Ideologija (fra. idéologie, od grčkog, ideja i logos) je termin kojim se označava obuhvatni sklop ideja koje uključuju način na koji pojedinac ili grupa gledaju na svijet, te ciljeve, očekivanje i aktivnosti. Uglavnom se upotrebljava za političke ideologije – poput marksizma ili liberalizma.
Ideologija je manje obuhvatna od svjetonazora.
Riječ »ideologija« se primjenjuje također u značenjima:
proučavanje ideja i rad na idejama,Hrvatski enciklopedijski rječnik primijenjeno mišljenje, ukupnost pojmova i konstrukcija u različitim oblicima svijesti, usmjerenih na izravno ostvarivanje i praktično djelovanje, ukupnost filozofskih, društvenih, političkih, moralnih, religioznih itd. ideja svojstvenih jednom razdoblju ili jednoj društvenoj skupini (npr. »prosvjetiteljska ideologija«, »građanska ideologija«, »militaristička ideologija« itd.), vladajuća ideologija koja izražava i brani interese vladajuće klaseRječnik stranih riječi izraza i kratica Dr Bratoljub Klaić Zora Zagreb 1962. ili politička ideologija, skup ideja koje čine osnovu neke ekonomske ili političke teorije, ili koje podržava neka grupa ili osoba.
Povijest Bacon i prosvjetiteljstvo Preteča moderne teorije ideologija je Francis Bacon (1561. – 1626.) sa svojim razmatranjima o idolima. Njegova četiri »idola« opisuju razne oblike »iskrivljenje svijesti« (predrasuda, obmana), te se i danas često spominju.
Slično francuski prosvjetitelji XVIII. stoljeća, iako još ne znaju za pojam ideologija, rabe slične termine za obilježavanje negativnih ideja: skup dogmi i predrasuda koje su u službi privilegiranih staleža, čemu treba suprotstaviti sigurno, na iskustvu zasnovano znanje.
Senzualizam Krajem XVIII. st. grupa francuskih mislilaca kojima je na čelu Destutt de Tracy naziva svoju filozofiju ideologijom (Idéologie), a sebe same ideolozima (idéologues); pojam je skovao de Tracy 1796. godine. Njihova filozofija – senzualizam – je radikalna varijanta empirizma. Ideologija je »učenje o idejama«, međutim pojam »ideja« kod njih nije vezan uz duhovnost. Sve ideje potječu iz osjeta (senzacija), koji daju osnovu i građu čitavoj našoj spoznaji. Osjeti se međusobno spajaju i dolaze u različite odnose, preko mozga kao organskog centra, čime se stvaraju složene »ideje«.
Ideolozi gaje optimističko uvjerenje da će znanost o idejama osloboditi ljude od predrasuda i pripremiti ih za vrhovništvo razuma, za društvo osnovano na racionalnosti i znanosti. U De Tracyjevom učenju i djelovanju zastupljena su četiri čimbenika, koji se i danas navode u definiciji pojma »ideologija«: sustav objašnjenja svijeta, program djelovanja, javno djelovanje za provedbu programa, te isticanje posebne uloge intelektualaca.
De Tracyjeva »ideologija« je bila službena doktrina Francuske Republike u doba Direktorija, 1795. – 1799. Središnju ulogu imao je Nacionalni institut kojeg je osnovao i vodio de Tracy. Kombinirajući vjeru u osobnu slobodu i u racionalno državno planiranje, ideolozi su imali znatan utjecaj na duhovni život, politiku i obrazovanje. Iako je to kratko trajalo, taj spoj liberalnih i etatističkih koncepcija i danas je snažno prisutan u koncepcijama francuskih stranaka i političara.
De Tracy u knjizi Les éléments d'idéologie (1801.) kaže da opću nauku o idejama možemo nazvati imenima: ideologija, opća gramatika ili logika.
Ideolozi su kritizirali sve dotadašnje filozofije, nazivajući ih metafizičkim. Sve duhovne znanosti i praktičke discipline (etika, politika, odgoj idr.) oni radikalno reinterpretiraju, nastojeći sustavno graditi od osjetilne osnove.
U 20. stoljeću, logički pozitivisti na jednak način nastoje izgraditi sve znanosti počevši od osnovnih, opažajnih činjenica.
Termin ideologija dobiva novo, pogrdno značenje kada je Napoleon filozofe koji su se kritički odnosili prema njegovim cezarističkim i osvajačkim pothvatima posprdno nazvao »ideolozima«, u smislu sterilnih teoretičara, čije teorije nemaju veze s realnošću. Preuzevši vlast, Napoleon je isprva podržavao »ideologe«, ali od 1802. marginaliziranjem Instituta suzbija njihov utjecaj. Kasnije će čak i svoj poraz u Rusiji 1812. pripisati njihovom negativnom utjecaju.
Ideologije totalitarizma U svojoj knjizi Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji Karl Popper kritizira totalitarna svojstva određenih ideologija, posebno nacionalsocijalizma i komunizma- staljinizma.
Totalitarne političke ideologije često imaju elemente stvaranja mitova, iskrivljavanje povijesti ili povijesnih činjenica te diskriminacije drugih- ideja ili mišljenja; njihova propaganda se na važnim djelovima ne obazire na činjenice i naposljetku zapovijeda život naroda u laži. Nakon iskustva s nacional-socijalizma i raspada stvarno postojećeg socijalizma, skepticizam prema ideologijama koje nude obećanja spasenja – osobito u kombinaciji s pozivima na revoluciju ili na potiskivanje divergentnih ideja – je vrlo je istaknut.
Marksizam Kod Marxa i Engelsa ideologija marksizma, koja sustav ideja povezan s vladajućom klasom i vladajućim društveno-ekonomskim odnosima prepoznaju kao ideologiju usmjerenu na opravdavanje postojećeg poretka (u njihovo doba, kapitalističkog). Kao i kod prosvjetitelja, ideologije neminovno prikazuju stvarni svijet iskrivljeno: predstavljalju lažnu svijest.
Marx i Engels uvode međutim važan pojam fetišizma svijesti, koji je karakteristika ideologija: svijet ideja zamišlja se kao samostalan, neovisan o materijalnoj i društvenoj osnovi. Zastupnici postojećeg poretka i vladajućih klasa zaista vjeruju u svoje ideje, one su razrađene u složen sustav čiju lažnost nije jednostavno pokazati. To nisu naprosto »dogme i predrasude« za koje se lako može uvidjeti da su lažne, čim im se suprotstave »ispravne« ideje; iluzija prosvjetitelja da je to moguće izraz je njihove buržuaske ideologije. Umjesto puke »borbe ideja« potrebna je složena analiza stvarnosti i organizirana društvena (klasna) borba da se stvarnost promjeni.
Marx i Engels ponekad rabe pojam "ideologija" za označavanje čitave tzv. duhovne nadgradnje, svih područja duhovne djelatnosti (religija, filozofija, moral i etika, umjenost, znanost, politika, pravo itd.), a ponekad u užem smislu, za one ideje koje su direktno usmjerene na zadaću opravdanja poretka. Ideologija je lažna, izvrnuta, fetiširana svijest. Ta lažnost potječe iz njene klasne uvjetovanosti: ideologija je duhovni izraz klasnih (staleških, cehovskih, kastinskih itd.) interesa, koji uvjetuju način na koji pripadnici klase spoznanu sami sebe.
Pojam "ideologija" ima izrazito negativno značenje: označava specifičnu strukturu svijesti klasnog društva, koja će nestati u budućem besklasnom, komunističkom društvu. Za ideološko mišljenje karakteristično je otuđenje (alijenacija): teorijski oblikujući klasnu svijest, ideolozi se bave mislima kao samostalnim bitnostima, uobražavajući da one egzistiraju same za sebe, izvan povijesne uvjetovanosti. Raniji kritičari kapitalističkog sustava, koji nisu raspolagali valjanom analizom kapitalističke zbilje, mogli su ovome suprotstaviti samo utopijske ideje (utopijski socijalizam), dok kritika političke ekonomije koju je poduzeo Marx u Kapitalu, daje osnov za spoznaju zakonitosti povijesnih kretanja i uviđanje povijesne uloge proletarijata, te time i za prevazilaženje klasnog društva i za nestanak ideologije kao otuđene svijesti.
Marksisti su obilato upotrebljavali pojam ideologije u svojim analizama; one su snažno utjecale na opću intelektualnu klimu tijekom većeg dijela 20. stoljeća.
Marksističkim analizama povijesne i društvene uvjetovanosti svijesti bliski su i nemarksistički mislioci raznih orijentacija, od kojih je najvažniji Karl Mannheim. Vrlo je teško pobijati da takva uvjetovanost postoji. Umjesto poricanja, najsnažniji odgovor je primjena metode kritike ideologija i na sam marksizam i komunizam, što su učinili tzv. stvaralački marksisti, Mannheim i drugi.
Umjesto postojeće (u principu: liberalne) ideologije marksisti nude svoju vlastitu, koja naposljetku doista nije lišena onih mana koje Marx i Engels prepoznaju u ideologiji povlaštenih slojeva svojega vremena. Marksisti će tako sve do najnovijeg vremena ustrajno tvrditi da će se nacionalizacijom gospodarstva postići veću ekonomsku učinkovitost, a gušenjem prava na slobodu govora i slobode političkog udruživanja veću slobodu – usprkos svim očitim dokazima u suprotno.
Lenjinizam Nasuprot izvornom Marxovom i Engelsovom pojmu ideologije kao lažne, iskrivljene, fetišizirane svijesti, u dogmatskoj, vulgariziranoj verziji teorije, koja postaje obavezna u SSSR-u, a potom i u drugim zemljama s komunističkim režimima, uključujući i SFR Jugoslaviju pod imenom marksizam-lenjinizam ili dijalektički i historijski materijalizam – a od koje se varijante marksizma znatan dio pobornika Marxove misli ograđivao (ne libeći se da ponude vlastite »teorije«, zakođer nerijetko opterećene radikalističkom nesnošljivošću prema drugačijim mišljenjima i htijenjem da se svoju »verziju istine« nametne revolucionarnim, tj. nasilnim sredstvima) – još od samih početaka lenjinizma razvijen je i »pozitivan« pojam ideologije. Sustav ideja koji izražava klasnu svijest proletarijata i njegovu povijesnu ulogu (tj. sam marksizam-lenjinizam) također se naziva ideologijom. Kod lenjinista je (pomnim iščitavanjem Marxovih tekstova, koje sljedbenici moraju pomno proučavati, nadahnuta) ideologija odnosno tzv. »klasna svijest«, za razliku od ostalih, objektivno istinita (točnije, pretendira da bude doživljena kao istina): ona vjerno odražava zakonitosti povijesnog zbivanja. Nju oblikuje avangarda proletarijata organizirana u komunističku stranku.
Bezbrojni službeni ideolozi u državama pod vlašću komunističkih partija negirali su "buržuoaske" ideje kao i "idejna skretanja" u samom komunizmu, služeći se marksističkim idejama svedenim na isprazne sheme i fraze, naročito u staljinističkoj verziji. U službi totalitarnih režima, komunistički ideolozi su ponavljali fraze koje su izgubile svaki kontakt sa »stvarnim procesom života«, slično kao i filozofi kojima su se Marx i Engels podrugivali u Njemačkoj ideologiji, ali bez njihove strastvenosti i individualnosti. Kritika ideologija svedena je na krajnje primitivnu ideologiju, na sirovu dogmu koja se nametala silom.
Nasuprot dogmatizmu, tijekom XX. stoljeća bilo je mislilaca koji su način mišljenja Marxa i Engelsa primjenjivali i dalje razvijali na znatno plodonosniji način, ili su se njime inspirirali. Marxova i Engelsova teorija ideologija, kao i druge njihove koncepcije, snažno su utjecale osobito na sociologiju i historiografiju XX. stoljeća.
Nezavisni marksistički mislioci (koji su sebe 1960-ih godina nazvali stvaralački marksisti, npr. jugoslavenski praxisovci), načinili su korak dalje: marksističku analizu i kritiku primijenili su i na društva tadašnjih komunističkih država i na njihove ideologije, pokazujući kako se stvarnost ne slaže s idealima niti ideologije sa stvarnošću. Tako su npr. dokazivali da je umjesto vlasti proletarijata u komunističkim državama uspostavljena vladavina nove klase, birokracije ili politokracije, te da je službena ideologija zvana dijalektički i historijski materijalizam u službi nove vladajuće klase. Oni koji su djelovali u zemljama pod komunističkom vlašću time su postali disidenti i bili izloženi progonima. Uz Lava Trockog, jedan od najvažnijih je Milovan Đilas, koji je u inozemstvu objavio knjigu Nova klasa.
Funkcije ideologije
Funkcije ideologije proizlaze iz karaktera uvjeta u kojima je nastala. Stoga svaka ideologija nosi i određena svojstva koja određuju i modalitete njenih funkcija. S obzirom na karakter ideologije moguće je izdvojiti njene dvije globalne funkcije: pozitivna i negativna.
Pozitivna funkcija očituje se u tome kada ideologija posreduje kao pozitivan faktor u društvenom razvoju - pokretač društvenog napretka, dok se negativna funkcija očituje kao demotivacijsko i retrogradno djelovanje ideologije u društvu, a posebno u reakcionarnom i konzervativnom smislu.