstavničko tijelo, uz kraljevu sankciju isključivo kompetentan za donošenje autonomnih propisa, te autonomnu vladu na čelu s banom, odgovornim samo Hrvatskom saboru.

Autonomna Banovina Hrvatska mini|Detaljnija karta Banovine Hrvatske, 1939.

Glavni rezultat sporazuma bilo je stvaranje Banovine Hrvatske, čije je proglašenje bio prvi akt nove vlade. Dok su druge banovine u tadašnjoj Jugoslaviji bile samo administrativne oblasti (kao danas županije u Hrvatskoj), Banovina Hrvatska dobila je niz autonomnih mjerodavnosti. U povijesti je postala poznata kao „mačekovsko rješenje hrvatskoga pitanja”.Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, Golden marketing, Zagreb, 1999., str. 99.

Hrvatskoj je utvrđen teritorij te njezine ovlasti, koje su uključivale poljoprivredu, trgovinu, industriju, šume, rudnike, građevine, socijalnu politiku i zdravstvo, tjelesni odgoj, prosvjetu i unutarnju upravu. U nadležnosti države ostali su vanjski poslovi, vojska, policija i vanjska trgovina. Banovina je imala veliko značenje, jer je njome obnovljena hrvatska državnost, izgubljena 1918., konsolidiran je nacionalni prostor, a zadobivena je i toliko željena autonomija od Beograda. Po prvi put još od srednjovjekovnog kraljevstva, većina hrvatskog naroda se našla u jednoj teritorijalnoj jedinici. Hrvati su dočekali stvaranje Banovine kao prvi korak prema hrvatskoj nezavisnosti. Suvremeni hrvatski ustav uključio je uspostavu Banovine Hrvatske u izvorišne osnove, navodeći da je njome obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji.Opća i nacionalna enciklopedija − Banovina Hrvatska, pristupljeno 31. svibnja 2013.

Maček je želio da hrvatskim banom bude imenovan August Košutić, međutim u dogovoru s knezom Pavlom imenovan je Ivan Šubašić, pomirljiv čovjek koji je manje smetao srbijanskim političarima. Ustrojem Banovine Hrvatske pokrenuto je pitanje preuređenja Jugoslavije prema federativnim načelima, ali je u samom začetku došlo do iskazivanja nepomirljivih suprotnosti između Vladka Mačeka i srbijanskih političara glede postupaka za nastavak promjena i broja budućih samoupravnih jedinica. Mačekovo je stajalište bilo da se najprije u cijelosti provede procedura ustroja Banovine Hrvatske, dok je srpska strana tražila da se prije saziva parlamenta uspostave i druge jedinice. Politički čimbenici Srbije tražili su da se cjelokupan prostor i od Bosne i Hercegovine uključi u treću, srpsku jedinicu (Velika Srbija). Muslimani (danas pravim imenom Bošnjaci) su zagovarali autonomiju Bosne i Hercegovine, dok je pitanje Slovenije bilo najmanje prijeporno.

Zbivanja do 10. travnja 1941. Reakcije na sporazum Reakcija srpskog stanovništva u pojedinim kotarima Banovine Hrvatske uslijedila je odmah. Dio je prihvatio nagodbu te njome bio zadovoljan, a dio se žestoko protivio sporazumu.Tihomir Ponoš, Prikaz knjige Sporazum ili nesporazum? – Srpsko pitanje u Banovini Hrvatskoj (1939. — 1941.) KREŠIMIR REGAN Zagreb: Naklada Breza, 2019, 395. str, Tragovi, god. 3, br. 2, str. 318. Javno je zatraženo pripajanje srpskom dijelu države. Srpska pravoslavna crkva nije podržavala hrvatsku autonomiju. Mnogi srbijanski političari bili su nezadovoljni Sporazumom, smatrajući da se Hrvatima previše popustilo, rasla je djelatnost četnika, pro-nacističke organizacije Zbor Dimitrija Ljotića i sličnih. Ustaše i drugi radikalni hrvatski nacionalisti osuđivali su sporazum sa Srbima i nazivali Mačeka izdajnikom jer su bosanskohercegovačke Muslimane smatrali dijelom hrvatskoga naroda. Ustaše su kao granice „povijesne Hrvatske” vidjeli Zemun, rijeku Drinu i Boku kotorsku. Nisu bili zadovoljni ni komunisti, jer su ih vlasti nastavile nesmiljeno progoniti, u čemu su sudjelovale i institucije Banovine Hrvatske. Po njihovoj ocjeni, hrvatska i srpska buržoazija nagodile su se na račun radnika i seljaka.