Evolucija čovjeka podrazumijeva evolutivni proces koji je tijekom vremena doveo do pojave anatomski modernog čovjeka. Čovječja je evolucija u biti dio evolucije primatâ, točnije razvoja roda Homo i pojave vrste Homo sapiens kao jedne od vrsta hominida ili velikih čovjekolikih majmuna. Izučavanje evolucije čovjeka obuhvaća niz različitih znanstvenih disciplina: paleontologiju, antropologiju, arheologiju, jezikoslovlje, embriologiju i genetiku.
Evolucija primatâ počinje u kasnoj kredi. Prema izvršenim genetičkim studijama, primati su se počeli odvajati od ostalih sisavaca prije 85 milijuna godina, a prvi sigurni fosili primatâ pojavljuju se u paleocenu prije 55 milijuna godina."Nova – Meet Your Ancestors". PBS. Rod hominida ili velikih čovjekolikih majmuna odvaja se od roda Hylobatidae u razdoblju od 15-20 milijuna godina, a prije 14 milijuna godina Ponginae ili orangutani odvajaju se od roda Hominidae.Dawkins R. (2004.) "The Ancestor's Tale". Time Tree. 2009.
Dvonožno je hodanje ili bipedalizam najvažnija prilagodba tribusa hominina. Smatra se da su prvi dvonožni hominini bili Sahelanthropus tchadensis ili Orrorin, dok se potpuno dvonožni Ardipithecus pojavio nešto kasnije. Preci gorila i čimpanza odvajaju se otprilike u istom razdoblju, tako da su Sahelanthropus ili Orrorin vjerojatno naši posljednji zajednički biološki preci. Prvi dvonožni majmuni najzad evoluiraju u rod Australopithecines i poslije u rod Homo.
Prva dokumentirana vrsta roda Homo bio je Homo habilis koji se razvio prije otprilike 2,3 milijuna godina. Homo habilis prva je vrsta kod koje je sa sigurnošću dokazano korištenje kamenog oruđa. Volumen mozga prvih hominina bio je otprilike jednak onom suvremenih čimpanza. Tijekom daljnjih vremenskih razdoblja došlo je do razvoja mozga i povećanja njegova volumena, tzv. procesa encefalizacije. Fosilni ostaci dokazuju da se s pojavom vrste Homo erectus volumen neurokranija udvostručio u odnosu na prve hominine i dosegao 850 cm3.Java Man, Curtis, Swisher and Lewin, Homo erectus i Homo ergaster bili su prvi hominini koji su napustili Afriku te su se osim Afrike raširili i u Aziju i Europu prije 1,8-1,3 milijuna godina. Pretpostavlja se da su to bile prve vrste koje su koristile vatru i složeno oruđe. Po posljednjoj paleoantropološkoj teoriji recentnog afričkog porijekla (engl. Recent African Ancestry theory) poznatoj i kao teoriji napuštanja Afrike (engl. Out of Africa theory), anatomski su se moderni ljudi razvili u Africi vjerojatno iz vrste Homo heidelbergensis i napustili Afriku prije 100.000 do 50.000 godina, potisnuvši tako lokalne populacije vrsta Denisovskog čovjeka, Homo neanderthalensis (neandertalac), Homo floresiensis te druge.
Prvi predstavnik anatomski modernog čovjeka bio je tzv. arhajski Homo sapiens koji se razvio u razdoblju prije 400.000 do 250.000 godina kad je populacija neandertalaca postupno opadala. Suvremeni genetički dokazi ukazuju da više haplotipa u genskom kodu sadašnjih ljudi koji nisu iz Afrike vuče podrijetlo iz DNA neandertalaca i drugih hominina, kao npr. "denisovskog čovjeka". Otprilike 6 % sadašnjeg genskog koda neafričkih naroda mogu se pripisati drugim vrstama hominina, naročito neandertalcima, dokazujući tako da je dolazilo do križanja različitih vrsta roda Homo.
Anatomski moderni ljudi razvijaju se iz arhajske vrste Homo sapiens u srednjem paleolitiku, otprilike prije 200.000 godina.Fossil Reanalysis Pushes Back Origin of Homo sapiens, 17. veljače 2005., Scientific American. Prijelaz na modernitet u ponašanju s pojavom uporabe simbola, jezika i specijaliziranog kamenog oruđa dogodio se prije najkasnije 50.000 godina iako postoje hipoteze da se moderno ponašanje možda pojavilo već s pojavom anatomski modernih ljudi.Mellars, Paul (2006.). "Why did modern human populations disperse from Africa ca. 60,000 years ago?". Proceedings of the National Academy of Sciences 103 (25): str. 9381.–9386. Bibcode 2006PNAS..103.9381M. . PMC 1480416. PMID 16772383.
Anatomske promjene
mini|600px|Razlike u kosturu čovjekolikh majmuna.
Evolucija čovjeka okarakterizirana je nizom promjena u anatomskom izgledu, fiziologiji i ponašanju, koji su se postupno ustalili od odvajanja predaka čovjeka od predaka ostalih majmuna. Najvažnije evolutivne promjene su dvonožno hodanje ili bipedalizam, povećanje moždanog volumena ili encefalizacija, produženje trudnoće i smanjenje anatomskih razlika među spolovima. Međusobne interakcije između navedenih promjena još su uvijek predmet rasprava.
Još se jedna bitna prilagodba ustalila tijekom evolucije čovjeka, a to je čvrstoća i preciznost stiska šake, koja se prvi put razvila kod Homo erectusa.
Dvonožno hodanje
Dvonožno hodanje ili bipedalizam jedna je od temeljnih prilagodbi tribusa hominina i smatra se osnovnim uzrokom niza promjena u anatomskom izgledu kostura čovjeka. Smatra se da su prvi dvonožni hominini bili Sahelanthropus tchadensis i Orrorin, dok je Ardipithecus bio prvi isključivo dvonožni hominin. Majmuni koji hodaju na šakama kao gorile i čimpanze, odvojili su se kao zasebna skupina otprilike u isto doba, tako da su Sahelanthropus ili Orrorin vjerojatno naši posljednji zajednički preci. Prvi dvonožni hominini su se najzad razvili u rod Australopithecines, a kasnije u rod Homo. Postoje brojne hipoteze glede korisnosti dvonožnog hodanja; od oslobađanja gornjih udova za dosezanje i nošenje hrane, čuvanja energije tijekom hodanja, olakšavanja trčanja na duge staze do smanjenja zagrijavanja tijela smanjenjem površine tijela koja je izložena Suncu.
Razvoj dvonožnog hodanja anatomski je promijenio čitav kostur, ne samo noge i zdjelice, već i kralježnicu, stopala, gležnjeve i lubanju. Najvažnije promjene desile su se u području zdjelice, gdje se bočna kost ili ilium bitno skratila i proširila kako bi se baricentar tijela održao stabilnim za vrijeme hodanja. Skraćenje zdjelice razvilo se kao prilagodba dvonožnom hodanju te je imalo važne posljedice na mehanizam ljudskog poroda, koji je kod anatomski modernih ljudi postao teži u odnosu na ostale primate. Bedrena se kost razvila tako da se premjestila pod kut u odnosu na zdjelicu, kako bi se baricentar tijela približio geometrijskom centru tijela. Koljena i kukovi su ojačali kako bi podnijeli težinu trupa, a kralježnica je poprimila oblik dvostrukog slova S, dobivši tako učinak amortizera pri hodanju i trčanju. Slabinski su kralješci postali kraći i širi. Došlo je i do promjena na stopalu; nožni se palac izravnao s ostalim prstima kako ne bi smetao pri hodanju. Gornji su se udovi skratili u odnosu na donje olakšavši na taj način trčanje. Uspravnim položajem trupa, foramen magnum se pomakao na donju stranu lubanje.
Razvoj mozga
Kod Homo sapiensa, ali i kod drugih vrsta roda Homo, razvio se mozak puno većeg volumena nego kod ostalih primata. Prosječni volumen mozga kod Homo sapiensa je 1330 cm3, što je više nego dvostruki volumen u odnosu na mozak čimpanza i gorila. Razvoj mozga ili encefalizacija započeo je s Homo habilisom, koji je sa svojih 600 cm3moždanog volumena bio sličan današnjim čimpanzama. Najveći volumen mozga, oko 1200–1900 cm3, dosegao je neandertalac, što je više nego kod suvremenog čovjeka. Postoje bitne razlike u strukturi i načinu razvoja ljudskog mozga u odnosu na ostale majmune, ne samo u dimenzijama. Poseban slijed razvoja ljudskog mozga omogućavaju duga razdoblja učenja tijekom djetinjstva i učenje jezika.Potts, Richard. 2012. Evolution and Environmental Change in Early Human Prehistory. Annu. Rev. Anthropol. 41: str. 151.–167.Leonard, William R., J. Josh Snodgrass, and Marcia L. Robertson. 2007. Effects of Brain Evolution on Human Nutrition and Metabolism. Annu. Rev. Nutr. 27: str. 311.–327.
Povećanje moždanog volumena obuhvatilo je neke dijelove mozga u većoj mjeri nego druge. Slijepoočni režanj (lobus temporalis) se izuzetno puno razvio, budući se u njemu nalaze centri za kontrolu govora, a isto se tako razvio i prefrontalni režanj koji kontrolira složene procese odlučivanja i društveno ponašanje. Encefalizacija je vezana za povećanu količinu mesa u prehrani, i za pojavu kuhanja namirnica. Pretpostavlja se da je pojačani razvoj mozga bio potaknut i time što su zajednice ljudi postale vrlo složene, te je razvoj inteligencije postao važan kao instrument rješavanja problema unutar zajednice.
Razlika među spolovima
Kod čovjeka, anatomske razlike među spolovima uglavnom su umanjene u odnosu na ostale primate. To je vidljivo u smanjenoj veličini očnjaka kod muškarca čovjeka u odnosu na mužjake drugih primata, kao i u smanjenom čeonom grebenu kod čovjeka i općem smanjenju fizičke konstitucije. Još jedna uočljiva razlika u fiziologiji ljudske spolnosti naspram ostalih primata je razvoj tzv. skrivene ovulacije. Čovjek je jedini pripadnik primata u kojem su žene plodne tijekom cijele godine i kod kojih ne dolazi do vidljivih znakova na tijelu za vrijeme plodnih dana kao npr. nabreknuća genitalija. Pored toga, kod čovjeka postoje razlike u sekundarnim spolnim odlikama, poput različitog rasporeda dlaka i potkožne masti te fizičke konstitucije koja je oko 25% krupnija kod muškaraca u odnosu na žene. Smanjena razlika među spolovima interpretira se kao prilagodba potrebi jačeg vezanja parova i suradnji pri podizanju potomstva s dugim djetinjstvom.
Povijest izučavanja evolucije čovjeka
mini|Izložba fosila hominida u Muzeju osteologije, u Oklahoma Cityju, SAD
Prije Darwina
Riječ homo, koja je naziv za biološki rod kojem pripadaju ljudi dolazi iz iste latinske riječi što znači "čovjek". Prvi ju je koristio poznati švedski taksonom Carl Linné u svom sustavu klasifikacije živih bića. Linné i ostali taksonomi onog doba s pravom su smatrali da su veliki čovjekoliki majmuni najbliži srodnici čovjeka zbog morfoloških i anatomskih sličnosti.
Charles Darwin
Mogućnost da su ljudi i majmuni imali zajedničke pretke postaje jasnija tek nakon 1859. s objavom knjige "Podrijetlo vrsta" engleskog biologa Charlesa Darwina. Ovo je znanstveno djelo argumentiralo evoluciju novih vrsta od starijih putem prirodnog odabira, ali se nije doticalo pitanje evolucije čovjeka. Jedini spomen o tom pitanju je rečenica: "Bacit će se svijetlo na podrijetlo čovjeka i njegovu povijest."
Prve zabilježene rasprave o podrijetlu čovjeka bile su one između Thomasa Huxleya i Richarda Owena. Huxley je zastupao tezu evolucije čovjeka od majmuna argumentirajući je mnogim morfološkim sličnostima što je i obrazložio 1863. u svojoj knjizi "Dokaz čovjekovog mjesta u prirodi" (eng.: Evidence as to Man's Place in Nature). Međutim, mnogi Darwinovi istomišljenici onog doba nisu se slagali s idejom da se čovjekove umne mogućnosti i moralna osjetljivost mogu objasniti prirodnim odabirom. Darwin je primijenio teoriju evolucije i spolne selekcije na čovjeka u svojoj drugoj knjizi "Podrijetlo čovjeka" (eng.: The Descent of Man, and Selection in Relation to Sex) objavljenoj 1871.
Prvi fosili
mini|Fosilni ostaci tzv. "djeteta iz Taunga".