mini|290px|desno|Dvoglavi orao – simbol koji se najčešće povezuje sa Škotski obredom. Drevni i prihvaćeni škotski obred (engl. Ancient and Accepted Scottish Rite, skraćeno AASR; fran. Rite écossais ancien et accepté, REAA), jedan je od najvažnijih i najpoznatijih obreda u slobodnom zidarstvu i ujedno najrašireniji obred u svijetu. Sastoji se od ukupno 33 stupnja. U nekim dijelovima svijeta, središnje upravno tijelo, vrhovno vijeće, ima nadležnost isključivo nad stupnjevima od 4. do 33. U drugim slučajevima, kao i unutar reda Le Droit Humain, Škotski red djeluje kao objedinjeno tijelo koje pokriva sve stupnjeve od 1. do 33.
Najčešće se naziva jednostavno Škotski obred (Scottish Rite), iako se u Engleskoj i Australiji naziva Rose Croix, prema jednom od svojih stupnjeva. Ipak, taj naziv može izazvati zabunu jer se ne smije poistovjećivati s neovisnim Rozenkrojcerskim društvom (Societas Rosicruciana). Naziv reda može se blago razlikovati ovisno o nadležnostima i konstitucijama; primjerice, engleska i irska konstitucija izostavljaju pridjev "škotski", pa je u tim zemljama poznat kao Drevni i prihvaćeni obred (Ancient and Accepted Rite).
Majstori iz drugih obreda u mnogim zemljama mogu pristupiti višim stupnjevima Škotskog reda počevši od četvrtog stupnja, što svjedoči o njegovoj popularnosti. Ovaj red nadograđuje etička učenja i filozofiju temeljenu u radu plave lože, koristeći dramatske prikaze pojedinih stupnjeva kao sredstvo prenošenja poruka i simbola. Pojam plava loža odnosi se na prva tri stupnja – učenik, pomoćnik i majstor – bez obzira na obred koji se prakticira. U sustavu Škotskog reda, ti se stupnjevi također nazivaju "plavim", a ne "crvenim" stupnjevima.
Škotski red u Hrvatskoj djeluje kroz nekoliko neovisnih organizacija povezanih s hrvatskim velikim ložama.
Povijest Stupanj Škotskog majstora Postoje zapisi o ložama koje su dodjeljivale stupanj "škotskog majstora" (Scots Master ili Scotch Master) već od 1733. godine. Najraniji poznati primjer je loža koja se sastajala u gostionici kod Temple Bara u Londonu. Ostale lože uključuju onu u Bathu iz 1735. godine te francusku Ložu "Sv. Juraj od opservancije" (Loge St. George de l'Observance) br. 49 u Covent Gardenu iz 1736. godine. Ti rijetki zapisi upućuju na to da su se radilo o posebnim sastancima organiziranim za izvođenje neuobičajenih ceremonija, vjerojatno uz prisutnost posjetitelja slobodnih zidara.
Copialeova šifra, šifrirani rukopis iz 1740-ih, navodi: "Stupanj škotskog majstora potpuno je nova izmišljotina..."
Jakobitski utjecaj: mit ili stvarnost? Slobodnozidarska literatura obiluje poveznice na jakobite, no problem je u tome što su te tvrdnje često međusobno proturječne, zbog čega postoje značajna neslaganja među autorima. Jedni tvrde da je utjecaj jakobita na nastanak viših stupnjeva u slobodnom zidarstvu zanemariv i da je riječ tek o mitu, dok drugi smatraju da je taj utjecaj stvaran, pa čak i presudan.
Pristalice "mitološke teze" vjeruju da je izvor nesporazuma jedna nepromišljena tvrdnja Johna Noorthouka iz 1784., iz Knjige konstitucija prve Velike lože Engleske. Tamo se, bez ikakvih dokaza, navodilo da je engleski kralj Karlo II. (stariji brat i prethodnik Jakova II.) bio primljen u slobodno zidarstvo tijekom svog progonstva u Nizozemskoj (1649. – 1660.). Danas je jasno da u to vrijeme na europskom kontinentu još nije ni bilo loža slobodnih zidara. Ta je tvrdnja najvjerojatnije bila pokušaj laskanja bratstvu – prizivajući ugled bivšeg monarha kao navodnog člana. Legendu je kasnije dodatno obogatio John Robison, profesor filozofije na Sveučilištu u Edinburghu, u svom protumasonskom djelu Dokazi urote protiv svih religija i vlada Europe objavljenom 1797. godine.
Unatoč svemu, i prije Noorthoukovih tvrdnji postoje arhivske naznake o povezanosti jakobita ssa slobodnim zidarstvom, a najvažnije među njima nalaze se u prepisci iz razdoblja 1777. – 1783. između danskog baruna von Wachtera i princa Charlesa Edwarda Stuarta, sina Jakova III. Stuarta i nećaka Karla II. U jednom memorandumu, napisanom 21. rujna 1777. i odobrenom od strane Charlesa Edwarda, izrijekom se navodi kako je "više istaknutih ljudi iz njegove kuće [misli se na kuću Stuart bilo slobodnim zidarima". Wachterova misija bila je istražiti koliku su ulogu jakobiti imali u stvaranju slobodnog zidarstva uopće, a posebno u oblikovanju viših stupnjeva, osobito onih s templarskom simbolikom. Slično tome, 1767. godine – godinu dana nakon smrti Jakova III. u Rimu – grof od Clermonta, veliki majstor prve Velike lože Francuske, u jednom pismu markizu de Gagesu navodi da je Jakov III., kojega naziva "princ Edward", bio ključna figura u razvoju viših stupnjeva, te da je tzv. "Kraljevska loža" koja je djelovala u Francuskoj dugo vremena, bila posvećena upravo njegovoj osobi.
Sredinom 19. stoljeća, poznati engleski autor George Oliver u svom djelu Historical Landmarks tvrdi da je kralj Karlo II. redovito prisustvovao sastancima slobodnih zidara. Iako u to postoji opravdana sumnja, francuski autori poput Jean-Marie Ragona i Emmanuela Rebolda potvrđuju tu tvrdnju – pri čemu je Rebold čak izmislio teoriju da su visoki stupnjevi nastali upravo u Loži "Canongate Kilwinning" u Edinburghu. Međutim, jedno je pobijati takve spekulacije, a drugo je ignorirati činjenicu da su prvi visoki stupnjevi doista obilovali poveznicama na dinastiju Stuart. Tako primjerice, stupanj kraljevskog luka, poznat u engleskoj inačici kao Sveti kraljevski luk, izravno se poziva na kralja Jakova I., djeda Karla II.
Etienne Morin na Karibima Francuski trgovac Etienne Morin bio je uključen u visoke stupnjeve u Bordeauxu od 1744. godine. Godine 1748. osnovao je "škotsku ložu" u gradu Cap-Français, na sjevernoj obali francuske kolonije Saint-Domingue (današnji Haiti). Tijekom sljedećeg desetljeća, slobodno zidarstvo visokih stupnjeva širilo se zahvaljujući francuskim slobodnim zidarima u drugim gradovima zapadne hemisfere. Loža u Bordeauxu dala je ovlasti ili priznala sedam škotskih loža u toj regiji.
U Parizu je 27. kolovoza 1761. Morinu izdan patent kojim je imenovan "velikim inspektorom za sve dijelove Novoga svijeta". Patent su potpisali dužnosnici Velike lože Francuske i izvorno se čini da je Morinu davao ovlasti isključivo nad simboličkim ložama, a ne i nad visokim, tzv. škotskim stupnjevima. Kasnije kopije tog patenta, vjerojatno su naknadno proširene – moguće i od samog Morina – kako bi ojačale njegov autoritet nad visokim stupnjevima u Zapadnoj Indiji.
Morin se 1762. ili 1763. vratio u Saint-Domingue i, temeljem proširenog patenta, preuzeo je ovlasti za osnivanje loža svih stupnjeva, šireći visoke stupnjeve po Zapadnoj Indiji i Sjevernoj Americi. U Saint-Domingueu je ostao do 1766., kada se preselio na Jamajku. U Kingstonu je 1770. osnovao Veliko vijeće Jamajke (Grand Council of Jamaica), poznato i kao "veliki kapitel" njegovog novog reda. Morin je umro 1771. i pokopan je u Kingstonu.
Obred od 25 stupnjeva Dugo se vjerovalo da je Obred savršenstva, koji se sastojao od 25 stupnjeva i prethodio današnjem Škotskom obredu, nastao u Parizu kroz visoko vijeće koje se nazivalo "Vijeće careva Istoka i Zapada". Naziv ovog obreda prvi se put javlja u predgovoru tzv. Velike konstitucije iz 1786., iako se danas zna da je vjerodostojnost tog dokumenta upitna. Najviši stupanj u tom redu bio je "uzvišeni princ kraljevske tajne" (Sublime Prince of the Royal Secret). Danas se općenito prihvaća da je ovaj sustav 25 stupnjeva sastavio Etienne Morin, te se pravilnije naziva Obred kraljevske tajne ili Morinov obred.
Međutim, osnivači Škotskog reda nazivali su ga Obred princa kraljevske tajne, kako su naveli u svom poznatom proglasu Pismo kroz dvije hemisfere (Circular throughout the two Hemispheres), objavljenom 4. prosinca 1802. godine.
Francken i njegovi rukopisi
Henry Andrew Francken, naturalizirani britanski podanik nizozemskog podrijetla, imao je ključnu ulogu u pomaganju Étienneu Morinu u širenju slobodnog zidarstva visokih stupnjeva u Novom svijetu. Jedna od prvih Morinovih odluka po povratku u Zapadnu Indiju bila je imenovanje Franckena za zamjenika vrhovnog inspektora. Francken je blisko surađivao s Morinom i 1771. godine sastavio je knjigu rukopisa s ritualima od 15. do 25. stupnja. Ukupno je izradio najmanje četiri takva rukopisa: Prvi, iz 1771., sadržava rituale od 15. do 25. stupnja; Drugi datira iz 1783. godine; Treći, nepoznatog datuma, pisan je Franckenovom rukom, sadrži rituale od 4. do 25. stupnja, a pronađen je oko 1984. u arhivu Pokrajinske velike lože Lancashirea u Liverpoolu; Četvrti, također nepoznatog datuma, sadrži rituale od 4. do 24. stupnja, a poznato je da ga je H. J. Whymper darovao Kotarskoj velikoj loži Punjaba, gdje je ponovno pronađen oko 2010. godine.
Uz to, postoji i francuski rukopis iz razdoblja 1790. do 1800. godine koji sadržava svih 25 stupnjeva Obreda kraljevske tajne, uz dodatne detalje, kao i tri dodatna rituala viših stupnjeva. Njegova struktura upućuje na to da potječe iz istog izvora kao i Franckenovi rukopisi.
Škotske lože savršenstva Dana 12. travnja 1764. u New Orleansu je osnovana Loža savršenstva Škotske (Loge de Parfaits d'Écosse), prva loža viših stupnjeva na sjevernoameričkom kontinentu. Međutim, njezin vijek bio je kratak – Pariški mirovni sporazum iz 1763. godine prepustio je New Orleans Španjolskoj, čija je katolička kruna bila povijesno neprijateljski nastrojena prema slobodnom zidarstvu. Dokumentirana slobodnozidarska aktivnost tada prestaje, a u New Orleans se vraća tek krajem 1790-ih, kada u grad pristižu francuski izbjeglice iz revolucijom zahvaćenog Saint-Dominguea.
Godine 1767., Henry Andrew Francken otputovao je u New York, gdje je 26. prosinca izdao povelju za osnivanje lože savršenstva u Albanyju, nazvane "Neizreciva" (Ineffable Lodge of Perfection). Time su stupnjevi savršenstva (od 4. do 14.) prvi put službeno uvedeni u jednoj od trinaest britanskih kolonija u Sjevernoj Americi. Ta povelja i rani zapisnici lože i danas postoje te se čuvaju u arhivu Vrhovnog vijeća Sjeverne jurisdikcije SAD-a. Zapisnici otkrivaju da je rad lože prestao 5. prosinca 1774. Obnovio ju je Giles Fonda Yates oko 1820./1821. godine, isprva pod Vrhovnim vijećem Južne jurisdikcije, sve do 1827., kada prelazi pod nadležnost Sjeverne jurisdikcije.
Tijekom boravka u New Yorku, Francken je stupnjeve prenio i Mosesu Michaelu Haysu, židovskom trgovcu, te ga imenovao zamjenikom vrhovnog inspektora. Godine 1781. Hays je imenovao osam novih zamjenika vrhovnog inspektora, od kojih su četvorica kasnije odigrala ključnu ulogu u osnivanju Škotskog reda u Južnoj Karolini: Isaac Da Costa stariji, zamjenik za Južnu Karolinu, Abraham Forst za Virginiju, Joseph M. Myers za Maryland i Barend M. Spitzer za Georgiju. Da Costa se vratio u Charleston, gdje je u veljači 1783. osnovao Uzvišenu Veliku ložu savršenstva (Sublime Grand Lodge of Perfection). Nakon njegove smrti u studenom iste godine, Hays je imenovao Myersa njegovim nasljednikom. Myers je, zajedno s Forstom i Spitzerom, osnovao nova tijela viših stupnjeva u Charlestonu.
Liječnik Hyman Isaac Long, porijeklom s Jamajke, a nastanjen u New Yorku, otputovao je 1796. u Charleston kako bi, na temelju ovlasti koje je primio od Spitzera, imenovao osam francuskih slobodnih zidara – izbjeglica iz Saint-Dominguea, gdje je tada buktala revolucija robova koja će 1804. rezultirati stvaranjem neovisne Republike Haiti. Ti su slobodni zidari u Charlestonu osnovali konzistorij 25. stupnja, poznat kao Prinčevi Kraljevske tajne (Princes of the Royal Secret), koji je prema riječima povjesničara brigadira A. C. F. Jacksona postao prvo vrhovno vijeće Škotskog obreda. Prema istraživanjima Lilliana Foxa, do 1801. godine upravo su tijela u Charlestonu bila jedina aktivna tijela Škotskog reda u cijeloj Sjevernoj Americi.
Utemeljenje Škotskog obreda: 1801.