mini|Sjedište Europske središnje banke Europska središnja banka (ESB, eng. European Central Bank - ECB) središnja je banka eurozone, monetarne unije 20 država članica Europske unije koje su usvojile euro kao vlastitu valutu. Osnovana je u sklopu Ugovora iz Amsterdama i jedna je od četiri najvažnije središnje banke na svijetu. Također je jedna od sedam institucija Europske unije, definiranih Ugovorom o Europskoj uniji (TEU). Temeljni kapital banke u vlasništvu je svih 27 središnjih banaka svake države članice EU-a. Trenutačna predsjednica ESB-a je Christine Lagarde, a sjedište Europske središnje banke nalazi se u Frankfurtu u Njemačkoj u novoizgrađenom sjedištu u kojeg se preselila iz bivšeg sjedišta u neboderu Eurotower.
Primarni cilj ESB-a je održati stabilnost cijena u eurozoni i propisan je člankom 2. Statuta ESB-a. Njegove osnovne zadaće, utvrđene u članku 3. Statuta, su određivanje i provođenje monetarne politike na području eurozone, vođenje deviznih financijskih operacija, briga o deviznim rezervama Europskog sustava središnjih banaka, održavanje infrastrukture financijskog tržišta u sustavu plaćanja TARGET2, te održavanje tehničke platforme (koja se trenutno razvija) za namirenje transakcija vrijednosnim papirima u Europi (TARGET2 vrijednosni papiri). Prema članku 16. Statuta, ESB ima ekskluzivno pravo odobrenja izdavanja novčanica eura. Države članice mogu izdavati eurokovanice, ali ESB prethodno mora odobriti iznos. mini|Frankfurt na Majni, Europska središnja banka iz Alte Mainbrückea ESB je izravno podređena europskom zakonu, ali njezin je sastav nalik korporaciji u smislu da ESB ima dioničare i dionički kapital. Kapital ESB-a iznosi 11 milijardi eura, a drže ga nacionalne središnje banke država članica kao dioničari. Početno pravilo za raspodjelu kapitala utvrđeno je 1998. na temelju broja stanovnika država i veličine BDP-a, ali ključ raspodjele kapitala kasnije je prilagođen novonastalim uvjetima. Dionice u ESB-u nisu prenosive i ne mogu se koristiti kao zalog.
Povijest desno|mini|200px|Wim Duisenberg, prvi predsjednik ESB-a Europska središnja banka je de facto nasljednica Europskog monetarnog instituta (EMI). EMI je osnovan na početku druge faze Ekonomske i monetarne unije EU (EMU) radi rješavanja prijelaznih problema i izazova država koje usvajaju euro i vrše pripreme za stvaranje ESB-a i Europskog sustava središnjih banaka (ESCB). EMI je sam preuzeo raniji Europski fond za monetarnu suradnju (EMCF).
ESB je službeno zamijenila EMI 1. lipnja 1998. na temelju Ugovora o Europskoj uniji (Ugovor iz Maastrichta), međutim svoje pune ovlasti nije izvršavala do uvođenja eura 1. siječnja 1999. kad je započela treća faza djelovanja EMU. Banka je bila posljednja institucija potrebna za uspostavu Europske monetarne unije, kako je istaknuto u izvješćima EMU-a Pierrea Wernera i predsjednika Jacquesa Delorsa. Osnovana je 1. lipnja 1998.
Prvi predsjednik banke bio je Wim Duisenberg, bivši predsjednik nizozemske središnje banke i Europskog monetarnog instituta. Dok je Duisenberg bio šef EMI-ja (preuzimajući dužnost od Alexandrea Lamfalussyja iz Belgije) neposredno prije nego što je ESB osnovan, francuska je vlada inzistirala da bivši šef francuske središnje banke Jean-Claude Trichet bude prvi predsjednik buduće ESB. Francuzi su tvrdili da bi prvi predsjednik trebao biti Francuz pošto će sjedište ESB-a biti u Njemačkoj. Tome su se usprotivile njemačka, nizozemska i belgijska vlada koje su Duisenberga doživljavale kao zagovaratelja politike jakog eura. Tenzije su ublažene džentlmenskim sporazumom u kojem će Duisenberg odstupiti s dužnosti na pola svog mandata, a zamijenit će ga Trichet.
Jean-Claude Trichet je zamijenio Duisenberga na mjestu predsjednika u studenom 2003.
Napetosti su se pojavile i oko Izvršnog odbora ESB-a, jer je bivša država članica Europske unije Ujedinjeno Kraljevstvo zahtijevala mjesto u odboru, iako se nije pridružila jedinstvenoj valuti. Pod pritiskom Francuske, tri mjesta dodijeljena su najvećim članicama, Francuskoj, Njemačkoj i Italiji, a Španjolska je također tražila i dobila svoje mjesto. Unatoč političkom sustavu imenovanja, odbor je odmah na početku utvrdio svoju neovisnost opirući se političkim pritiscima za mijenjanje kamatne stope i imenovanja budućih kandidata. 200px|desno|mini|Mario Draghi, predsjednik ESB-a od 2011. do 2019. Kad je ESB stvorena, pokrivala je eurozonu od jedanaest zemlja članica. Od tada se Grčka pridružila u siječnju 2001., Slovenija u siječnju 2007., Cipar i Malta u siječnju 2008., Slovačka u siječnju 2009., Estonija u siječnju 2011., Latvija u siječnju 2014. i Litva u siječnju 2015., povećavajući tako opseg banke i broj članova Upravnog vijeća.
Dana 1. prosinca 2009. na snagu je stupio Lisabonski ugovor, a ESB je prema članku 13. stekla službeni status institucije EU.
U rujnu 2011. je njemački član Upravnog vijeća i Izvršnog odbora Jürgen Stark, dao ostavku u znak prosvjeda protiv "Programa tržišta vrijednosnih papira" ESB-a koji je uključivao kupnju državnih obveznica od strane ESB-a, potez koji se do tada smatrao zabranjenim Ugovorom o EU. Financial Times Deutschland nazvao je ovu epizodu "krajem ESB-a kakvog poznajemo", pozivajući se na njegov do tada percipirani "sokolski" stav o inflaciji i povijesni utjecaj Deutsche Bundesbank na politiku ESB-a.
Mario Draghi je 1. studenoga 2011. zamijenio Jean-Claudea Tricheta na mjestu predsjednika ESB-a.
U travnju 2011. ESB je povisila kamatne stope prvi put nakon 2008. godine s 1% na 1,25%, i kasnije na 1,50% u srpnju 2011. Međutim, u razdoblju 2012. – 2013. ESB je bila prisiljena naglo spustiti kamatne stope kako bi potaknula gospodarski rast, dosegnuvši povijesno niskih 0,25% u studenom 2013. Ubrzo nakon što su stope snižene na 0,15%, 4. rujna 2014. središnja banka je dodatno smanjila stope za dvije trećine s 0,15% na 0,05%. Nedavno su kamatne stope dodatno snižene i dosegle najnižu zabilježenu stopu od 0,00%.
U studenom 2014. banka se preselila u novo sjedište.
Dana 1. studenog 2019. Christine Lagarde, bivša direktorica Međunarodnog monetarnog fonda, zamijenila je Maria Draghija na mjestu predsjednika.
Odgovor na europsku dužničku krizu Krajem 2009. nekolicina država juga eurozone, nije više bila u stanju otplaćivati državni dug denominiran u eurima niti financirati spašavanje problematičnih financijskih sektora pod njihovim nacionalnim nadzorom bez pomoći trećih strana. Ova tzv. europska dužnička kriza započela je nakon što je novoizabrana grčka vlada prestala prikrivati svoju stvarnu zaduženost i proračunski deficit falsificiranjem financijskih izvješća i otvoreno izjavila da im prijeti neposredna opasnost od stečaja države.
Predviđajući moguće stečajeve država unutar eurozone, šira javnost, međunarodne i europske institucije i financijska zajednica preispitali su ekonomsku situaciju i kreditnu sposobnost nekih država članica eurozone, posebno južnih zemalja. Prinosi državnih obveznica nekoliko zemalja eurozone posljedično su počeli su naglo rasti. To je izazvalo začarani krug panike na financijskim tržištima: što su više prinosi grčkih obveznica rasli, to je postajalo vjerojatnije moguće neispunjavanje obveza, to su se više prinosi obveznica povećavali."Former Iceland Leader Tried Over Financial Crisis of 2008", The New York Times, 5 March 2012. Retrieved 30 May 2012.
Ta je panika pogoršana i zbog nemogućnosti reakcije i intervencije ESB-a na tržištima državnih obveznica i to iz dva razloga. Prvi je razlog taj što pravni okvir ESB-a zabranjuje kupnju državnih obveznica (članak 123. TFEU),Bagus, The Tragedy of the Euro, 2010, p.75. što je spriječilo ESB da primijeni kvantitativno popuštanje poput politike Američkih Federalnih rezervi i Engleske banke koje to učinile 2008. godine i tako stabilizirale financijska tržišta. Drugo, odluka ESB-a donesena 2005. godine uvela je minimalni kreditni rejting (BBB-) za sve obveznice eurozone kako bi one bile prihvatljive kao kolateral za operacije ESB-a na otvorenom tržištu. To je značilo da bi, ako bi privatne rejting agencije smanjile rejting državne obveznice ispod tog praga, mnoge banke odjednom postale nelikvidne jer bi izgubile pristup operacijama refinanciranja ESB-a. Prema mišljenju bivšeg člana upravnog vijeća ESB-a Athanasiosa Orphanidesua, ova promjena u kolateralnom okviru ESB-a "zasadila je sjeme" euro krize.
Suočena s tim regulatornim ograničenjima, ESB pod vodstvom Jean-Claudea Tricheta 2010. godine nije bila u mogućnosti intervenirati kako bi smirila financijska tržišta. Do 6. svibnja 2010. Trichet je u nekoliko konferencija za tisak službeno odbacio mogućnost ESB-a da krene u kupnju državnih obveznica, iako su se Grčka, Portugal, Španjolska i Italija suočavale s valovima snižavanja kreditnog rejtinga i sve većim povećanjem kamatnih stopa.
Program tržišta vrijednosnih papira mini|ESB-ov program tržišta vrijednosnih papira (SMP) koji prikazuje kupnju obveznica od svibnja 2010. Europska središnja banka je 10. svibnja 2010. najavila pokretanje "Programa tržišta vrijednosnih papira" (SMP) koji je uključivao diskrecijsku kupnju državnih obveznica na sekundarnim tržištima. Odluku je izvanredno donijelo Upravno vijeće tijekom poziva na telekonferenciju samo tri dana nakon uobičajenog sastanka ESB-a 6. svibnja (kada je Trichet još uvijek odbacivao mogućnost kupnje državnih obveznica). ESB je opravdala ovu odluku nužnošću "rješavanja ozbiljnih napetosti na financijskim tržištima". Odluka se također poklopila s odlukom čelnika EU 10. svibnja o uspostavi Europskog mehanizma financijske stabilizacije, koji će poslužiti kao krizni fond za zaštitu europodručja od budućih kriza državnog duga.
Kupnja obveznica ESB-a bila je usmjerena prvenstveno na španjolski i talijanski dug. Namjeravali su ugušiti međunarodne financijske špekulacije protiv tih zemalja i tako izbjeći zarazu grčke krize na druge zemlje eurozone. Pretpostavka je bila da će se špekulativna aktivnost s vremenom smanjivati, a vrijednost imovine povećavati.
Iako je SMP doista predviđao ubrizgavanje novog novca na financijska tržišta, sve su injekcije ESB-a "sterilizirane" tjednim upijanjem likvidnosti. Dakle, operacija je bila neutralna za ukupnu novčanu masu.
Kad ESB kupuje obveznice od drugih vjerovnika, poput europskih banaka, ESB ne otkriva transakcijske cijene. Vjerovnici zarađuju na nagodbi pri kupoprodaji obveznica koje se prodaju po višim cijenama od tržišnih.
Od 18. lipnja 2012. ESB je u sklopu Programa tržišta vrijednosnih papira ukupno potrošila 212,1 milijardu eura za kupnju obveznica koje pokrivaju izravni dug što čini 2,2% BDP-a eurozone. Istovremeno je ESB ostvario značajnu dobit od SMP-a, koji je velikim dijelom preraspodijeljen zemljama eurozone. Eurogroupa je 2013. godine odlučila vratiti tu dobit Grčkoj, međutim isplate su obustavljene tijekom 2014. sve do 2017. zbog sukoba između Yanisa Varoufakisa i ministara Eurogroupe. Eurogrupa je na posljetku 2018. vratila Grčkoj dio sredstava međutim, nekoliko se nevladinih organizacija požalilo da se značajan dio dobiti ESB-a nikada neće vratiti Grčkoj.
Reakcija na irsku bankarsku krizu U studenom 2010. postalo je jasno da si Irska neće moći priuštiti spašavanje svojih propalih banaka, a posebno Anglo-Irish Bank kojoj je za spas od stečaja bilo potrebno oko 30 milijardi eura, što je iznos koji država očito nije mogla pribaviti zaduživanjem na financijskim tržištima. U to se vrijeme prinos irskih obveznica vrtoglavo popeo i dosegao usporedivu razinu s grčkim obveznicama. Irska je vlada međutim Anglo Irish banci izdala "mjenicu" od 31 milijarde eura (IOU), te je nacionalizirala. Zauzvrat banka je dostavila mjenicu u središnju banku Irske kao zalog i tako je mogla pristupiti hitnoj pomoći za likvidnost (ELA). Na ovaj je način Anglo Irish banka bila u stanju otplatiti svoje vjerovnike. Operacija je definirana kao vrlo kontroverzna, jer je u osnovi prebacila privatne dugove Anglo Irish banke u vladinu bilancu.