mini|Keramička figurica dogū (土偶, zemljana figurica), završna faza razdoblja Jōmon
U japanskoj povijesti razdobljem Jōmon (japanski: 縄文時代, romanizirano: Jōmon jidai) smatra se period oko . pr. Kr. – 300. god. pr. Kr. kada je Japan činila zajednica lovaca sakupljača i zemljoradnika u jedinstvenoj sjedilačkoj i osobito kompleksnoj jōmonskoj kulturi. Naziv je japanski prijevod prvobitnog naziva cord-marked („otisnuto užetom”), koji je prvi upotrijebio američki zoolog i orijentalist Edward Sylvester Morse nakon otkrića krhotina lončarije 1877. godine.Mason, 14 Posude ranijeg razdoblja Jōmon bile su karakteristične po utiskivanju užeta u vlažnu glinu i smatra se da su među najstarijim primjercima lončarije u svijetu.
Pronađeno je mnoštvo alatki i nakita toga razdoblja, načinjenih od kosti, kamena, školjki i rogova životinja, kao i keramičkih figurica te keramičkih i lakiranih posuda.Imamura, K. 1996. Prehistoric Japan: New Perspectives on Insular East Asia. Honolulu: University of Hawaii Press Često ga se uspoređuje i s pretkolumbovskim kulturama sjeverozapadne obale Sjeverne Amerike, a osobito s valdivijskom kulturom Ekvadora zbog slične kompleksnosti kulture primarno lovaca-sakupljača s ograničenom uporabom hortikulture.Koyama, Shuzo; Hurst Thomas, David (eds.). 1979. Affluent Foragers: Pacific Coasts East and West. Senri Ethnological Studies No. 9. Osaka: National Museum of Ethnology.
Kronološki pregled mini|255x255px|Rekonstrukcija nalazišta Sannai-Maruyama u prefekturi Aomori. Ima sličnosti s kulturama naselja u sjeveroistočnoj Aziji i Korejskom poluotoku, kao i s kasnijom kulturom Japana. Razdoblje od godina tijekom kojeg je jōmonska kultura postojala prema konvenciji se dijeli na nekoliko postupno kratkotrajnijih faza:Sakaguchi, Takashi. 2009. Storage adaptations among hunter–gatherers: A quantitative approach to the Jomon period. Journal of anthropological archaeology, 28(3), 290–303. SAN DIEGO: Elsevier Inc.
začetak (. – 8500. pr. Kr.), početna faza (8500. – 5000. pr. Kr.), rana faza (5000. – 3520. pr. Kr.), srednja faza (3520. – 2470. pr. Kr.), kasna faza (2470. – 1250. pr. Kr.) završna faza (1250. – 500. pr. Kr.).
Unatoč tome što su uvrštene u isto razdoblje, postoje znatne razlike u kulturama faza zbog vremenskog raspona razdoblja i regionalne raznolikosti. Datiranje faza izvelo se primarno keramičkom tipologijom, dok je radiougljično datiranje igralo manju ulogu u drugoj polovici 20. stoljeća.
Najnovija istraživanja pomaknula su, međutim, kraj završne faze u 300. god. pr. Kr. Razdoblje Yayoi započelo je tek između 500. i 300. god. pr. Kr. prema radiougljičnim analizama, dok je najranija lončarija u yayojskom stilu, pronađena na nalazištu jōmonske kulture u sjevernom Kyūshūu, datirana u 800. god. pr. Kr.Silberman i dr., 154–155.Schirokauer i dr., 133–143.
Lončarija Najstarije posude u Japanu napravljene su prije ili za vrijeme začetka jōmonske kulture. Manje krhotine, datirane u . god. pr. Kr., pronađene su na nalazištu Odai Yamamoto I 1998. godine. Otprilike jednako stara lončarija kasnije se pronašla na drugim nalazištima, poput onog u Kamikuroiwi i spilji Fukui.Mason, 13desno|mini|218x218px|Posuda iz začetka jōmonske kulture, Nacionalni muzej u Tokiju, Japan.
mini|Lončarija jōmonske kulture u „sprej” stilu. mini|Dogū, kasna faza razdoblja Jōmon.
Arheologinja Junko Habu tvrdi da »je većina japanskih znalaca smatralo, a smatraju i dalje, da je proizvodnja lončarije isprva osmišljena u kontinentalnoj Aziji, a da je zatim prenesena na Japansko otočje.« Novija arheološka istraživanja potvrđuju tu izjavu. Najstarije posude svijeta trenutno su datirane u . godinu BP te pronađene u spilji Xianren u pokrajini Jiangxi u Kini, a vjeruje se da su korištene u kuhanju. Druge posude rane povijesti uključuju i one iz spilje Yuchanyan na jugu Kini, datirane u . god. pr. Kr. Trenutno se smatra da je lončarija u Japanu počela biti pravljena u otprilike isto vrijeme u slivu rijeke Amur u Dalekoistočnom saveznom okrugu Rusije.
Najraniji primjerci lončarije razdoblja Jōmon ističu se po otiscima užeta, prema čemu je razdoblje i dobilo ime te kakve se pronašlo na velikom broju nalazišta.Mason, 15, 17 Posude su klasificirane u oko 70 različitih stilova s velikom količinom lokalnih varijacija. Njihova je starost prvi puta prepoznata nakon Drugog svjetskog rata pojavom radiougljičnog datiranja, kad je nekoliko artefakata datirano na oko . god. BP. Ti su rani primjerci većinom bili manje zdjele okruglog dna, visoke 10 – . Pretpostavlja se da su bile korištene za kuhanje hrane te možda za kratkotrajno spremanje hrane prije kuhanja. Pripadale su lovcima-sakupljačima i veličina posuda vjerojatno je bila ograničena prenosivošću. Indikacija toga da su pripadnici jōmonske kulture postepeno prihvatili sjedilački način života jest i promjena veličine pronađenih posuda kroz vrijeme. Ne samo da su pronađene sve veće posude, već su i njihovi ukrasi i rubovi postali složeniji, a dna su im postala ravna kako bi mogle samostalno stajati.
Proizvodnja lončarije tipično označava neki oblik sjedilačkog života zbog težine, glomaznosti i krhkosti posuda, što ih čini nepraktičnima za zajednice lovaca-sakupljača. To, međutim, nije bio slučaj za rani narod Jōmon, koji je sačinjavalo oko osoba na Japanskom otočju. Izvori hrane na otočju vjerojatno su bili dovoljno obilni da je bilo moguće uzdržati prilično velike skupine ljudi koje žive polusjedilačkim životom. Narod Jōmon koristio je alate od kamenih odlomaka i brušenog kamena, zamke te luk i strijelu, a bili su i vješti ribari na obali te u dubokom moru. Kronološka tipologija lončarije Začetak (. – 8500. pr. Kr.):Dresner, Melvyn. 2016. Jomon pottery as hunter-gatherer technology. UCL Institute of Archaeology. Pristupljeno 18. studenoga 2023.
linearna aplikacija utiskivanje noktiju utiskivanje užadi stil donje Muroye.
Početna faza (8500. – 5000. pr. Kr.):
stil Botasawa stil Inaridai stil Mito stil Nojima stil Shiboguchi stil donjeg Tada stil gornjeg Tada stil Ugashima.
Rana faza (5000. – 3520. pr. Kr.):
stil Goryogadai stil Jūsanbodai stil Kita-Shirakawa stil Moroiso stil Okitsu stil Ukishima.
Srednja faza (3520. – 2470. pr. Kr.):
stil Kasori E stil Katsusaka stil Otamadai.
Kasna faza (2470. – 1250. pr. Kr.):
stil Horinouchi stil Kasori B.
Završna faza (1250. – 500. pr. Kr.):
stil Angyo stil Fusenmon stil Hokurikubanki stil Kamegaoka stil Maeura stil Nagatake stil Nishihonmaken stil Nusamai stil Shimono.
Začetak i početna faza (. – 5000. pr. Kr.)
Tragovi paleolitske kulture, prije svega kamenog oruđa, u Japanu se pojavljuju od oko . god. pr. Kr. Najraniji stadij začetka počeo je dok je Japan i dalje bio povezan s kontinentom kao poluotok. Topljenjem glečera krajem posljednjeg velikog ledenog doba (oko . god. pr. Kr.) porasla je razina mora te se Japansko otočje odvojilo od kontinenta. Najbliža točka na otoku Kyūshū, udaljena oko od Korejskog poluotoka, bila je dovoljno blizu da do Japana dopiru kontinentalni kulturni razvoji, a dovoljno daleko da se narodi na otočju razvijaju zasebno od onih u ostatku Azije. Glavna je, dakle, poveznica Japana s kontinentom bila ona između Korejskog poluotoka te otoka Kyūshū i Honshū. Uz to, otoci Luzon, Tajvan, Ryūkyū i Kyūshū tvorili su lanac koji je narod Jōmon povezivao s Jugoistočnom Azijom, a Honshū, Hokkaidō i Sahalin povezivali su ga sa Sibirom.
Kraj ledenog doba promijenio je vegetaciju na otočju. Na jugozapadu Honshūa, Shikokuu i Kyūshūu dominirale su šume zimzelenih listača, dok su na sjeveroistoku Honshūa i jugu Hokkaida učestalije bile bjelogorične listače i četinjače. Mnoge autohtone vrste, poput divljeg i pitomog kestena, bukve te hrasta, rađale su jestivim plodovima i bile su znatan izvor hrane za ljude i životinje.
Na sjeveroistoku otočja bitan je izvor hrane, zbog usmjeravanja morskih životinja prema jugu, bila Oya-shio ili Kurilska struja, posebice zbog lososa. Naselja uzduž Japanskog mora i Tihog oceana uzdržavala je velika količina školjkaša i mekušaca, za kojima su ostala mnoga smetišta; velike nakupine školjaka i drugih ostataka hrane. Ta su smetišta danas osobito važna arheološka nalazišta prema kojima se otkrilo mnogo podataka o prehrani naroda. Drugi važni izvori hrane bili su sika jeleni, divlje svinje (uključujući moguće upravljanje populacijama u divljini), divlji gomolji i slatkovodna riba. Zbog izrazito plodnih listopadnih šuma i obilja morskih plodova, populacija otočja bila je koncentrirana na Honshūu i Kyūshūu. Ipak, nalazišta jōmonskih naroda sežu od Hokkaida do otočja Ryūkyū. Nekoć je na Japanskom otočju živio i tigar, no izumro je u prapovijesnim vremenima.
Rana faza (5000. – 3520. pr. Kr.) U ranoj je fazi populacija otočja naglo porasla, što se očituje u znatnom broju većih sela iz ovog doba. Istodobno je započeo i holocenski klimatski optimum zbog kojeg je podneblje postalo toplije i vlažnije.
Rana poljoprivreda Ne postoji konsenzus o ulozi koju su hortikultura i manja poljoprivredna gospodarstva igrali kod jōmonskih naroda. Trenutno nema čvrstih dokaza da je kultura u razdoblju Jōmon bila isključivo ona lovaca-sakupljača. Postoje, međutim, dokazi za širenje arborikulture koja je obuhvaćala ruj-lakovinu, japanski divlji i japanski pitomi kesten, kao i soju, tikvice, konoplju, šiso, azuki grah i druge. Prema tome se jōmonske narode smješta negdje između lovaca sakupljača i zemljoradnika.
Na nalazištima razdoblja Jōmon rano se, oko 4700. – 4400. god. pr. Kr., pojavila i naizgled pitoma sorta breskve slična današnjim uzgajanim sortama. Smatra se da je u Japan došla iz Kine, iako se ista sorta u Kini pojavljuje tek oko 3300. – 2300. god. pr. Kr.
Srednja faza (3520. – 2470. pr. Kr.)
Iz srednje faze preostale su mnoge bogato ukrašene dogū figurice i posude u tzv. „plamenom stilu” te poneki predmeti od lakiranog drva. Unatoč tome što lončarija postaje sve ukrašenija, obrada gline ostala je prilično gruba. Magatama nakit, kamene perlice koje su prethodno bile nošene kao modni dodatak u svakodnevici, počinju se koristiti kao zagrobno dobro.Nishimura, Y. 2018. The Evolution of Curved Beads (Magatama 勾玉/曲玉) in Jōmon Period Japan and the Development of Individual Ownership. Asian Perspectives 57(1), 105-158. doi:10.1353/asi.2018.0004. U srednjoj se fazi također počinju pojavljivati veliki tumuli, tj. zagrobni humci, i spomenici.
Zemunice, najučestaliji oblik nastambe u razdoblju, također su postale strukturalno služenije, a neke su imale i popločane kamene podove. Istraživanje iz 2015. godine otkrilo je da je takav oblik prebivališta nastavio biti korišten do početka razdoblja satsumonske kulture.Noshiro, Shuichi; Sasaki, Yuka. 2014. Pre-agricultural management of plant resources during the Jomon period in Japan—a sophisticated subsistence system on plant resources. Journal of archaeological science, 42(1), 93–106. LONDON: Elsevier BV. Analizom arheoloških podataka o količini peluda tog vremenskog perioda saznalo se da je srednja faza ujedno bila i najtoplija,Kusaka, Soichiro; Hyodo, Fujio i dr. 2010. Carbon and nitrogen stable isotope analysis on the diet of Jomon populations from two coastal regions of Japan. Journal of archaeological science, 37(8), 1968–1977. LONDON: Elsevier BV. a početkom kasne faze podneblje počinje zahlađivati.
Kasna i završna faza (2470. – 500. pr. Kr.) Poslije 1500. god. pr. Kr. započela je neoglacijacija, ulazak u novo ledeno doba, i populacija otočja se drastično smanjila. Iz tog se razloga nakon te godine otkriva razmjerno malo nalazišta jōmonske kulture.
Japanski kesten postao je ne samo izvor osnovnih namirnica zbog svoga ploda, već i vrlo važan materijal zbog svoje čvrstoće u vlažnom stanju. Iz tog je razloga bio najkorištenije drvo u izgradi nastambi kasne faze razdoblja Jōmon.