Ilok je najistočniji grad u Hrvatskoj, a pripada Vukovarsko-srijemskoj županiji. Poznat je po nadimcima mali Dubrovnik i Dubrovnik na istoku. Marina Borovac. Nekad su ga zvali ‘mali Dubrovnik’, a danas u Iloku kuće na bubnju kupuju – Dubrovčani Večernji list, 25. prosinca 2019. (pristupljeno 22. svibnja 2020.) Branimir Bradarić. Od sjajnih vremena u kojima je prozvan Dubrovnikom istoka malo je toga ostalo, Večernji list, 8. prosinca 2017. (pristupljeno 10. kolovoza 2018.)
Zemljopis Ilok je najistočniji grad Hrvatske, Dunav (administrativna granica Hrvatske i Srbije) nalazi se manje od 5 km zračne linije sjeverno od autobusnog kolodvora, vatrogasne i policijske postaje u mjestu. S brijega Iločkog dvorca pruža se prekrasan pogled na Dunav. Ilok se rasprostire po obroncima Fruške gore.
Najviša visinska točka u Vukovarsko-srijemskoj županiji je Čukala kod Iloka s 294 m nadmorske visine.
Povijest thumb|lijevo|Središte grada mini|lijevo|Franjevačka crkva krajem 19. st. thumb|lijevo|Iločka crkva posvećena sv. Ivanu Kapistranu desno|mini|Natpis koji opisuje staru utvrdu u Iloku Područje grada Iloka zarana je naseljeno i bogato kulturnim nasljeđem, o čemu svjedoče nalazi od prapovijesti, preko rimskog razdoblja, gdje je postojala konjanička utvrda Cuccium, do zlatnog razdoblja srednjeg i novog vijeka.
Područje je bilo dio Panonske Hrvatske za vrijeme kneza Ljudevita, a bilo je pod franačkom, a i razdobljima bugarske vlasti.
U srednjem vijeku u Iloku je izgrađena utvrda (12. stoljeću), a u pisanim spomenicima spominje se više crkava i samostana. Prvi put se ime Ilok spominje 1267. pod nazivima Ujlak (mađarski: Újlak) ili Wylok. Od 1332. spominju se župe u Iloku, a 1349. izgrađena je velika crkva Majke Božje. U tom razdoblju Ilok postaje značajno središte, u kojemu je prebivao čak i dubrovački konzul (1399.). Značajne kraljevske povlastice dobiva 1453. (dodjeljuje ih kralj Ladislav V. Posmrtni).
Najpoznatiji gospodar grada je Nikola Iločki (1410. – 1477.), koji je bio kralj Bosne od 1471. do svoje smrti. Kao gospodar imanja naslijedio ga je sin Lovro (1459. – 1524.)
Franjevci se u Iloku zasigurno nalaze u prvoj polovici 14. stoljeća kada je izgrađeno zapadno krilo samostana, a franjevačka crkva Uznesenja Marijina građena je 1349. godine. Nikola Iločki ju je obnovio i dogradio poslije smrti sv. Ivana Kapistrana (1386. – 1456.), koji je umro u Iloku 23. studenog 1456. Svoj današnji izgled crkva je dobila temeljitom neogotičkom obnovom izvedenom početkom 20. stoljeća prema projektima Hermana Bolléa.
Osmanlije su vladali Ilokom od 1526. do 1688. godine. U gradu su sačuvani spomenici islamske kulture turbe - grob uglednog Turčina i hamam - obredno kupalište. Evlija Čelebi opisuje Ilok kao najrazvijenije naselje na putu uz obale Dunava od Beograda do Budima. Tadašnji Ilok imao je 200 dućana, dvije vjerske i šest pučkih škola, kavanu i trgovački han.Zdenko Balog, Gradovi kontinentalne Hrvatske, Križevci, 2013., str. 96.
Godine 1697. car Leopold poklanja Ilok i posjede u Srijemu talijanskoj obitelji Odescalchi kao naknadu za pomoć pape Inocenta XI. od 336.000 forinti za vojnu protiv Turaka. Prvi vlasnik posjeda bio je Livio Odescalchi, koji se istaknuo i kao vojskovođa u obrani Beča 1683. godine.
Ilok je u raznim povijesnim razdobljima bio središte ovog dijela Srijema: u 18. stoljeću i prvoj polovici 19. stoljeća bio je sjedište podžupana Županije srijemske, kotarsko mjesto s upravnim vlastima i kotarskim sudom, trgovačko i sajamsko središte kraja. Prvi Slovaci katoličke vjeroispovijesti, dolaze u ove krajeve krajem 18. stoljeća. Danas, međutim, u gradu ima više Slovaka evangeličke vjeroispovijesti. Masovnije su se u ove krajeve doseljavali iz Vojvodine od 1859. godine.
Određivanje granice SR Hrvatske i AP Vojvodine nakon 2. svj. rata Čini se da je Ilok najkasnije do rujna 1945. bio uključen u sastav FD Hrvatske.Mladen Klemenčić, »Razgraničenje Hrvatske prema Srbiji i Crnoj Gori u Jugoslaviji«, Nastava povijesti (Zagreb), 1992., br. 2, str. 103.–104. Povjesničar Mario Bara donosi podatak da su stanovnici hrvatskih naselja u okolici Iloka i u samom Iloku održali referendum 1946., kojim su se izjasnili za pripajanje Hrvatskoj. Grad Ilok i okolna naselja uključeni su u Vukovarski kotar.M. Bara, »Sudjelovanje Hrvata u saveznoj kolonizaciji Vojvodine«, GZI, 2010. Podatak o referendumu donosi i Stjepan Sršan, pozivajući se na svjedočanstvo Nikole Miličevića.S. Sršan, Sjeveroistočne granice Hrvatske, 67. => Nikola Miličević, »Godina u pamćenju«, Forum (Zagreb), 7–8/1990., 221. No, u izvješću javnog tužitelja Okruga Osijek javnom tužitelju NR Hrvatske o stanju u studenom 1945. sud u Iloku naveden je kao dio područja pod jurisdikcijom Osijeka. Stoga je upitno kakav bi referendum bio održavan 1946. ako je Ilok već 1945. vraćen u sastav Hrvatske.Matica hrvatska Petar Bagarić: Hrvatske granice nakon Drugoga svjetskog rata 1945–1956.. Tema broja: Granice Republike Hrvatske u svjetlu odluke Arbitražnog suda o granici u Savudrijskoj vali. Hrvatska revija 3, 2017. (pristupljeno 6. svibnja 2018.)Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.–1946., knjiga 2, Dokumenti Slavonija, Srijem i Baranja, str. 582–586.
Poslije 1945. godine u novim granicama Ilok gubi svoje prirodno zaleđe i postaje općina s mjestima koja i danas pripadaju području grada. Godine 1962. pripojen je općini Vukovar i postaje mjesna zajednica.
Ilok u Domovinskom ratu mini|300px|lijevo|Gornja slika: Ilok, 17. listopada 1991. odlazak u progonstvo; donja lijeva slika: Ilok, 6. listopada 1991., Žene odlaze na most na razgovor s predstavnicima novosadskog korpusa JNA (pukovnikom Petrom Grahovcem); donja desna slika: Ilok, 6. listopada 1991., Žene odlaze na most na razgovor s predstavnicima novosadskog korpusa JNA (pukovnikom Petrom Grahovcem) Velikosrpski mediji ratnu retoriku u Iloku počeli su podgrijavati još u travnju 1990., optužujući demokratski izabranu hrvatsku vlast da oskvrnjujući srpske grobove "juriša na mrtve Srbe". Evociranje slika iz NDH i propovijedanje srpske "ugroženosti", postaju svakodnevne političke izjave.
Ono što su Srbi po Iloku i selima činili, uglavnom su činili prema instrukcijama koja su dobivali iz Bačke Palanke, s lijeve obale Dunava. Svaki incident koji bi se dogodio, bio je "potpisan" uglavnom rukopisom istog naručitelja. "Metode koje su primjenjivali bile su svakakve", po riječima Dragana Puškarića, "od verbalnih uvrjeda do guranja uginulih životinja u torbe zaposlenim radnicama u tvornici Iteksu". Nakon što su nadrasli, odnosno "prevazišli" vlastite metode verbalnih i inih, niskih pritisaka i objeda Hrvata, u davanju uputa domaćim Srbima Bačkoj se Palanci pridružio i Šid. Zajednički su uveli novu metodu - počeli su zveckanjem oružja.
Naoružanje kojim je raspolagala policija u ovom najistočnijem području Hrvatske bilo je više nego jadno. Skladište je bilo potpuno prazno, pa je Puškarić počeo slati zahtjev za zahtjevom, uz stalna upozoravanja da je rat posve izvjesna opcija i da treba biti pripravan na odgovor. Međutim, službeno mu je malo što bilo moguće biti dostavljeno, jer onoga što je on tražio, nije bilo.Davor Runtić, Prije dvadeset godina - srpska pobuna u Iloku i okolici , Hrvatski Fokus, feljtoni, www.hrvatski-fokus.hr, 23. kolovoza 2011., pristupljeno 3. rujna 2013.
No, tek je u travnju 1991., nakon četničkog skupa u Jagodnjaku, bilo posve jasno da je rat na pomolu. Milan Paroški već je tada Hrvatima dao do znanja što ih čeka: 1991. , centardomovinskograta.hr, pristupljeno 3. travnja 2016.
Dana 8. srpnja 1991. JNA napada policijsku ophodnju MUP-a Iloka i ubija policajca Gorana Stipka, a 9. srpnja srpski teroristi napadaju Aljmaš i Ilok. Obrana se u gradu dobro organizirala za što velike zasluge među ostalima nosi i Petar Čobanković. JNA 27. srpnja granatira Ilok, u napadu je ranjeno četvoro pripadnika Zbora narodne garde. Pripadnik Tigrova Zoltan Hadrava uništava tenk JNA. Na zaravan kod Iloka 30. srpnja 1991. stiže jaka tenkovska jedinica JNA (oko 50 tenkova). Nakon toga 2. kolovoza iz Iloka i okolnih sela iseljava većina žena i djece.Ratni zločini srpskih vojnih i paravojnih postrojbi u hrvatskom Podunavlju: 1991. - 1995. , HIC, www.hic.hr, pristupljeno 3. rujna 2013.
Nakon što je 10. listopada izvršen pokolj 25 civila (od toga tri žene) u Lovasu, Iloku je 12. listopada dan ultimatum da okupatorskoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji preda oružje.Davor Dijanović, Knjigozori: Ostajemo u Iloku - Ilok u domovinskom ratu , osvrt na knjigu fra Marka Malovića Ostajemo u Iloku. Ilok u Domovinskom ratu, Znanje, Zagreb, 2005.; pristupljeno 3. rujna 2013.
U gradu je 13. listopada održan referendum na kojem se 71 % stanovništva izjasnilo protiv predaje oružja Jugoslavenskoj narodnoj armiji, a drugo je pitanje bilo jesu li za zajedničko iseljenje iz mjesta zbog krizne situacije. Za progonstvo se izjasnilo 73 % građana umjesto za život pod okupatorskom armijom.
Pod prijetnjom oružane sile JNA, u Šidu je 14. listopada 1991. potpisan Sporazum o iseljavanju lokalnog stanovništva Iloka, Šarengrada i Bapske.Ratko Dragović-Klek, Pregovaranje o predaji Iloka , Nikad spominjani, autentično svjedočanstvo o Domovinskom ratu u Republici Hrvatskoj, www.ratkodragovic.from.hr, pristupljeno 4. rujna 2013. Sporazum je potpisan između predstavnika lokalne vlasti i predstavnika JNA na temelju prethodno održanog referenduma na kojem se stanovništvo izjasnilo za odlazak u progonstvo. Dražen Budiša, član Vlade Republike Hrvatske i koordinator za kontakte s Promatračkom misijom Europske zajednice, u pismu od 15. listopada 1991. kritizira rad Promatračke misije u čijoj je prisutnosti Sporazum potpisan i time omogućeno iseljavanje 10 000 HrvataHrvatski povijesni muzej, izložba Domovinski rat, siječanj 2012. čime je omogućeno etničko čišćenje tog kraja od hrvatskog stanovništva.
mini|lijevo|Odluka "Izvršnog saveta MZ Ilok, Republika Srpska Krajina", od 24. veljače 1992. o promjeni naziva ulica u Iloku Dana 17. listopada u 7 sati, uz nazočnost promatrača, predano je oružje armiji, dok se je oko 8 sati počela formirati prognanička kolona traktora, osobnih automobila, teretnjaka i kombija. Posljednji iz kolone napustili su nadzorno mjesto u 17 sati i 10 minuta, a prvi iz kolone počeli su stizati u Lipovac, gdje ih je čekala hrvatska garda, oko 18 sati.
Nakon što je prognanička kolona izašla iz Iloka, lice Iloka izmijenjeno je iz temelja. Ušle su postrojbe JNA u grad, a pod zaštitom JNA poslije su došle i četničke skupine domaćih Srba i najekstremnije skupine iz Srbije, Bosne i Hercegovine te Hrvatske.Gradovi stradali u Domovinskom ratu - Ilok, Hrvatsko kulturno vijeće, objavljeno u petak, 14. studenoga 2008., preneseno s domovinskirat.hr
Grad je napustilo oko 8000 stanovnika. Oni koji su odlučili ostati, njih oko 1200, šest godina živjeli su pod okupacijom. Prema riječima franjevca Marka Malovića, prijetnje tjelesnim ozljeđivanjem i smrću, privođenja na saslušanja i mučenja, u čemu su prednjačili "šešeljevci" ("beli orlovi"), bile su uobičajena pojava. Mučilišta su bila podrumi milicijskih postaja, SDK i podrumi privatnih kuća. Tijekom godina okupacije, još je Hrvata napustilo ovaj kraj. Srpske snage su 1992. protjerale 377 osoba s ovog područja, no stvarni broj protjeranih procjenjuje se na 700. Sljedeće godine protjerali su još 218 osoba. Ilok su sve više napuštali i Hrvati grkokatolici. Mali je broj Hrvata ostao u iločkom kraju te 1000 Slovaka. Ilok je postao mjesto koje se najviše tražilo radi naseljavanja Srba, zbog čega je preostalo nesrpsko pučanstvo stalno bilo protjerivano.