mini|402x402px|Prinčevi u kuli, Eduard (12) i Rikard (9) Prinčevi u Toweru/Prinčevi u tornju/Prinčevi u kuli je izraz često korišten kada se govori o prinčevima Eduardu V. (12) i Rikardu od Shrewsburya, vojvodi od Yorka (9). Dva brata su bili jedini sinovi kralja Eduarda IV. i Elizabete Woodville koji su nadživjeli vlastitog oca 1483. godine. Kada su imali dvanaest i devet godina, s poštovanjem su otpraćeni i odvedeni u Londonski toranj pod nadležnošću njihovog strica, Rikarda, koji je tada glasio kao Lord zaštitnik sve dok ne sazriju da preuzmu englesko prijestolje. Trebali su biti zatvoreni - navodno iz sigurnosnih razloga - sve do kurnidbe mladog Eduarda V. Međutim, prije same svečanosti, obojica su proglašena nelegitimnim potomcima. Njihov je stric postao kralj, poznat kao Rikard III.

Nadalje je nejasno što se dječacima dogodilo nakon zadnjeg zabilježenog viđenja prinčeva u tornju. Generalno se pretpostavlja da su ubijeni. Najučestalija hipoteza je bila da ih je stric dao ubiti kako bi samom sebi osigurao krunu. Njihova smrt se mogla dogoditi 1483. godine, no, izuzev nestanka, jedini dokaz za ubojstvo je neuvjerljiv. Kao rezultat, nekoliko drugih hipoteza je predloženo, uključujući sugestiju da su ubijeni od svog ujaka, vojvode od Buckinghama, ili šogora, kralja Henrika VII., između ostalog. Također se sugeriralo da je jedan od dvojice kraljevića možda pobjegao prije pogubljenja. 1487. godine, Lambert Simnel je tvrdio da je RIkard, vojvoda od Yorka. No, kasnije se predstavljao kao Rikardov rođak, grof od Warwicka. Od 1491. sve do njegovog uhićenja 1497. godine, Perkin Warbeck tvrdio je da je Rikard, vojvoda od Yorka, koji je navodno pobjegao preko Flandrije. Warbeckovu tvrdnju su podržavali neki njegovi suvremenici, uključujući njegovu tetu, vojvotkinju od Burgundije.

1674. godine, radnici u tornju su iskopali ispod stepeništa drvenu kutiju u kojoj su bila dva malena ljudska kostura. Ti su se ostatci tada prihvatili kao kosti tih prinčeva, ali to nikada nije bilo dokazano. Kralj Karlo II. je dao kosti zakopati u Westminsterskoj opatiji, gdje su i ostale.

Kontekst 9. travnja 1483. godine, engleski kralj Eduard IV. neočekivano je umro nakon trotjedne bolesti. U to vrijeme je Eduardov sin i prestolonasljednik Eduard V., boravio u dvorcu Ludlow. Brat pokojnog kralja, Rikard, primio je vijesti 15. travnja, iako je već ranije bio obavješten o kraljevoj bolesti. Zapisano je da je javno "davao zakletvu njegove odanosti novom kralju". The Croyland Chronicle tvrd da je prije smrti Eduard IV. svog brata Rikarda imenovao Lordom Zaštitnikom. Eduardov zahtjev možda nije igrao nikakvu ulogu zbog činjenice, kako je pokazala povijest s Henrikom V. Vijeće nije bilo obavezno slijediti želje pokojnog kralja.

Rikard je dao uhititi Eduardovog ujaka, Anthonyja Woodvillea, 2. grofa Riversa, i njihovog polubrata, Sir Richard Grey te ih je dao pogubiti. Elizabeta Woodville, Eduardova udovica, povela je svoju djecu u utočište u Westminsterskoj opatiji.

Eduard V. je skupa sa stricem stigao u London. Nastavili su se planovi oko prinčeve krunidbe, no datum je odgođen. 19. svibnja 1483. Eduard je smješten u Londonski toranj, tadašnju tradicionalnu rezidenciju vladara prije krunidbe. 16. lipnja, pridružio mu se mlađi brat Rikard, vojvoda od Yorka, kojeg je majka pod prisilom morala poslati iz utočišta. Rikard, njihov stric, sve duže je odgađao Eduardovu krunidbu. U nedjelju, 22. lipnja, Rikard je proglašen jedinim legitimnim kraljem Engleske. 25. lipnja, "skupina of grofova, vitezova i gospode" tražila je da Rikard preuzme prijestolje. Oba princa su od Parlamenta proglašena nelegitimnim, što je potvrđeno aktom Titulus Regius ("kraljevskom titulom"). Dokument je tvrdio da je brak Eduarda IV. i Elizabete bio nevaljan zbog Eduardovog obećanja za brak s Lady Eleanor Butler. Rikard je okrunjen kao Rikard III. 3. srpnja.

Nestanak Dominic Mancini, talijanski redovnik koji je boravio u Londonu tijekom toplih mjeseci 1483. godine, dokumentirao je kako su, nakon Rikardovog preuzimanja prijestolja, Eduard i njegov mlađi brat Rikard odvedeni u unutarnje odaje Kule i onda su sve manje i manje viđeni sve dok nisu nestali. Također spominje kako je u to vrijeme Eduard redovno primao posjete svog liječnika, koji je izvještavao o prinčevu stanju: "Poput žrtve pripremljene za žrtvovanje, tražio je oprost svojih grijeha svakodnevnom ispovijedi i pokorom, jer je vjerovao da se ubrzo suočava sa smrti." Postoje izvještaji o tome kako su se prinčevi igrali u Kuli ubrzo nakon što se Rikard pridružio bratu, ali nema svjedoka koji tvrdi da ih je vidio tijekom ljeta 1483. godine. Pokušaj oslabađanja prinčeva u drugoj polovici srpnja prošao je neuspješno. Njihova sudbina ostaje povijesni misterij.

Brojni povjesničari su uvjereni da su prinčevi pogubljeni. Neki sugeriraju da se ubojstvo odvilo krajem ljeta 1483. godine. Maurice Keen tvrdi da je pobuna protiv Rikarda 1483. provtno "nastojala spasiti Eduarda V. i njegovog brata iz Kule prije nego što bude prekasno". Međutim, čim se upetljao vojvoda od Buckinghama, podrška se smijenila na stranu Henrika Tudora zato što "je Buckingham skoro sigurno znao da su prinčevi u Kuli mrtvi."

Alison Weir je predložila 3. rujna 1483. kao potencijalan dan. No, njezin rad se kritizira zbog "izvođenja zaključka koji se oslanja više na njezinu maštu nego dokaze koje je ona nespretno predstavila."

Clements Markham sugerira da su prinčevi vjerojatno bili živi najkasnije do srpnja 1484. godine, upućujući na regulacije izdane od Rikardovog dvora koji tvrdi: "djeca bi trebala biti zajedno za doručak". James Gairdner, međutim, tvrdi da je nejasno koga sve obuhvaća izraz "djeca", te da to ne mora uključivati prinčeve iz tornja. Može se odnositi na Eduarda, grofa od Warwicka (sin vojvode od Clarencea) i Eduardove dvije mlađe kćeri, Katarinu i Bridget, svu djecu koja su živjela pod Rikardovom skrbi u Sheriff Hutton.

Dokazi Osim samog nestanka dječaka, ne postoji nijedan izravan dokaz da su ubijeni, niti "nijedan pouzdan, dobro informiran, neovisan ili cjelovit izvor" što se tiče tih događaja. Bez obzira na to, poslije njihovog nestanka, brzo su se proširile glasine o njihovom ubojstvu. Dominic Mancini je jedini izvor kao svjedok iz tog doba. Njegovo svjedočenje je otkriveno tek 1934. godine. Kasniji dokumenti pisani nakon dolaska kralja Henrika VII. na vlast smatrani su propagandom dinastije Tudor.

Četiri neidentificirana trupla su otkrivena, a povezali su ih s ovim nemilim događajem: dva kod Kule i dva u kapelici sv. Jurja u dvorcu Windsor. Tijela iz tornja su prebačena u Westminstersku apatiju, čija je uprava odbila provedbu DNK analize kako bi se saznala povezanost između tih mrtvih tijela i mladih prinčeva.

Glasine Nekoliko izvora sugerira da je bilo govorkanja o smrti prinčeva netom nakon njihovog nestanka. Spomenuti tračevi su stigli do Francuske. U siječnju 1484. Guillaume de Rochefort, kraljevski kancelar Francuske, upozorio je sigurnosne djelatnike kraljevskog dvora na temelju prinčeva u tornju da se dobro pobrine za njihovog kralja, Karlo VIII., koji je tada imao tek trinaest godina. Rani izvještaji, uključujući Rochefortov, Philippe de Commines (francuski političar), Caspar Weinreich (njemački kroničar tog vremena) i Jan Allertz (roterdamski kroničar), tvrde da je Rikard ubio prinčeve prije preuzimanja prijestolja (prije lipnja 1483.). De Commines' Memoirs (1500.), međutim, upire prstom u vojvodu od Buckinghama kao osobu koja ih je dala usmrtiti.

Samo Mancinijevo izvješće je najpouzdanije, kako je nastalo u Londonu prije studenog 1483. godine. The Croyland Chronicle i de Commines' pisano je godinama kasnije nakon Rikardove smrti i uspona Tudorovih. Markham, pišući davno prije otkrića Manicijevog zapisa, tvrdi da su sva izvješća poslije Rikarda bili pod snažnim utjecajem Johna Mortona, biskupa iz Canterburya, kako bi ocrnio Rikarda III.

Rani autori Chronicles of London od Roberta Fabyana, nastale otprilike 30 godina poslije nestanka kraljevića, naziva Rikardom njihovim ubojicom. mini|318x318px|Delarocheov portret kralja Eduarda V. Thomas More (odani pristaša Tudorovih koji je odrastao u kući Johna Mortona) napisao je The History of King Richard III (povijest kralja Rikarda III.), nastalo 1513. godine. U djelu je Sir James Tyrrell ubojica koji sluša Rikardove naredbe. Tyrrell je bio odani sluga Rikarda III. koji, tvrdi autor, priznaje da je ubio prinčeve prije njegovog smaknuća za izdaju 1502. godine. More je tvrdio da su prinčevi were ugušeni do smrti u njihovim krevetima kako je Tyrell naredio svojim agentima. (Miles Forrest i John Dighton) te su zakopani na nekom tajnom mjestu.

Polydore Vergil, u svom djelu Anglica Historia (1513. godine), isto upućuje na Tyrrella kao ubojicu koji je oklijevao u tom činu. Rikard je time htio ugušiti daljnje pobune, gaseći nadu u druge prijestolonasljednike koji ugrožavaju njegovu vladavinu.

Holinshed's Chronicles, nastale u drugoj polovici 16. stoljeća, tvrde da je prinčeve dao ubiti Rikard III. Kronike se ubrajaju u najvažnije izvore kojima se služio William Shakespeare za svoju dramu Rikard III, koja prikazuje Rikarda kao ubojicu, u smislu da je izdao naredbu za njihovo pogubljenje. A. J. Pollard vjeruje da su kronike zrcalile opće poznato i prihvaćeno stajalište tog doba, kada je propaganda već postala povijesna činjenica.

More je svoje djelo napisao s namjerom pisanja o moralu više nego povijesti. Na Moreovom djelu se temelji Shakespearova drama Richard III.

Tijela

U Londonskom tornju mini|296x296px Godine 1674., neki radnici su u Londonskom tornju pronašli drvenu kutiju u kojoj su bila dva malena ljudska kostura. Bilo je zakopano 3 metra ispod stepeništa koje vode do kapelice Bijelog Tornja. To nisu bila prva dječja tijela pronađena u Toweru. Kosti dva djeteta su prethodno bila pronađena "u staroj odaji koja je ponovno bila zazidana", za koju Pollard navodi da su isto mogla biti ta dva princa. Razlog zašto su se ova dva mrtva tijela povezala s prinčevima je taj što se lokacija kostiju podudara s onom koju je navodio More. Međutim, More također navodi da su tijela odvedena na "bolje mjesto", što očigledno nije bila istina. Jedan anoniman izvještaj navodi da su "komadići krpe i baršuna po njima" što upućuje na to da su mrtvaci bili aristokrati. Četiri godine nakon otkrića, kosti su smještene u urnu i, po naredbama kralja Karla II., premještene u Westminstersku opatiju.

Kosti su sklonjene te dane na proučavanje 1933. godine. Mjereći određene zube i kosti, zaključili su da su kosti pripadale djeci iste dobi kao od nestalih kraljevića. Jedan je kostur bio veći od drugoga. Velik broj kostiju je nedostajao, uključujući dio čeljusti manjeg tijela i svih zubiju onog većeg tijela. Brojne kosti su slomili radnici koji su ih pronašli. Proučavanje je bilo izloženo kritici na temelju toga da je izvedena na pretpostavci da su kosti pripadale zagonetnim prinčevima, tako da je čitav fokus bio na tome pokazuju li kosti znakove gušenja. Nitko nije pokušao odrediti niti spol mrtvih tijela.

Daljnja istraživanja se po tijelima nisu provodila, čak niti DNK analiza (ako je to moguće). Krenula je peticija putem Interneta za vladu Velike Britanije koja zahtijeva da se DNK tih kostiju analizira. Međutim, zatvorila se brzo. Pollard ističe da, čak i da je moguće da DNK odredi pripadaju li te kosti prinčevima, to ne bi dokazalo tko ih je ubio.

Kapelica sv. Jurja u Windsoru Godine 1789., radnici, noseći popravke u kapelicu sv. Jurja u Windsoru, ponovno su otkrili i slučajno provalili u grobnicu kralja Eduarda IV. i njegove kraljice Elizabete Woodville. Tu je otkrivena mala nadodana grobnica u kojoj su se nalazila dva saga s dva nepoznata mrtva dječja tijela. No, nikakvo istraživanje nije provedeno te se grobnicu ponovno zatvorilo. Na grobnici su napisana imena dvoje djece Eduarda IV.: George, 1. vojvode od Bedforda (koji je umro s dvije godine) i Marija od Yorka (koja je umrla s 14 godina). Oboje su živjeli kraće od svojih roditelja.