Transavangarda (talijanski: transavanguardia) talijanska je inačica neoekspresionizma, umjetničkog pokreta koji je dominirao kasnim 1970-ima i 1980-ima. Pojam je uveo likovni kritičar Achille Bonito Oliva 1982. godine na izložbi „Aperto '80” u sklopu venecijanskog bijenala, a u doslovnom prijevodu znači „prelazeći avangardno”.
Pravac je, vraćanjem slikarstva u modu te emocija (osobito sreće) u crtanje, slikarstvo i kiparstvo, bio odgovor na golemu popularnost konceptualne umjetnosti, koja se tijekom tog perioda ustanovila u mnoštvu umjetničkih medija. Također je označio povratak k figurativnoj umjetnosti i mitskim prizorima, koji su ponovno zaživjeli na vrhuncu popularnosti transavangarde. Simbolizam, jedna od rijetko prizivanih ideja u umjetnosti nakon Drugog svjetskog rata, također je doživio svojevrstan preporod u sklopu transavangarde.
Glavni umjetnici transavangarde bili su, među ostalima, Sandro Chia, Francesco Clemente, Enzo Cucchi, Mimmo Germanà, Nino Longobardi, Nicola De Maria i Mimmo Paladino.Chuen, Ooi Kok (1. studenoga 2000.). „Creating art from chaos”. New Straits Times. Pristupljeno 14. studenoga 2023. U Hrvatskoj su ju predstavljali Ferdinand Kulmer, Đuro Seder, Edita Schubert i Zvjezdana Fio.
Godine 1982. djela Chie, Cucchija i Longobardija ukomponirana su u izložbu Italian Art Now: An American Perspective („Talijanska umjetnost danas: američka perspektiva”) u muzeju Solomona R. Guggenheima u New Yorku.Glueck, Grace (2. travnja 1982.). „Art: At The Guggenheim, 7 Italian Shows In One”. The New York Times. Pristupljeno 15. studenoga 2023.
Izvori
Literatura Achille Bonito Oliva. 1980. Italian Transavantgarde. Milano. Politi Editore. Achille Bonito Oliva. 1982. Transavantgarde International, Milan. Politi Editore. Ida Gianelli. 2002. Transavantgarde, Milano. Skira.
Kategorija:Umjetnički pravci