Švedski jezik potječe od staronordijskoga jezika. U usporedbi sa svojim prethodnikom, gramatika švedskoga ima znatno manje fleksije. Suvremeni švedski jezik raspoznaje dva gramatička roda te više ne konjugira glagole temeljem lica ili broja. Imenice su u švedskome izgubile morfološku razliku između nominativa i akuzativa koji su razlikovali gramatički subjekt i objekt u staronordijskom zbog čega je proširenije označavanje rečeničnih dijelova prema redu riječi. U švedskom je manja razina fleksije prisutna u imenicama, pridjevima i glagolima. Red riječi u rečenici je najčešće subjekt – predikat – objekt (SVO tip jezika) te se u jeziku prati takozvani red riječi V2, što znači da predikat uvijek zauzima mjesto drugog elementa u rečenici.

Imenice Imenice mogu biti jednog od dva gramatička roda, zajedničkog (utrum) ili srednjeg (neutrum), koji određuje njihove određene oblike kao i oblik svih pridjeva i članova koji se koriste uz njih. Rod imenica je uglavnom proizvoljan i potrebno ga je pamtiti uz riječ. Oko tri četvrtine svih imenica u švedskom je, međutim, zajedničkog roda. Živa bića su najčešće zajedničke imenice, primjerice en katt („mačka”), en häst („konj”), en fluga („muha”), itd.

U starošvedskom su postojala tri roda – muški, ženski i srednji. Iako je trorodni sustav i dalje očuvan u mnogim dijalektima te je ostavio trag u pojedinim izrazima, imenice muškog i ženskog roda danas su se u standardnom jeziku ujedinile u zajednički rod. Tračak muškoga roda i dalje se može primijetiti u jednini određenoga oblika nekih pridjeva kada prate prirodni rod imenice (npr. den långe mannen; umjesto den långa mannen, „visoki muškarac”), kao što i osobne zamjenice, han („on”) i hon („ona”), predstavljaju prirodni rod imenica u suvremenom švedskom (muška odnosno ženska ljudska bića ili po potrebi životinje).

Malen broj švedskih imenica može biti i zajedničkog i srednjeg roda. Baza podataka dvanaestog izdanja Rječnika Švedske akademije (švedski: Svenska Akademiens ordlista) sadrži 324 imenice tog tipa.

Naziru se i tragovi nekadašnjeg četveropadežnog sustava u tome što zamjenice još uvijek imaju subjektni, objektni (temeljem nestalog akuzativa i dativa) i genitivni oblik. Imenice nemaju različit subjektni i objektni oblik, a genitiv se tvori dodavanjem morfema -s na kraj riječi. Takav genitivni -s ima funkciju više nalik klitici nego padežu i gotovo je identičan posvojnom sufiksu u engleskom jeziku. Potrebno je, međutim, napomenuti da se po švedskom pravopisu ovaj genitivni -s dodaje bez prethodećeg apostrofa kao što bi bilo u engleskom.

Imenice se u švedskomu, ukratko, sklanjaju po broju i određenosti te mogu imati genitivni sufiks. Poredak morfema je sljedeći: +osnova imenice („rijeka”)nastavak za množinunastavak za određenostgenitivni nastavak -sflod -er -na -s

Oblici množine Postoji nekoliko načina tvorbe množine u švedskom. Imenice se u švedskom konvencijalno grupiraju u pet deklinacija temeljem neodređenih nastavaka u množini: -or, -ar, -(e)r, -n i bez nastavka.

Sve su imenice prve deklinacije zajedničkog roda (prethodno ženskog). Većina tih imenica završava na -a u jednini te -or u množini. Na primjer: en flicka („djevojka”), („djevojke”). Nekoliko imenica prve deklinacije završava na suglasnik, npr. en våg („val”), („valovi”); en ros („ruža”), („ruže”). Imenice druge deklinacije također su zajedničkog roda (prethodno muškog), s izuzetkom nekolicine imenica srednjeg roda poput: ett finger („prst”), fingrar („prsti”). Sve imaju -ar nastavak u množini. Primjerice: en arm („ruka”), („ruke”); en hund („pas”), („psi”); en sjö („jezero”), („jezera”); en pojke („dječak”), („dječaci”); en sjukdom („bolest”), („bolesti”); en främling („stranac”), („stranci”). Manji broj imenica druge deklinacije ima nepravilne oblike množine, na primjer: en afton („večer”), („večeri”); en sommar („ljeto”), („ljeta”); en moder/mor („majka”), („majke”) Treća deklinacija u više manje jednakom omjeru uključuje imenice oba roda. Nastavak množine imenica ove deklinacije je -er ili, u slučaju nekih imenica koje završavaju na samoglasnik, -r . Na primjer: en park („park”), („parkovi”); ett museum („muzej”), („muzeji”, gdje također gubi latinski sufiks -um ); en sko („cipela”), („cipele”); en fiende („neprijatelj”), („neprijatelji”). Neke imenice treće deklinacije mijenjaju ili skraćuju samoglasnike u osnovi zbog prijeglasa u množini: en hand („ruka”), („ruke”); ett land („zemlja”), („države”); en bok („knjiga”), („knjige”); en nöt („orah”), („orasi”). Sve imenice četvrte deklinacije srednjeg su roda i u jednini završavaju na samoglasnik. Množina im je -n . Na primjer: ett bi („pčela”), („pčele”); ett äpple („jabuka”), („jabuke”). Dvije imenice u ovoj deklinaciji imaju nepravilne oblike množine: ett öga („oko”), („oči”); ett öra („uho”), („uši”). Imenice pete deklinacije nemaju nastavak u množini te su zajedničkog ili srednjeg roda. Primjeri uključuju: ett barn („dijete”), („djeca”); ett djur („životinja”), („životinje”); en lärare („učitelj”), („učitelji”). Neke imenice pete deklinacije dobivaju prijeglas u množini: en mus („miš”), („miševi”); en gås („guska”), („guske”); en man („čovjek”), („muškarci”).

Članovi i određeni oblici Određeni član u švedskom uglavnom se izražava sufiksom glavne imenice, dok je neodređeni član zasebna riječ ispred imenice. Takav sustav članova dijele sva tri skandinavska jezika: norveški (obje varijante), danski i švedski. Članovi imaju različite oblike ovisno o rodu i broju imenice.

Neodređeni član, koji se koristi samo u jednini, jest en za imenice zajedničkog i ett za imenice srednjeg roda, npr. en flaska („boca”), ett brev („pismo”). Određeni član u jednini općenito su sufiksi -en ili -n za zajedničke imenice (npr. flaskan, „boca”) i -et ili -t za imenice srednjeg roda (npr. brevet, „pismo”). U većini dijalekata određeni nastavak -t srednjeg roda se ne izgovara. Određeni član množine je -na za prve tri deklinacije, -a za četvrtu i -en za petu: npr. flaskorna („boce”), bina („pčele”), breven („pisma”).

Kad se pridjev ili broj (premodifikatori) stavljaju ispred imenice s određenim članom, ispred premodifikatora se dodaje odvojeni određeni član. Važno je napomenuti da se zadržava i sufiks određenog člana. Taj dodatni određeni član je den za imenice zajedničkog roda, det za imenice srednjeg roda, i de za imenice u množini, npr. den nya flaskan („nova boca”), det nya brevet („novo pismo”), de fem flaskorna („pet boca”). Na sličan se cirkumfiksan način koriste i s riječima där („tamo”) ili här („ovdje”) u značenju „ovo” i „ono”, npr. den här flaskan („ova boca”), det där brevet („ono pismo”), a u toj se kombinaciji tretiraju kao pokazni član.

Pet deklinacija u švedskom mogu se nazvati -or, -ar, -er, -n i ništa prema odgovarajućim neodređenim nastavcima u množini. Svaka imenica ima sveukupno osam oblika: jednina/množina, određeni/neodređeni i bespadežni/genitivni. Oblik bez padeža ponekad se naziva nominativom, iako se koristi za gramatičke objekte jednako koliko i za subjekte.

Genitiv Genitiv se uvijek tvori dodavanjem nastavka -s na oblik bez padeža. U drugoj, trećoj i petoj deklinaciji riječi mogu završavati sa -s već u bezpadežnom obliku. Ove riječi ne zaprimaju dodatan -s nastavak u upotrebi genitiva: neodređeni genitiv od hus („kuća”) je hus.

Švedski genitiv danas nema opći status padeža jer se -s obično stavlja na posljednju riječ imeničkog izraza čak i kada ta riječ nije glavna imenica, slično kao u engleskomu (npr. mannen som står där bortas hatt, „šešir čovjeka koji stoji ondje”). Ova upotreba -s kao klitike umjesto sufiksa kroz povijest suvremenoga švedskoga se smatrala negramatičkom, ali je danas dominantna do te mjere da se stavljanje nastavka -s na glavnu imenicu smatra staromodnim. Švedski jezični savjet dopušta stavljanje završetka nakon ustaljenih, neproizvoljnih fraza (npr. Konungen av Danmarks bröstkarameller, „bomboni protiv kašlja danskoga kralja”); ali inače preporučuju preformulaciju kako bi se konstrukcija izbjegla u potpunosti.

Primjeri Ovi primjeri pokrivaju sve pravilne oblike imenica bez padeža.

Prva deklinacija: -or (zajednički rod) jednina množina neodređeni oblik (en) flaska boca boce određeni oblik boca boce Druga deklinacija: -ar (zajednički rod) jednina množina neodređeni oblik (en) stol stolica stolice određeni oblik stolica stolice jednina množina neodređeni oblik (en) gubbe starac starci određeni oblik starac starci Treća deklinacija: -er, -r (uglavnom imenice zajedničkog roda, neke imenice srednjeg roda) jednina množina neodređeni oblik (en) sak stvar stvari određeni oblik stvar stvari jednina množina neodređeni oblik (en) bakelse pecivo peciva određeni oblik pecivo peciva jednina množina neodređeni oblik (ett) parti politička stranka političke stranke određeni oblik politička stranka političke stranke Skup riječi koje zaprimaju samo -r kao nastavak množine neki lingvisti smatraju zasebnom deklinacijom. Tradicionalno se, međutim, smatraju inačicom treće deklinacije.

Četvrta deklinacija: -n (imenice srednjeg roda koje završavaju samoglasnikom) jednina množina neodređeni oblik (ett) hjärta srce srca određeni oblik srce srca Peta deklinacija: neobilježena množina (uglavnom imenice srednjeg roda koje završavaju suglasnicima i imenice zajedničkog roda koje završavaju određenim derivacijskim nastavcima) jednina množina neodređeni oblik (ett) horn rog rogovi određeni oblik rog rogovi jednina množina neodređeni oblik (en) bagare pekar pekari određeni oblik pekar pekari jednina množina neodređeni oblik (en) indier Indijac Indijci određeni oblik Indijac Indijci

Zamjenice Sustav osobnih zamjenica u švedskomu usporediv je sustavu engleskoga jezika. Zamjenice se sklanjaju po licu, broju te gramatičkom ili prirodnom rodu imenice u trećem licu jednine. Slično latinskom i hrvatskom se, švedski koristi povratnu zamjenicu sig, ali isključivo u trećem licu, dok se u drugim licima za refleksivno značenje koriste objektne zamjenice uz izborno korištenje själv (npr. mig själv, hrvatski: „mene samog” i sl. engleski: „myself”) i egen/eget/egna (hrv. „vlastiti/-a/-o”) u svrhu naglašavanja.

Zamjenice u trećem licu množine usred su procesa stapanja; de, subjektna zamjenica, i dem, objektna zamjenica, obje se u standardnom govoru izgovaraju [dom:] unatoč različitom, arhaičnom zapisivanju. U nekim regionalnim govorima, poput skonskog i finskog švedskog, još se uvijek razlikuju u izgovoru. jedninamnožinalicesubjektobjektposvojne (zaj., sr., mn.)licesubjektobjektposvojne (zaj., sr., mn.)1.jagmigmin, mitt, mina1.viossvår, vårt, våra2.dudigdin, ditt, dina2.nierer, ert, era, Ers (iz poštovanja)3. m. r.hanhonomhans3.dedemderas3. ž. r.honhennehennes3. zaj. r.dendess3. sr. r.det3. neodr.1manenens3. povr.—sigsin, sitt, sina3. povr.—sigsin, sitt, sina

1. Ova se zamjenica koristi za nespecificirane skupine ljudi i označava općenitost. Istovjetna je njemačkoj man i engleskoj one.

Od 2010-ih godina u uporabi je i rodno neutralna zamjenica trećeg lica jednine hen za rodno neutralne reference ili reference kojima je rod nepoznat. Unatoč tome što je već ukorjenjena u govornom jeziku koliko i u medijima, ponekim pravnim dokumentima i književnosti te unatoč tome što se nalazi u Rječniku Švedske akademije, uporaba nije u potpunosti prihvaćena među govornicima švedskoga jezika.

Ostale zamjenice

Pokazne: den/det/de här (hrv. „ovo ovdje”), den/det/de där (hrv. „ono ondje”); denna/denne/detta (hrv. „ovaj/-a/-o”) i dessa (hrv. „ovi/-e/-a”) smatraju se formalnijima. Odnosne: som, vem, vilken, vars, när, då. Neodređene: någon (hrv. „neki”; najčešće izgovoreno i ponekad pisano nån), något/nåt, några/nåra, ingen/inget/inga (hrv. „nikoji”), i druge vrste.

Pridjevi Pridjevi se u švedskom sklanjaju po rodu, broju i određenosti imenice na koju se odnose.

Jaka sklonidba